Pisma sa sela kojeg nema: VRIJEME UMIRANJA

Piše: Emilo Labudović

Veče je došlo na crnim krilima ćuka koji se dugo gnijezdio na brezi iznad kuće tražeći sebi konak, i ugasilo požar zalazećeg sunca koji je kratko tinjao na licu Brajenice. I dok si okom trepnuo, hor cvrčaka je zauzeo podijum i zdušno podržava neumorni vrtešku svitaca koji plešu svoje poslednje plesove prije nego pogase fenjere i zađu za horizontom vremena. Nebo, osuto pjegama zvijezda odaje utisak dubokog svemira posmatranog sa vasionskog broda koji se otisnuo u odiseju bez povratka. I da ono što je ostalo od zavičajne rijeke, koju je neki od ovovremenih tajkuna zauzdao minicentralom, ne šumi tako zanosno i opijajuće, i sam bih se osjećao kao putnik na tom brodu. Ali, vijesti, one loše a neizbježne, kao teškim sindžirima i ovdje vežu za trivijalnu svakodnevicu.

Opet su javili da je virus u svoj crni tefter ubilježio još nekoliko žrtava i nastavio svoju žetvu smrti čije se snoplje slaže sve brže i brže. I druge brojke su iz dana u dan sve poraznije, prijeteće i upozoravajuće da se na njima neće stati. Ali, uprkos svemu, država se ponaša kao da je stanje redovno i, za razliku od početka epidemije, nema one strogoće i onog straha kojima su nas tada držali u kućnim kazamatima i pod policijskom prismotrom. Jesmo li kao društvo toliko neodgovorni, obmanuti ili samoobmanuti lažnom euforijom o „poslednjoj i prvoj“ poziciji na listi napada i odbrane? Ili naša, tim besmislicama „anestezirana“ svijest, ogrezla u lažnoj sigurnosti moderne civilizacije, priznaje samo opasnosti koje su „tamo negdje“ a ne tu, pod nosom? Jesmo li, naopakim nagonom održanja, predodređeni da krizu i opasnost prije prenebregnemo i obezvrijedimo nego da im se odupremo i savladamo? Ili će prije biti da nas, mozgovima prikopčanim na televizore, NKT drži u zabludi da je, i pored skoro dvije hiljade oboljelih, „sve pod kontrolom“ (dok ih bilo svega 300, nije bilo). Očigledno da se čeka još da prođu izbori pa nas eto opet „na konju“, to jest u karantinu! A ova „živuljka“, ta savršena „mašina smrti“, jedva mikroskopski vidljiva, drži mač osvete nad glavom čovječanstva i podsmijava se njegovoj samouvjerenosti. Zato, prije nego se predaš zasljepljujućim svjetlima bulevara sjeti se da je i kamen, ne mnogo veći od ovog iznad kuće, uništio dotad neprikosnovene gospodare Zemlje – dinosauruse!

Previše sam ti ovih dana pisao o smrti u svim njenim pojavnim oblicima i vremenima. Ali, čak i ovoliko izmaknut i distanciran rastojanjem na koje me ni oni iz NKT ne bi osudili, ne mogu da se odmaknem od razmišnjanja o njoj. Jer, izgleda, da svako vrijeme i svaki niz generacija imaju svoje „vrijeme umiranja“. Vrijeme umiranja mimo reda, nasumičnim izborom i po nekim, samo Bogu dostupnim, spiskovima. Umire se i ovdje, nije da nije. Umire se, ali, bar za sada, ne od virusa. Ovdje se umire od života. Od svakodnevnog rvanja sa njim, naoružanim svakojakim patnjama, izazovima i prijetnjama. Umire se od posnih njiva, nepokošenih livada, od nerodnih i gladnih godina. A i od onih rodnih koje, kao gladna mečka zrelu krušku, otresu rani mrazevi, zakašnjele kiše, nenadani grad i poplave. Umire se od samoće, od uzaludnog nadanja, iznevjerenih očekivanja. Od praznih soba, prokislih krovova, rastočenih greda, napuklih prozora. Umire se tiho, uglavnom pred zoru, uz svijeću pokajnicu i bezglasni plač onih koji „dvore“. I sahranjuje uz lelek i tužbalice koje koliko za pokojnim leleču i tuguju i za živima kojih sve manje ostaje. Ovdje se rijetko pita od čega je pokojnik umro već od čega je živio. Jer, smrt je „čudna mi čuda“, a život, e to ti je ovdje čudo nad čudima. Sahranjuje „u najužem porodičnom krugu“ ne zato što to preporučuje NKT već zato što veći dio familije, raseljen po bijelom svijetu, ne može da stigne na poslednji oproštaj. Sada je to, uz ovu ludnicu na granicama, još i teže. Ali, i od toga teže je kad neko ovdašnji ispusti dušu negdje tamo u „svijetu“. U Beogradu, uglavnom, jer za nas odavde Beograd je uvijek bio „svijet“ kojem se težilo i u koji se išlo. Te koje moraju da sahrane „tamo daleko“ žale više zbog toga nego zbog same smrti. Samo one koji su sahranjeni u majčinom ili očevom grobu ovdje smatraju „srećno umrlima“. A na groblja ne idemo tako često. Triput do godišnjice a onda samo o Zadušnicama, onim zimskim, kad prsti, ukočeni ledenim sjevercom koji Ulicom duva i usred avgusta, jedva pripaljuju svijeću a široki seljački dlanovi joj prave grudobran. Tada se od bola i uspomena koje mame suze branimo prepečenicom, pršutom, tvrdim sirom i beskrajnim pričama u kojima ima mjesta za sve i svakoga osim za pokojnika. Za njega su rezervisane duge i besane noći, zimske naročito, dok napolju urla vjetar i zavijaju vukovi, kad duša zazebe od svega što je tišti godinama a što sebu nju danima i godinama trpa kao u kunetu i skriva od drugih, čak i najmilijih. Smrt je ovdje isto što i život, nezaslužena i prokleta, namenuta praroditeljskim grijehom kojem nema okajanja.

Zvone praporci ponoći i pogled, uokviren zidovima i policama knjiga, sve teže nazire uveličane portrete onih o kojima ti u ovaj gluvi sat pišem. Prađed, đed, baba, otac, majka … a mjesto na koje ćeš staviti moju sliku je nešto niže na zidu (takav je red), bode svojom prazninom i opominje da smrt ima svoje vrijeme i svoj red. Ali, to se tebe još ne tiče. Ti hodaj „vitak, pod srebrnim lukom“, ne zaboravi masku i drži se na odstojanju. Naročito na odstojanju od ovih laži i obmana kako je „sve pod kontrolom“ jer jedino šta je u ovoj zemlji „pod kontrolom“ smo mi, svi odreda. I zato je i ovolika povika i galama na sve što izmiče „kontroli“ i što onaj čiji nadimak košta 500 evra ne može da stavi pod čizmu i pendreke. Na litije, one prave i one modifikovane u auto verziju, na Budvu, na Berane, Pljevlja, Nikšić… na „trobojke“ na Instagrame i Fejsbuk profile, na svaki vid slobode i otpora statusu zombija koji samo jedu, piju i glasaju DPS.

I ne brini, svakom „vremenu umiranja“ sleduje vrijeme života. Onog u kojem se ne umire na rate več punog, svrsishodnog, bogatog i vrijednog življenja. Kao što su davno rekli ovi koji nas drže u karantinu gorem od kovidovog jer ne traje dvadeset jedan dan već 10 950 dana, a na toliko ne bi bio osuđen ni najsvirepiji ubica, za takav život potrebno je samo – da oni odu. A i taj dan se bliži i uskoro će da svane. Do tada, grlim te u mislima, sklapam knjigu, gasim svjetlo i tonem u spasonosno carstvo sna u kojem su utvare koje nas okružuju samo izblijedjele sjenke vremena koje je bilo gore i od „vremena smrti.

Do novog buđenja!