Pisma sa sela kojeg više nema: Grešnik

Piše: Emilo Labudović

„Neka se kamenom baci prvi koji je bez grijeha“, rekao je Isus Hrist gomili koja se spremala da kamenuje posrnulu preljubnicu. Grešni još od praroditeljskog grijeha, niko se nije latio kamena da tuđim grijehom  spere frustracije sopstvenog posrtanja i sagrešenja. Grijeh je, dakle, vjerni i vječiti saputnik ljudskog roda još od samospoznanja, kao što su, takođe, neraskidiva sjenka njegovog ovozemaljskog života okajanje i praštanje. Samo je On bezgrešan kao mjera svemu, saglasili su se vjernici svih religija, uzdajući se u Njegovu milost i razumijevanje ljudskih slabosti. Ljudski je, dakle, griješiti i iskreno se kajati, oprost je isključivo božije pravo.

Isus je učio da nema grijeha koji se, pod uslovom da se grešnik iskreno pokaje, ne da oprostiti. Ali, naši ovozemaljski „isusi“ ne misle tako. Oni olako prelaze preko lopovluka, laži, izdaje, preko nasilja, ucjena, gramzivosti… samo istinu nikako ne mogu da oproste. Nikome, pa čak ni ambasadoru. A on se, grešan, usudio da, iako ambasador „strane“ zemlje u svojoj zemlji, prigodom progovori – istinu. E, sad, davno je rečeno da nema zaludnijeg posla nego gluvima šaputati i ćorima namigivati, a u istoj ravni je, izgleda, i istjerivanje istine o „nikad više“ 1918-toj. Dodatna i otežavajuća okolnost koja „grijeh“ pomenutog ambasadora čini neoprostivim je to što je ambsador Srbije.

Da je bilo čiji drugo, američki ili njemački pogotovo, mogao bi da kaže šta mu drago (kao i što govore) da narede šta im padne na pamet (kao i što naređuju), ovdašnji domobranitelji i čuvari „časti i poštenja, neovisnosti i državnosti“ Crne Gore nikom bi poniknuli i – izvršili. Ako treba, i kad treba, i ministra očas zamijeniti. Čak i ministra odbrane. Njega pogotovo. Mada, kad se čovjek prisjeti ko je dosad bio ministrobranitelj, što bi rekli Podgoričani, i Razu Murovu da dovedu ne bi bila gora.

O „nikad više ’18- toj“ oni su sve rekli. I znani i neznani, a naročito „pozvani“ s kolca i konopca. Čak su usred nje, za svaki slučaj da ne vaskrsne, zaboli glogov kolac skupštinske Rezolucije. A onaj nesrećni picopevac od podgoričkog gradonačelnika je zgradu u kojoj stoluje a koju mu je, uzgred rečeno, sazidao kralj Aleksandar, na dan „nepomenik“ umotao u korotu mraka. „Naš Akeksa“ je otišao korak dalje pa je i kalendar zasijedanja Skupštine prilagodio onoj „da se Vlasi (pardon: komite) ne dosjete“! A onda, u toj i takvoj situaciji u kojoj „nikad više 1918.“, ambasador se usudi da kaže – istinu. Diplomatski skandal neviđenih razmjera zbog kojeg ga je odlazeći Srđa, dok skuplja krpice po kabinetu, proglasio „personom non grata“! Kad se već odlazi na smetlište istorije, da se ode uz talambase i ciganski orkestar“!

„Blago iznenađenima“, rekao bi takođe „non grata“ Matija Bećković. Jedino što, eventualno, još može da djeluje iznenađujuće u ludilu i paranoji koja je zahvatila dio Crne Gore, u bolesti kolektivnog uma kojem se priviđaju vjetrenjače pa donkohotovski jurišaju na njih, jeste to što potez protjerivanja ambasadora nije kao „vruć krompir“ uvaljen novodolazećem ministru. Da bi onda bez zadrške mogli da ga pljuju i krste velikosrbinom. A, ko zna, možda bi ih on i iznenadio.

Nije od neke pomoći za razumijevanje ovog galimatijasa, ali da podsjetimo: ambasador istinu o 1918. nije učio u Pržogrnjcima Donjim ni u aulama Srpske akademije nauka već prvo u krilu svoga đeda i uz njegove gusle a potom u osnovnoj i srednjoj školi – posred Nikšića!!! I to ne tako davno. Ali, to vrijeme u kojem je Crna Gora poznavala i priznavala sebe je, izgleda, odavno iza nas. Ovo je vrijeme kralja Ibija, vrijeme u kojoj neopoziva i „neupitna“ istina o svemu i svakome dolazi isključivo iz određenih ambasada. Svaka druga, objektivna i poštena, istina, a naročito ona o 1918.  je „persona non grata“, a sa njom i ambasador Srbije.

„O tempora, o mores“!!!

Pročitajte JOŠ:

Uzmi gusle, uzmi gusle!