Pisma sa sela kojeg više nema: 999/666

Piše: Emilo Labudović

Odmiče dan krupnim, skoro proljećnim korakom, povremeno gazeći u sve ređe krpe snijega koji, gonjen suncem i vjetrovima juga, uzmiče uz planinu, i kao umoran putnik žuri da zađe u sjene i odahne. A bio je vrijedan uživanja širom otvorenih očiju, susreta sa dragom osobom, uz kafu i rakiju, ili jednostavno prepuštanja blagom milovanju povjetarca dok se, koliko do juče obučena u besprekornu bjelinu, dolina polako presvlači u haljinu prepunu mrlja svih boja. Ali, zima se ovdje još ne predaje, februar je to, i prijatno i toplo popodne kao čarobnim štapićem odjednom počinje da se smrzava, da sivi i prelazi u dekor dostojan scene za „Zonu sumraka“. I zahtijeva da se ostavi stolica pod jabukom, sa koje se sve do Brajenice vidi kao na dlanu, i primakne „smederevcu“ hranjenom naručjima suve bukovine.

Ne palim svjetlo. Obožavam ovo razmeđe između dana i noći, sjenke kojima raspjevana vatra pravi igrokaze po zidovima, toplinu koja prija, opušta i razigrava maštu. Ali, negdje iz zaumlja, iz ponora duše, njenog najtamnijeg kutka, kao podmukla guja grize i truje vijest da smo tik na korak do hiljade. 999 žrtava korona virusa, vijest je koja dolazeću noć čini još crnjom i hladnijom.„Odlaze nekud neki dragi ljudi, gdje a gdje“ , prozukli Bebekov glas jezu ove brojke diže do drhtavice koju ni „smederevac“ više ne može da obuzda. Računam: to su tri moja sela!!! Duga kolona divnih i dragih ljudi, nečijih roditelja, sestara, braće, prijatelja, ljubavi… koji su svijim odlaskom samo popunjavali statistiku i zdravstvene biltene, ostavljajući sve nas kojih se direktno nijesu ticali ravnodušnim i imunim na tuđi bol i suze. Ispraćeni „u najužem porodičnom krugu“, na brzinu, bez nekrologa, riječi saučešća, prijateljskog ramena za oslonac, označeni jedinstvenom dijagnozom smrti bez obzira na sve njene varijetete, oni su nijemi svjedoci i žrtve kako nemoći tako i neodgovornosti i nesnalažljivosti koje smo, i kao zajednica i kao pojedinci, pokazali.

Ako ovo čudo ikada prođe, trebaće puno vremena da se pošteno i otvoreno analizira kroz šta smo sve prošli, da se sa svih strana sagleda ni malo lijepa slika čovječanstva koju je korona demistifikovala. Stavljajući maske da se zaštiti, čovječanstvo je zapravo skinulo masku i pokazalo svoje licemjerno, dvolično i dehumaniziano lice, lice koje se, uprkos svim razlikama i bojama, klanja samo jednom Bogu – novcu. Možda će postojeće ili neke nove vakcine izliječiti epidemiju virusa, ali nema i neće skorije biti vakcine koja će izliječiti bolest u koju je civilizacija ogrezla do guše. I potpuno je svejedno na kojem se nivou to satansko lice zvjeri koja nemilice gazi, guta i ubija tragove ljudskog u nama, jesu li to Tuzi ili Vašington, Bil Gejts, Soroš ili Nik Đeljošaj, bolest ne bira i nema miljenike.

„Drijema noć, lažljiv mak, spi li smrt u ovaj mahnit sat“… „Bijelo dugme“ i „Pjesma mlađem bratu“ … I pitanje: koliko još njih koji kao kletva odlaze u mrak i ništavilo, uzalud „cijepljeni protiv rijetkih infekcija“, koja je to brojka nad kojom ćemo se zamisliti i osvijestiti? Jer, smrt nikako da zaspi i predahne i koliko sjutra brojka iz naslova, obrnuti „satanin broj“, biće veća i poraznija. A mi se svojski trudimo da joj pomognemo, podastiremo joj sebe i druge nebrigom, tvrdoglavošću, glupošću, inatom, mržnjom, sebičnošću…

A dok čekamo vakcine, ruske, kineske, one iz „kovaks programa“, dok čekamo slamku spasa u ovom vrtlogu bolesti kojoj očigledno ni najjači nijesu dorasli, valjalo bi samo da se svi do jednog zapitamo: koliko je do nas. Jer, naučnici će uraditi svoje, političai takođe, ljekari i medicinari još više, ali šta je sa nama? Ima li nama i za nas lijeka prije i mimo vakcine? Jednom davno, ne sjećam se više gdje, pročitao sam da „tama, najcrnja tama nije odsustvo svjetlosti. To je ubjeđenje da se svjetlost nikad više neće vratiti“! Treba nam svjetlo, pogotovo ono u nama, ali da bi se vratilo treba da ga neko upali. Dakle, do nas je i na nama je, kako god to shvatili.

Pročitajte JOŠ:

Gideon Grajf: Genocid nad Srbima bio osnovna svrha Jasenovca