Pisma sa sela kojeg više nema: KONVERTITI

Piše: Emilo Labudović

Bog zna koliko sam puta obećavao sebi da ću ćutati, da ću „mač usta“ držati u koricama, da još jedno predivno avgustovsko predvečerje, pozlaćeno zalazećim suncem i prošarano rumenim prugama, neću uskratiti sebi i tebi. I slušam, a ne čujem, gledam a ne vidim, znam i prije nego progovore, prije nego, zapjenušeni, zaprijete… jer nije im i nije mi prvi put. Ove dane zaglušujuće buke, otvaranja tek započetog, obnavljanja već obnovljenog, lopatanja radi slikanja, razbacivanja šarenih konfeta laži i obmana, proživljavamo i preživljavamo evo decenijama i sve smo već vidjeli. I govorim sebi: neka laju i neka lažu kad drugog jezika ne znaju. Ali, taman kad ubijedim sebe da dalje i niže ne mogu, iznenade me sposobnošću beskrajnog padanja i samodestrukcije. Večeras je tome „zaslužan“ onaj čiji se krajnji domet društvene verifikacije i kreativnog potvrđivanja iscrpljuje u tome što je – Svetov zet.

Osim što je zet, prethodno pomenuti obnaša i funkciju ministra kulture koja mu, s obzirom na činjenicu da se u kulturi „oprobao i dokazao kao malo ko“, pristaje „kao svraki gaće“. A kad je neko na tako visokom mjestu zahvaljujući takvom „kvalitetu“, onda ne čudi što se skoro svakodnevno i iz petnih žila upinje da se pokaže „dostojnim“. Znam da si već dokonao da je riječ o onom Bogdanoviću i znam da se, s pravom, pitaš čime je to „zaslužio“ ove redove i tvoje dragocjeno vrijeme? Tim prije što su se njegovi intelektualni i politički „biseri“ već toliko puta pokazali nedostojnim da budu bačeni i pred svinje. Ali, „zet“ je večeras u svom neznavenom slugeranjstvu i samouniženju nadmašio i samog sebe. Već poznatim manirom onih kojima služi, manirom prisvajanja svega u Crnoj Gori, pa i nje same, manirom svog „kralja iz Rastoka“ u ulozi Luja Četrnaestog i njegove devize „država, to sam ja“, ustao da još jednom odbrani tu „državu“ od njenog najvećeg „neprijatelja“. Od lidera svenarodnog pokreta za preporod Crne Gore, lidera pred čijim bi imenom, ugledom, znanjem i zvanjem trebalo da, slijedeći svog tasta, skine kapu i zaćuti. Ta imitacija ministra kulture osjetio se pozvanim i doraslim da od čovjeka koji svakim svojim gestom, svakom svojom riječju svjedoči ljubav, slogu, razumijevanje, svjedoči Crnu Goru dostojnu svoga imena i svoje tradicije, „odbrani“ kralja Nikolu i njegov grob. A samo zbog toga što je profesor doktor (čuje li ona futrola od ministra kako ovo zvuči) i, iznad svega, čovjek mira, vjere, i samopoštovanja, na grob jednog od graditelja Crne Gore stavi vijenac u bojama pod kojima je „građevina“ temeljena, zidana i doziđivana. Tri boje kojima su Crnogorci, onda kada su bili i Srbi, a bili su to vjekovima, trajno obojili i obilježili svoje trajanje.

Bogdanović ne samo što se odreče boja koje su vjekovima nosili, pronosili i njima se ponosili i njegovi preci, nego ih proglasi bojama okupatora, bojama druge države. Države koja je, još jednom ponovi najveću laž u istoriji Crne Gore, „poništila“ njenu državnost a koju su, pod nekom drugom (Rankovom) zastavom, „oslobodili i obnovili“ „kralj iz Rastoka“ i njegova dvorske lude zadužene za dvorsko uveseljavanje. Profesor doktor Zdravko Krivokapić se poklonio sjenima kralja Nikole u znak dubokog poštovanja prema državorodnoj lozi Petrovića i priložio vijenac koji bi, da mogu, i oni sami odabrali. Jer, ako izuzmemo ratne barjake, Petrovići i Crnogorci ne samo njihovog vremena, pod tim su se bojama rađali i umirali, slavili i tugovali. Uostalom, te boje i ta zastava „preživjele“ su nekoliko „osobađanja“ Crne Gore i niko ih nikad, do „kralja i paža“, nije doživljavao okupatorskim.

Ali, kao član „orkestra“ svirača uz duduk i uz diple, Bogdanović se još jednom morao dokazati, makar i tako osvjedočenom budalaštinom, i tu nema ničeg novog i ničeg neočekivanog. Ali, htio sam samo da te podsjetim na vrijeme koje ti jedva pamtiš a ja sam ga, zajedno sa Bogdanovićem, živio, vrijeme u kojem je pod „trobojom“ gradio karijeru, preporučivao se i dokazivao tastu i njegovim saborcima. Nikad ga nijesam čuo da mu je „trobojka“ smetala. I ne samo to. Prije dvije godine, bili smo u istom redu u sali Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, na proslavi stogodišnjice prisajedinjenja Vojvodine matici Srbiji, i mogu ti reći da je bio među najrevnosnijim kada je o aplauzima riječ. A najčešće se aplaudiralo (i najčešće je aplaudirao) podsjećanju na vjekovnu težnju jednorodnog naroda da se oslobodi i ujedini. I na svečanom prijemu nakon proslave blisko je ćakulao sa visokim funkcionerima zemlje – okupatora, fotografisao se sa njima i bio „svoj na svome i svoj sa svojima“ ništa manje od mene.

Ali, ne pričam ti ovo da bih ga denuncirao, daleko od toga. Prilažem ti ovo prisjećanje samo kao ilustraciju koliko je Bogdanoviću i „bogdanovićima“ lako da se, po potrebi, odreknu sebe, presvuku i prešaltaju. Da na sva usta pljuju i psuju „mrski Beograd“ a onda da se tamo školuju, doktoriraju, liječe, prave poslovne aranžmane, kupuju stanove (nije svakom od njih Menhetn na vratima od kuće), zapošljavaju i rukovode. Da iz samog Beograda, sa visokih funkcija i položaja, iz udobnih fotelja i stanova koje im je Srbija darovala, debelo plaćeni srpskim novcem, optužuju Srbe i Srbiju za svako zlo. Ta lakoća pretvaranja, na kojoj bi im i kameleoni pozavidjeli, sposobnost da, po potrebi, zaborave i da se „zaborave“, samo potvrđuje ono što i sam znaš: da su Bogdanović i „bogdanovići“ samo jedna interesna grupacija kojoj je do istorije, tradicije, istine i pravde stalo taman koliko i do lanjskog snijega. Da Crnu Goru „brane“ od nje same, od ljudi koji joj služe na ponos, od naroda na čijim plećima se uzdigla i traje, od Crkve koja je kičma njene duhovnosti i državnosti. Da, zapravo, brane svoj kokainski feud, svoj brlog koji smrdi na dim švercovanih cigareta, katakombe organizovanog i neorganizovanog kriminala. Da je brane do poslednjeg evra. Ali i da su, takođe, spremni da se u svakom trenutku odreknu svega, svojih uvjerenja i svojih „istina“, pa i same Crne Gore, samo ako i kad zatreba. Uostalom, ne kupuju se stanovi po Milanu, Parizu, Njujorku tek mode radi. I da će se, samo kad tome dođe vrijeme, a brzo će – vjeruj, opet „prisjetiti“ svojih predaka i svojih srpskih korijena. I kao što se toga prije neku noć prisjeti tast, nije daleko dan kad će i zet proći lažnu katarzu samoosvješćenja. Lažnu zato što nije istinska, duboka, već samo ima upotrebnu vrijednost. Ne vječnu i na iskrenom osjećaju zasnovanu, već „katarzu“ nužde i trenutka.

I zato nemoj da te iznenadi ako te oni koji su te do juče gledali poprijeko i u širokom luku zaobilazili, za koji dan zagrle kao najrođenijeg. I nemoj se začuditi neiscrpnom arsenalu objašnjenja i „razloga“ kojima će pravdati svoj „izostanak“ i svoje „dezerterstvo“ iz sopstvenih rodoslova. Jednostavno shvati, i prihvati, da su to samo „mi“, naš rod i naša krv, ovakvi i onakvi, često nikakvi, ali drugih nemamo.

„Oprostit možemo (hoćemo i moramo), zaboravit samo ako nas ne bude“, pročitao sam to nekad i negdje i znam da nam to slijedi ili nas ni kao države ni kao naoda neće biti. A upravo toj božjoj, hrišćanskoj i pravoslavnoj vrijednosti i dužnosti, moralnoj obavezi i ljudskoj vrlini, svjedočio je onaj trobojni vijenac koji danas na grob kralja Nikole priloži dostojni profesor doktor Zdravko Krivokapić, a koji, slijep kod očiju, zanesen i zaveden, plaćen da laže, zet ne prepoznade i proglasi okupatorskim.

Mrak je već ovladao vidikom i zatamnio sve što oku pripada, ali ja svim svojim bićem osjećam da sviće. Strpi se, do zore je još samo nekoliko dana.