Pisma sa sela kojeg više nema: Maskenbal

Piše: Emilo Labudović

Dok ti ovo pišem, nebo uokvireno prozorom teško je i sivo kao olovo a iz njega, kao bičevi, liju mlazevi kiše. Njen ples po limenom krovu ovdje u polutami sobe odjekuje potmulo i uzvišeno, kao hor orgulja u praznini katedrale. A tamo od prozora dalje, žedna zemlja svojim sasušenim ždrelima, kao malaksao putnik na izvoru, guta spasonosnu tečnost koja život znači. I dokle god pogled može da prodre kroz mliječnu zavjesu pljuska, sivozelene nijanse pejzaža, kao obrisana rukom vrijedne domaćice, opet dobijaju svoju izvornu boju.

A vazduh, osvježen i pročišćen, prosto miluje pluća i tijelo, namučene i izranjavane dugotrajnim sušom. Sad bih mogao i bez riječi da ti odgovorim na ono tvoje dječje i zbunjujuće pitanje, a sva su ti tada bila takva, kako to da kraljevstvo vrijedi dobre ljetnje kiše. A onu tvojim „rukopisom“ dopisanu knjigu Andersenovih bajki čuvam za tvoje naslednike, pa se spremi, i oni će propituju kao najstroži profesori i da traže odgovore.

Pade, konačno, kiša, a padoše, takođe, i maske. Ne one „kovidne“, one su i dalje „na snazi“, već one političke, one kojima su se glumci i glumčići na političkoj sceni Crne Gore mamili navijačke aplauze publike. Sada, kad su odsvirani zadnji taktovi maskenbala, se sve vidi i sve zna. I ko je vjera i nevjera, ko drži a kome data riječ traje taman koliko i dah na kojem se vinula u etar. Ko je a ko nije spreman da svoj podredi opštem interesu, čiji su mandati vredniji od moguće pobjede, kome je svejedno koji će biti rezultat samo ako su oni „ispod crte“.

Zna se ko je nov a ko je i koliko „star“, ko i na osnovu čega traje koliko traje. Vidjelo se da su neki koji su otvoreno nudili svoje čelne pozicije u zalog zajedništvu uskočili u sedlo prije i nego su otvorena vrata hipodroma. A opet su iz „bekstejdža (vidiš, pratim ovo vaše pokrštavanje jezika) na proscenijum izmiljeli i oni koji, glavu dajem, imaju manje članova nego kandidata za poslanike, pa ti vidi odakle im liste. Sve u svemu, bljesnuli su reflektori istine i sve aktere zatekli u stanju i pozi koja sve govori.

Sad slijedi „pljusak“ mogućih i nemogućih obećanja, šarenih balona iluzija, projekcija dugih pruga kojima nijesu postavljeni ni prvi pragovi, života u ružičastom…, a za sve to im treba samo „sitnica“ – naš glas i naše povjerenje. Glas nas toliko puta prevarenih, toliko puta poniženih, toliko puta prezrenih i zaboravljenih čim zamuknu slavljeničke trube.

Traže ga naročito oni koji za svoj najveći „uspjeh“ i dobitni žeton u izbornoj partiji pokera i dalje smatraju već toliko puta odigranu kartu iz rukava – nezavisnu Crnu Goru!? Kao da bi bilo ko od nas htio da ona bude zavisna, pa bilo od koga. I kao da su nam ispale pa ne vidimo koliko smo „nezavisni“ od belosvetske kurte i murte i domaćih „porodica“ i mafijaških klanova.

Oni čiju stranu i ja držim nude samo jedno: promjene. Nude početak sveopšte terapije koja će zaustaviti truljenje državnog organizma i započeti dug proces ozdravljenja i oporavka „bolesnika“ čije je zdravlje ozbiljno načeto na svim poljima. Čerčil je nekad Britancima pošteno obećao znoj, suze i krv, danas bi svaka druga istina o drugačijem putu koji očekuje nas bila drska laž i nova samoobmana. Ali, kao što kažu Kinezi, i najduži put počinje prvim korakom. Pa, da zakoračimo. Što prije krenemo, prije ćemo stići.

Kiša, sad nešto slabije, i dalje nasrće na krov i polja i uspavljujuće šumi. Ali, daleko od sna drži me pristigla poruka u kojoj se jedna „naša“ Milena „zgražava“ otkud taj i taj na tamo šesdeset i nekom mjestu poslaničke liste, jer je „takav i takav, što će reći – nikakav“! Milenu znam: brzih zaključaka i još bržeg jezika, istinoljubiva do krvi i spremna da svoju „istinu“ brani taman do krvi. Ne znam samo zašto protestvuje kod mene, po svemu osim po brizi udaljenom od svega. I ne poznajem dovoljno „toga i toga“ da bih procijenio je li mu mjesto na listi, makar „na tom i tom mjestu“, daleko od svake nade u prolaz. Ali zato znam nas Srbe.

I ne čudi me ni Milena a ni čitavi „rafali“ reagovanja, što iskrenih što plaćenih, na društvenim mrežama. Jer nama Srbima ni jedan Srbin nije dovoljno dobar i dovoljno „velik“ da bi bio „na tom i tom mjestu“, naročito ako „to i to mjesto“ podrazumijeva makar i mrvicu vlasti. Od cara Dušana, kneza Lazara, preko Slobe, Vučića… do Andrije Mandića. Jer nema Srbina koji ne misli da bi bolje od bilo koga obavljao tri funkcije: predsjednika države, poslanika i selektora repfezentacije.

A Milena je možda i u pravu, ali…. nije vrijeme pravo.

Kakav god da je „izbor“ budućih predstavnika i tumača naše političke volje, naš izbor je jednostavan. Naše je da trenutku koji obećava, naporu onih koji su učinili sve i šansi koja se ne propušta damo najviše što možemo – sebe i svoj glas. Više od toga može samo Bog, govorila je moja pokojna baba. Da zanemarimo ko je sve i na kojem mjestu na listi jer, ako pobijedimo, biće mjesta za sve koji mogu, znaju i smiju, a ako ne, biće potpuno svejedno i van svakog značaja svačije zasluženo i nezasluženo mjesto. U agoniji propadanja koja nam slijedi ako „borci za nezavisnost“, od svega osim od njih, nastave da šenluče krčmom i vitlaju davno zarđalim sabljama, osim šačice njih samih, svi ćemo biti gubitnici.

Skuplja se sumrak, mokar i lepljiv, kiša sad romori sitno i milostivo (kod tebe je, kaže radio, prava oluja) i da ti, prije nego ugasim svjetlo, prenesem upozorenje mog prijatelja Brana Bulatovića. Čim je čuo da Rusi opet dolaze da spasavaju sezonu (to su oni isti, mrski neprijatelji Crne Gore) zamolio me je da se držim podalje jer „tajnovidac“ možda konstruiše novi „državni udar“.

To što je Sinđa „na sigurnom“ nije nikakva sigurnost jer takvih je Juda u našem narodu mimo svih naroda. Budi mi zdravo, diši duboko i… zasuči rukave. Ko će ako ne mi, kad ako ne sada? Neće biti lako, nikad i nije, „oslobodioci“ su spremni na sve marifetluke, ali da je lako biti Srbin nas ne bi zapalo.