Pisma sa sela kojeg više nema: Kad jaganjci utihnu

Piše: Emilo Labudović

Ne pisah ti odavno. Zavijan tišinom koliko i snijegom koji je ove zime napadao kako nije odavno, dalek od svega što grize i ujeda, truje i muti svakodnevicu, hranio sam dane samoćom a dušu uspomenama, skraćivao sate knjigama koje su godinama čekale na red, i nastojao da te poštedim groznica svog zaumlja. Želio sam da ti ostavim dovoljno prostora da u ovim novim okolnostima sam potražiš svoje mjesto i svoj put, jer ovo je tvoje i vrijeme tvoje generacije, pa kako vam bude. A ne bih ni sada, dok se dan još proteže kao nevjesta poslije prve noći, kvario tvoje buđenje svojom nesanicom. Jer,  napolju je jedno od onih jutara koja mame pjesnike i slikare,  umiveno, besprekorno bijelo i nasmijano onim osmijehom kakav samo djeca imaju. Ali, baš taj nevini dječji osmijeh, osmijeh u koji može da stane vasiona ljepote i pred kojim se i anđeli klanjaju, jutros me boli svojim izostankom. Pogađaš, gledao sam film, gledao sam golgotu jednog naroda ispričanu jezikom koji ne umije da laže: dječijim očima u kojima je bilo svega osim osmijeha i mržnje.

Znam da si u toku sa svime što je vezano uz ovaj film, sa svim kontroverzama, napadima i odbranom, sa moralnim sunovratom Američke filmske akademije, sa političkom hajkom koja se bacila sjenkom na vanredan umjetnički domet ostvarenja, pa neću o tome. Neću ni o krivici ni o žrtvi, o stradanju i zaboravu, jer sve su to već davno prepričane ali nikad nedovršene priče. I uzaludne, jer istina, ona prava, istorijski utemeljena i jednako nesporna, ovdje na Balkanu nikada nije imala, a ni sada nema, adresu stanovanja. Osim možda one da su Srbi nepatvoreni agresori, zločinci i nasilnici, vječiti uzročnici i krivci za svekoliko zlo balkanske krčme u kojoj se ne zna ko sve pije ali se precizno zna ko plaća. A cijena „plaćanja“ je bila i još uvijek je preskupa za narod koji bi, svjetskim razmjerama mjereno, mogao da stane pod jednu šljivu. I da nas je koliko i Kineza, 74.580 srpske djece (imenom i prezimenom potvrđeno), pobijenih u logorima, dušegupkama, zbjegovima i stratištima širom Hrvatske – premnogo je i za vijek a kamoli za jedan rat, pa makar bio i svjetski. I nije riječ o broju (da je bila samo Dara i previše je), već o stanju ljudske svijesti koja dopušta toliki pad i toliki mrak, mrak koji ni dječji osmijeh, to čudo nad čudima pred kojim se i anđeli klanjaju, ne može da razdani.

I što jutro više odmiče, to se više kao pčele roje plavičasti ledeni biseri po smrznutom cijelcu kojim odavno nema ni makar traga lisice a i kako bi kad ovdje pjetlovi više ne bude zoru. Sa dugih ledenica kroz koje se prelama blještava sunčana svjetlost počinju da kapaju suze koje me tako bolno podsjećaju na Darine, a nedopijena jutarnja kafa se već odavno pretvorila u ledeni čaj. Sve sluti na predivan dan, ali ni to ne može da iz misli otjera pitanje koje me muči sve ovo vrijeme: kakav smo mi to narod? Šta je to u nama što nas čini predodređenim za žrtvu, što nas prosto gura pod vješala, pod čekić i sjekiru, namiče okove i lance na već ispružene ruke. Jer, svi narodi su kroz istorijsko trajanje imali prijatelje i neorijatelje, samo su za nas Srbe neprijatelji nepromjenjiva konstanta. I neće biti da je samo do njih. Oni će dok je svijeta i vijeka da kolju a onda da upiru prstom i prozivaju. Da smišljaju Srebrenicu da bi smo zaboravili Jasenovac, da razapinju Mladića da bi smo zaboravili Luburića. Mora da i u nama samima ima nešto patološko, nešto trulo i kancerogeno što nas čini nedovršenim narodom. Narodom koji ima iskorake, ličnosti i djela dostojna najviših vrhova svjetske istorije a koji nikako da se pomjeri iz kaljuge u koju ga vrijeme i prilike neprestano svaljuju. Narodom koji nikako da definiše sebe, svoj put i svoje ciljeve kojim hoda i kojima teži bez ostatka. Jer, istina je, istina koja siječe gore i od „srbosjeka“ u rukama Maksa Luburića, da smo sebi samima i od najvećih dušmana veći. Uostalom, najveći ustaški koljači su etničkim porijeklom bili Srbi. I istina je, bolna ali nepodmitljiva, da je i onaj za kojim jutros plače svekoliko Srpstvo( pa i ja, priznajem), Srbin rođenjem, u Zagrebu govorio da mu je hrvatski maternji ali da ga govori njegovom iskvarenom varijantom – srpskim. To destruktivno samoporicanje, ta praiskonska kaionovska mržnja sebe i svojih, traje i danas. Dovoljno je da samo ovih dana oslušneš zaglušujuću kakofoniju koja ječi sa svih strana, koja je preplavila medije, skupove, izjave, pa da osjetiš jezu kakvu ni ovih minus dvanaest napolju ne mogu da izazovu. Dovoljna je samo ona nedavna komitsko – rodoljubiva pozorišna predstava u nikšićkom pozorištu pa da naslutiš koliko Artukovića, Luburića, Miloša… još čuči u nama i samo čeka istorijsku priliku. Da se ne lažemo, i na drugoj, „našoj“, strani nije bez razloga za zabrinutost.

Ovdje je tišina tako duboka i nenačeta da mi se čini kako čujem odjek misli dok tuku u čelo, teške i ogrezle u strah i neizvjesnost. Film od sinoć samo ih je ogolio i pojačao, učinio skoro vidljivim. I ne znam šta bih ti rekao, čime bih da utješim i tebe i sebe. Jedino što mi se u ovom trenutku čini mogućim, nužnim i otrežnjujućim jeste potreba da se okrenemo sebi. Da se pogledamo u ogledalo i suočimo ne samo sa onom ljepšom stranom svog lica već i sa onim ružnim ožiljcima koji ne blijede i ne zastarijevaju. Da u ovoj nedorečenoj tišini koja je ostala iza Darine golgote, tišini koja ostaje kad utihnu zaklani jaganjci, nevina djeca Kozare i Potkozarja, Prebilovaca… oslušnemo riku životinje u nama, riku koja nas, kad se oslobodi, od ljudi pretvara u zvjeri i u Luburiće. Jer, do nas je! I sve dok je do nas i samo do nas, drugi nam ne trebaju. A oni neka samo rade svoj posao, njihovo svekoliko zlo nikad neće dostići nebesku visinu našeg praštanja za koje je dovoljna samo jedna Darina suza. Treba samo da oprostimo sebe samima.

Budi mi dobar i budi dobro, i ne brini. U ovoj predivnoj replici sleđene sibirske tajge jedino što još može da me iznenadi jeste dobro, a njega još ni na vidiku.