Pisma sa sela kojeg više nema: Divna

Piše: Emilo Labudović

Nebrojeno puta sam ti govorio o tome da je zaborav otrov i lijek, nagrada i kazna, grijeh i iskupljenje. Da njega nema, breme sjećanja na viđeno i doživljeno bilo bi preteško i malo ko bi ga mogao iznijeti strmom, krivudavom i trnovitom stazom života. Zaboraviti ili zaturiti u zaum, u tajne odaje mozga, prekriti prašinom i susretati se sa odloženim samo u iskrivljenim slikama snova, priviđenja i povremenih refleksija, privilegija je kojom nas je Stvoritelj nagradio kako bi smo mogli da opstanemo mentalno zdravi, i kao vrsta i kao jedinke. Ali, kao i svaki „lijek“, i zaborav je, često, i otrov, kazna i osveta jer u reciklirane „ostave“ uma često potone i ono čega bi se čovjek teško ili nikako svjesno odrekao.

Zaboravlja se, uglavnom, nenamjerno, nevoljno, bez izbora i bez selekcije. Psiholozi tvrde da je potiskivanje uspomena, najčešća i najsigurnija odbrana od trauma, ožiljaka i rana čije bi krvarenje zamaglilo pogled u perspektivu i poput tegova vuklo nazad i na dno. Ali, jedan od oblika zaborava koji nije medicinske, biološke i fiziološke prirode već društveni fenomen, isto tako funkcioniše u trouglu spasa, zločina i kazne.

„Zaborav“ (pišem ga pod navodnicima jer je poseban oblik kolektivne amnezije) kao sredstvo odbrane od određenih perioda prošlosti i društveno „nepodobnih“ pojedinaca naročito je svojstven nama Srbima. Pod istorijski mulj i tepihe, pod ovim ili onim izgovorom, gurnuli smo mnoge ličnosti čijim bi se biografijama i životnim djelom ponosili i mnogo veći i slavniji narodi. Ali, rekao bih: srpska posla. Listajući neke stare papire i ispunjavajući njima prazninu i iskušenja slobodnog vremena, naišao sam na jednu od njih i o njoj želim da ti pišem.

Njeno ime nećeš naći u udžbenicima nacionalne istorije (u ovim Šerbovim, Živkovim i Novakovim pogotovo), a prepuni su istorijskih epizodista koji joj ni po čemu nijesu ni do koljena. Njenim imenom nije imenovana ni jedna nagrada, plaketa makar, a činila bi čast nagrađenome kakvu mogu da daju samo najveći. Njeno ime ne nosi ni jedna ustanova zdravstva ili kulture, a bila je prva žena bolničar i zubar sa diplomom Sorbone. Njeno ime nećeš sresti ni u najdetaljnijem popisu visokoobrazovanih kroz istoriju Crne Gore, a bila je prvi doktor nauka sa ovog tla. Na njeno ime, nezasluženo i (zlo)namjerno već više od sedamdeset godina sipi sivi pepeo svjesnog zaborava i ničim zasluženog ignorisanja kako naučne tako i laičke javnosti Crne Gore.

Ona je DIVNA VEKOVIĆ. Rođena 1886. u Dolcu kod Berana. Kao izuzetno nadarenu, Kraljevina Crna Gora je šalje u Pariz gdje na slavnoj Sorboni završava studije za babicu i zubarku. Postaje članica Crvenog krsta i po povratku u domovinu nastavlja da se bavi zdravstvenim i humanitarnim radom. Duboko usađena nacionalna svijest i patriotizam dovode je i na Solunski front gdje se, rame uz rame, bori i liječi. Poslije rata, uporedo uz svoj redovan posao, bavi se i književnošću i doktorira na Beogradskom univerzitetu. Prva je prevela „Gorski vijenac“ na francuski jezik. Tokom Drugog svjetskog rata, daleko od svake politike i zlosrećne bratske podjele, kao vrhunski zdravstveni radnik pomaže beranskim bolesnicima i sirotinji, ne gledajući na njihovu nacionalnost i politička uvjerenja.

Pred kraj rata, uplašena propagandom o bezdušnoj partizanskoj osveti, pridružuje se bratu – svešteniku i snagama Vojske u otadžbini i povlači se bosanskim gudurama i stranputicama. U jednom od tih brojnim zbjegovima gubi joj se svaki trag, mada postoje svjedočenja da je stradala na Zidanom mostu. I to bi bilo skoro sve što se, više na Vikipediji nego u zvaničnim istorijskim spisima, može naći o Divni Veković. Suviše malo za ono što je bila i činila, još manje za opravdanje što je nema tamo gdje joj je mjesto.

Istorijska i neopoziva istina je da se Divna Veković nikada nije bavila politikom, da nije bila član ni jedne političke partije ili pokreta. Takođe je neoboriva i nebrojeno puta dokazana istina da je bila veliki patriota, junak i požrtvovani borac za zdravlje.

Bila je ono što se jednostavno imenuje – narodni čovjek. Pa zašto, onda, Divna ne može u istorijske čitanke i na popis ličnosti koje su zadužile Crnu Goru? Da li su nešto više od dva mjeseca stradanja među zbjegovima naroda i vojske u rasulu „starija“ od tridesetak godina velikog požrtvovanja, izuzetne i, za ono vrijeme veoma oskudne, naučne misli kojom je Divna postavljala temelj za dalji svestraniji razvoj medicine i književnosti u Crnoj Gori? Koji je to naučni, nacionalni, lični i patriotski zločin koji se Divni ni nakon ovolikog vremena ne da oprostiti i zaboraviti da ne bi bila zaboravljena? Niti hroničari niti istoričari, još manje oni koji su je znali, u prilog tome ne mogu da prilože ni makar najmanju naznaku. Pa, šta je onda razlog da Divna Veković, prvi diplomirani medicinar i doktor nauka u Crnoj Gori, bude dva puta ubijena: metkom na Zidanom mostu i zaboravom poslije toga? Jer, ako se razlozi (ali ne i opravdanje) za prvu smrt mogu naći u našoj bratskoj nesreći, ideološkim isključivostima, ludilu rata, osionosti pobjednika, i tako dalje, i tako dalje, za ovu drugu ni razloga ni opravdanja nema.

Tim prije što se Divna Veković, ni zvanično ni nezvanično, nikad nije našla na obimnim spiskovima „narodnih neprijatelja, saradnika okupatora i izdajnika“. Odgovor, jednostavno, leži u činjenici da je Divna Veković bila – Srpkinja. A niko kao Srbi nije sklon da odgurne i bude rob navike da se prikloni kako nametnutoj tako i prećutnoj „selekciji“ pamćenja i zaborava.

Pišem ti ovo ne da bih se odužio divnoj ženi Divni, već da bih se, u ime svih „zaboravnih“ Srba, u čije redove ubrajam i sebe, izvinio i tebi i tvojoj generaciji kojoj, bez opravdanja, tovarimo zaboravljeno breme nasleđa kojeg smo se odrekli i svakodnevno odričemo. Nasleđa kojim bi smo se, da umijemo da cijenimo sebe, ponosili i po kojem bi nas prepoznavao svijet.

Da ne bi smo, kao narod bogate istorije, slavnih pojedinaca iz svih oblasti, spali na „dva slova“, makar i ona Adnanova koji se, dok ti ovo pišem, sa Javnog koprca da svoju dvoslovnu budalaštinu odbrani i učini jezikom. Divnu Veković, đaka Sorbone a ne Osijeka, doktora nauka a ne „nauka“, prevodioca Njegoša na francuski a ne skrnavljenja na „crnogorski“, ljekara i humanistu, Solunca i viteza, očito nema ko da brani i izvadi iz prašnjive fascikle istorije. Ne zbog nje, ona je i bez toga, u svakom pogledu, velika, već zbog nas da ne bi smo dovijeka bili mali i na margini.