Pisma sa sela kojeg više nema: Loši đaci gorih učitelja

Piše: Emilo Labudović

Crnoj Gori je ovih dana uručena briselska „đačka knjižica“ za ovu „školsku“ godinu. Uz slikanje, kisele osmijehe i mlak stisak ruke, obavljena je ceremonija uručenja dokumenta u čiji se sadržaj nije moralo ni zaviriti. I totalno neupućeni u zbivanja na relaciji EU – Crna Gora znali su da je u „đačkoj“ za ovu godinu sve kec do keca, i da je Crna Gore, opet, „pala na godinu“. Prokazani „tigar na Balkanu“ i šampion među učesnicima balkanskog maratona prema Briselu, ne da nije položio razred nego je, ako je vjerovati „dobro upućenim“ dojavljivačima iz, još bolje plaćenog, NVO sektora, napravio korak unazad. Sa tom ocjenom, naravno, zdušno se složila i aktuelna opozicija, prenebregavajući činjenicu da su trku koliko do juče predvodili oni. I da za skoro deceniju od kako su „otvorena sva poglavlja“ pregovaračkog procesa, liše jednog, skoro beznačajnog, kroz sve njih još uvijek duva promaja. Novo „svjedočanstvo“ je samo potvrdilo da, uprkos svim naporima, skorije, ako ikad i budu, neće biti zatvorena.

Deviza „EU bez alternative“, na koju se, kao muve na lijepak, nahvatala skoro cjelokupna domaća politička i građanska javnost, u međuvremenu se toliko izlizala i ofucala, ubajatila i izblijeđela da se njome sve manje maše. Naravno, pod ovu konstataciju ne spada dio, dobro plaćenog, NVO sektora čiji je zadatak da NATO i EU zastavom mašu do iznemoglosti. A cilj, kojem smo, ruku na srce, više deklarativno nego iskreno, bili svi posvećeni, što mu duže težimo – izgleda sve dalji.

Za krivce tog dugog i mučnog, klecavog i puzećeg, „putovanja u Jevropu“ najlakše bi bilo proglasiti nas same. I pošteno je reći da se sa jednim zarobljenim, kriminogenim, lopovskim i autustičnim društvom, kakvo je bilo ovo naše, nije moglo daleko odmaći. A još poštenije zaključiti da ni nominalna promjena vlasti nije dublje zagrebla u natrulo državno tkivo Crne Gore, da se nasleđe sporo ili nikako mijenja i da smo još uvijek, kao svraka na dva kolca – ni tamo ni ovamo. I tom zaključku ne bi bilo mane, ali takođe je pošteno i reći da nije ni sve do nas.

Najveća „kvaka“ krije se, zapravo, u najvažnijem uslovu – kriterijumima. Pošto nije riječ o numeričkim, precizno definisanim, vrijednostima, ocjena njihove „ispunjenosti“ je duboko politička i subjektivna. Tako, recimo, u EU su, preko noći, „zabasale“ neke države bivšeg socijalističkog lagera i prije nego je i D od demokratije zaživjelo u njihovim institucijama, dok se drugima gleda i trn u oku. I koliko god da uznapreduju u ostvarivanju evropske agende, uvijek se može (a i hoće, garant) naći članica EU koja će, iz krajnje sebičnih razloga i interesa, reći da nije dovoljno. Jer, rekoh, kriterijumi nijesu ni kubici drva, ni metri kanala, ni tone ovoga ili onoga, pa da se mogu precizno izmjeriti. Takođe, preduslov da se u društvo EU stiže tako što se prethodno mora smjestiti u predvorje NATO, dodatno usložnjava proces pridružavanja. Preciznije rečeno: neće Balkan u Evropu nego bi Evropa na Balkan!

Vjekovna težnja ključnih evropskih država, Velike Britanije i Njemačke prije svih, da pokore i disciplinuju Balkan, bilo vojno, bilo politički, a ekonomski svakako, preživjela je, evo, i do ovog doba. I ne treba biti previše ni pametan ni upućen da bi se dokonalo da ovim silama, potpomognutim sa SAD, nije toliko stalo do uređenog koliko do poslušnog Balkana. Iz tog ugla posmatrana, „nedovoljna iz vladanja“, koju je Brisel dodijelio Crnoj Gori, samo je nedvosmisleno upozorenje novoj vlasti da ne „kreči uzalud“, to jest da ne mijenja ništa značajno. Pozapadni kurs pogotovo. Ovo (ne)skriveno upozorenje pojačano je i nedavnom direktnom porukom iz Stejt departmenta da Crna Gora neizostavno „mora ostati na zapadnom kursu“! Mora, i tačka. Otuda i tako čvrst stav direktnih „izaslanika“ američke i britanske ambasade u aktuelnoj Vladi Crne Gore da će prije „dvogrba kamila kroz iglene uši“ nego, recimo, DF u Vladu!

I sve dok postoji iole sumnje u mogućnost da Crna Gora osnaži tradicionalne veze sa starim prijateljima i saveznicima – Rusijom i Srbijom, ili sklopi još koji ozbiljniji finansijski aranžman sa Kinom, svi godišnji izvještaji o napretku ka EU sadržaće famoznu ocjenu – nedovoljan! A tek kakve bi bile ocjene da se, recimo, Crna Gora dozove sebi i ne produži sulude sankcije Rusiji? Ili da se, ne daj Bože, opameti i povuče priznanje kancerogene izrasline na tijelu Srbije, lažne i državolike tvorevine Kosovo*? Izvještaj bi, sigurno, stao na jedan list i glasio bi: sjedi dolje, nedoviljan, jedan!!!

Da smo loši i nedovoljno upućeni đaci kada je riječ o lekcijama iz demokratije, uređene države i uspješne ekonomije, i da ćemo još poduže biti ponavljači, nije teško a nije ni sramota priznati. Ali, ništa manje nije istina da ni „učitelji“ iz Brisela nijesu sveci i da su najveći broj njihovih emisara, koji su proteklih par decenija krstarili i još uvijek krstare Balkanom, obični pisarčići i mufljuzi kojima je najviše stalo do visokih apanaža i dnevnica. Istina je, svidejla se nekom ili ne, da je „i u državi Danskoj nešto trulo“ i da priča o „evropskom raju“, kojom nas uspavljuju evo već godinama, curi na sve strane. Da je ta, bogom obećana, „Evropa“ jedno krajnje sebično, samodovoljno i samoljubivo društvo pokazala je tokom epidemije Kovid virusa. Da nije tako i da nije takva, ne bi Velika Bitanija povukla crtu na Lamanšu, ne bi se Poljska i Mađarska batrgale kao ribe u mreži. Njene, toliko izvikane, vrijednosti daleko su od kategorije „izvan svake sumnje“. To je ona ista Evropa u kojoj su porođeni najstrašniji zločini, konclogori, genocid nad čitavim narodima… (danas je 80 godina od Šumarica, uskoro Kraljeva, pa Pivskih Dola i Velike)! „Evropa pedifila, homoseksualaca i kurvi“ – vrisnuo bi kolumnista i brat, Mišo Vujović, – koja se još uvijek nije odrekla svoje „tamne strane Mjeseca“. Ali, ruku na srce, i Evropa najvećih ljudskih dostignuća kojima treba i kojima se mora težiti. Ne zbog nje i njenih „kaplara“ iz Brisela nego zbog nas i naše djece. Pa makar i nikad ne otvorili briselska vrata, kao što ih, sva je prilika, i nećemo.

Pročitajte JOŠ:

„Tako su govorili“ – Ivan Milutinović: „Drugovi, ko nije dobar Crnogorac taj nije ni dobar Srbin“