Pisma sa sela kojeg više nema: Izgubljeni u prevodu

Piše: Emilo Labudović

Znam da će te iznenaditi i da ćeš se začuditi „ovom pismu kasnom“, kako je neprevaziđeni boem, Vito Nikolić, „markirao“ sva okašnjela javljanja, ali sam ga bio dužan više sebi nego tebi. To što ga pišem tek večeras, dok napolju romori sitna ljetnja kiša (i ona okašnjela), krivo je mnogo toga, a najviše ja.

Doduše, mogao bih u svoju odbranu da nabrojim niz trivijalnih raloga, ali nema porote koja bi ih prihvatila i oslobodila me krivice. Zato se i ne pravdam, tebi to ionako nije potrebno, a meni je uzalud. Na pismo me, osim ove gluvoće i crnila koje je naleglo na prozor, pobudila jedna tvoja slika iz dana koje smo zauvijek prisvojili kao najljepši dio života. April (u Beogradu, otpjevao bi to Čola), ulica Jove Ilića, sto i neki broj, kafana „Kovač“ i ti… zagledana nekud u daljinu, sa izrazom lica koje zrači nadom i optimizmom. Bože, kako smo tada bili zaneseni, opijeni vizijom života i svijeta koji je samo čekao naše zadnje ispite pa da nam se preda kao zaljubljena tinejdžerka na proslavi mature.

Pokušavam da oživim one dane, da se prisjetim naših razgovora uz jutarnju kafu (da se razbije mamurluk neprospavane predispitne noći), da saberem sve naše fantazije, snove i očekivanja. I da utvrdim gdje smo se to zajebali (ne zamjeri, ovo sam od tebe „pokupio“), gdje smo skrenuli u pogrešan sokak života i izabrali voz koji je otišao u pogrešnom pravcu. Učili smo školu čije znanje je trebalo da nam omogući ne samo da razumijemo svijet oko nas već i da ga gradimo i mijenjamo. Slušali predavanja najumnijih glava onoga vremena, izučavali tomove udžbenika čiji su autori imali svjetsku slavu i… ostali na suvom, na pijesku pustinje daleko od oaze, dok karavan zamiče za horizontom.

Niti mi više prepoznajemo ovaj svijet, niti on priznaje nas. Stranci u noći, mračnijoj od ove koja se šunja okolo i vreba ovaj tanušni zrak svjetla koji me još drži s ove strane uma. Okamenjeni mastodonti na čijim će „ostacima“ neke pametnije generacije izučavati zamršeno nasleđe dva vijeka.
Trebalo je da izgrađujemo državu pravde i blagostanja (devetnaest radih akcija i dvadeset jednu „udarničku značku“ sam ugradio u nju), a izgubili smo ih tri. Trebalo je da razvijamo socijalizam, a završili smo u najcrnjoj verziji prvobitne akumulacije kapitala. Trebalo je da razvijamo suživot i zajedništvo, a preživjeli smo najkrvaviji građanski i vjerski rat. Trebalo je da postanemo građani svijeta, a završili smo razbacani po balkanskim budžacima koji još uvijek vonjaju na bijedu i neslobodu. Trebalo je… Ali, ili smo mi zalutali ili su nas grdno prevarili i preveli žedne preko vode.

Ponovo iščitavam Eriha Froma i njegovo „Bjekstvo od slobode“ ne bi li nekako dokučio šta se to desilo svijetu oko nas i nama u njemu. Jer ovo što gledamo oko sebe ne liči ni na jedan ni teorisjki ni praktični model kojima nas je učio profesor Balša Špadijer.

Pokušavam da, prije svega sebi, razjasnim kako smo to, bježeći od kakve – takve „slobode“ (koja se sve više otkriva kao farsa), došli do ove robijašnice u kojoj smi svi osuđeni na doživotnu. Šta se to desilo i dešava sa generacijom stasavalom na sasvim drugačijim socijalnim, ekonomskim, političkim i moralnim temeljima? Da proniknem u mentalni sklop ljudi koji su spremni i sposobni da u par desetljeća prođu „toplog zeca“ svih mogućih mijena i iz svega izađu neokrznuti. Da uvjerim sebe kako se to može promijeniti „dres“ a da ta promjena ne dotakne dušu. Ili je ovaj pasji život isto što i fudbal u kojem nema emocija i u kojem se istim žarom igra za ekipu koja više plati.
Ti si za profesiju odabrala plemeniti poziv profesora. Ispratila si generacije gimnazijalaca, naoružavajući ih osnovnim instrumentima za vivisekciju života. Pitam se večeras, zagledan u tvoje oči boje neba, sa kojom ćeš to „naukom“ sjutra izaći pred njih? O čemu ćeš im govoriti s nadom da te razumiju i da ti vjeruju kad praksa izvan učionice negira sve što smo naučili kao nepromjenjivo ili makar podložno zakonitom mijenjanju? Vjeruj mi, u istoj sam ti (ne)prilici i ja. Svakodnevno se susrećem sa sažaljivim pogledima svojih sinova i njihovih drugova koji govore da je vrjeme da zaćutim.

Da zaćutim dok oni na skeneru svakodnevice provjeravaju svaku moju tezu kojom sam htio da im utrem put, da im objasnim svijet i da im pokažem kojim se pravcem dolazi do istine. I svakodnevno se uvjeravam da smo kao generacije „izgubljeni u prevodu“ i da se ne razumijemo.

Dok u mislima ponovo „četrdesetsedmicom“ pa onda tramvajem „desetkom“ vezujem Studentski grad sa Voždovcem, prisjećam se kako nam je tada nebo bilo granica. A danas nam je granica na Gostunu zbog koje (ne zbog korone) niti ti možeš na more, niti ja, sva je prilika, na Sajam knjiga u Beograd. I pitam se: je li to konačan „uradak“ naših napora, naših snova, našeg gladovanja u pretrpanim studentskim sobama (najmanje troje na jedan krevet, pa na smjenu), i naših zabluda da svijet činimo boljim? Je li svemu tome kraj na onoj nevidljivoj (osim u glavama ovih koji su nas prevarili) crti koja je povučena pravo kroz srce jednog naroda? Neko nas je, rode moj, grdno nasamario i doveo do toga da nam je čak i najtemeljnija tekovina vremena u koje smo zabasali – sloboda kretanja – mislena imenica?

Bog nam je svjedok da ovo nijesmo htjeli. Da smo maštali o drugom i drugačijem i da smo tome „drugom i drugačijem“ dali sve što smo mogli, znali i umjeli. Ne kažem ovo pravdanja radi, jer još pamtim prvu lekciju iz „Uvoda u pravo“ da „neznanje prava škodi“, što isto važi i za naivnost. Pišem ovo jer znam da ćeš me, za razliku od ovih oko mene, razumjeti. Možda si ti sve ove dileme kojima ja večeras trujem ove pretponoćne sate već preboljela i odložila u albume i fascikle prošlosti i možda te se garež i trulež ovoga doba više i ne dotiče. Znajući te, sumnjam da si se uklopila, ali si možda načila da to ne pokazuješ i da koračaš kroz ove dane sivila nasmijana i „sa očima izvan svakog zla“.

I zato ne zamjeri na ovom pismu kasnom, a sva okašnjela su samo okajanje grijeha, i meni grešnom što razvijavam pepeo nataložen na ove godine jedne izgubljene generacije i na one koje kao bezdan stoje između naših puteva. Kriva je jedna sličica iz albuma čijim prelistavanjem pokušavam da usporim vrijeme koje, obješeno o klatno starog sata, odbojava, odbrojava, odbrojava. Sličica na kojoj se u tvojim otvoreni i nasmijanim očima zauvijek izgubila jedna čitava vasiona.