Pisma sa sela kojeg više nema: Milkina kuća na kraju Evrope

Piše: Emilo Labudović

Ove redove ne pišem samo tebi i tvojim ispisnicima. Pišem ih ništa manje i sebi, i za mene oni imaju formu izvinjenja jer smo te lagali, rode moj. I ne da smo te lagali već te obmanjujemo i sada i zavlačimo za Goleš planinu. I ne, nije me na ove redove inspirisala nedavna premijerova posjeta Briselu i poklonjenje tamo učinjeno jer to sam znao i prije nego su spakovali kofere.

Uostalom, izgleda da svi putevi crnogorskih zvaničnika vode ili u Brisel ili u Berlin, bilo da im je vrijeme ili nevrijeme. Kao što je onomad Milo, dok su mu po državi padale NATO bombe, na krilima tog istog agresora, letio da mu poljubi krvavi skut, tako se i Zdravko zaputio istim tragom, da se zakune na vjernost i poslušnost, prenebregavajući činjenicu da mu na pragu kuće, u Beogradu, gori plamen ozbiljnog diplomatskog problema. A sve je to, navodno, u funkciji našeg što kraćeg batrganja putevima i puteljcima ka konačnom cilju i spasu – Evropskoj uniji. A baš o tome želim da ti ispričam jednu priču. Priču o tome koliko je evropska budućnost ovoga prostora za nas i naš narod – neevropska.

Priča je iz vremena od prije 12 godina i dešava se u hrvatskom selu Ljeskovac, naseljenom Srbima, u kojem je, među pedesetak vremešnih žitelja, tada živjela i dvogodišnja Milka. Službenik Hrvatske radio – televizije koji je u Ljeskovac došao da „ubere“ tv pretplatu zatekao je Milku kako se igra omalenom lopticom jer druge vrste zabave prosto nije bilo. Milka je, naime, rođena u ljeskovačkoj tami, uz svjetlost svijeće, bez dječje graje i veselih pjesmica. Ona se igra isključivo lopticom jer je svijet crtanih filmova i video igrica za nju daleka galaksija i nedostižan zbog toga što u Ljeskovcu nema struje.

A Ljeskovac je jedva dan jahanja udaljen od rodne kuće čovjeka koji je ukrotio struju i poklonio je čovječanstvu – Nikole Tesle. Da stvar bude grotekstnija, Ljeskovac je samo jedno od 300 povratničkih sela u koja je trebalo da se vraćaju Srbi prognani raznim „bljeskivima“ i „olujama“ a koja te 2008. godine uopšte nijesu imala struje. Službenik HRT se, kažu, prekrstio lijevom, pomilovao Milku, otpljunuo i otišao.

Bila je to, dakle, daleka 2008. godina, i Hrvatska na Balkanu, balkanski silna i antisrpski ostrašćena, bio je to tadašnji Ljeskovac i mala, dvogodišnja, Milka sa svojom lopticom, jedinom zabavom u njemu. I znam, reći ćeš, bilo je to davno i da nema puno veze sa današnjicom i našim dugim putešestvijem u našminkanu i nafrakanu Evropu.

I bio bi u pravu da se Ljeskovac, sa sve Hrvatskom i sa svih ostalih 300 povratničkih sela u međuvremenu nije preselio – u Evropu. A kad je već u Evropi, šta bi bilo očekivanije i prirodnije nego da u Ljeskovac i ostale srpske „ljeskovce“, uz evrooski duh i demokratiju, stigne i struja. Da sada neka druga Milka (ona prva je već djevojka i više se ne igra lopticom) može da gleda crtaće, igra video igrice i gleda dječje filmove i emisije. Ali, avaj, ni sedam godina nakon ulaska Hrvatske u Evropu i obrnuto, u Ljeskovac i u najveći broj srpskih „ljeskovaca“ niti je stigla struja niti se vraćaju prognani. U međuvremenu, u Teslinom Smiljanu podignut je spomenik ovom geniju svjetskih razmjera, kao pandan onome kojeg su porušili u Gospiću. A više sam nego siguran da bi Tesla, da je živ, dao ne samo taj u Smiljanu već i sve koji su mu podignuti u svijetu samo da Ljeskovac i „ljeskovce“ njegovih sunarodnika obasja evropska struja evropske Hrvatske..

Na Ljeskovac, malu Milku, njenu lopticu i zgranutog službenika HRT koji nije mogao da povjeruje da u 21. vijeku, nadomak Tesline kuće, nema Tesline struje, podsjetio me je jedan već dobrano požutjeli papirić na kojem sam davno pribjeležio ovo svjedočenje ne Srbina već jednog Hrvata iz susjednog sela koje je, treba li to da te začudi, i tada imalo a i sad ima struju. Raspitao sam se, čovjek je još živ i u kondiciji, da li se išta promijenilo u Ljeskovcu glede njegove evropske pozicije. Ništa dobro, iskreno mi je priznao, osim što se broj Ljeskovčana prepolovio, da su još stariji i da u njemu više nema vršnjaka Milke iz ove priče. A sve ovo ti pričam ne da bih bilo šta i bilo kome prigovorio već samo da te upozorim da su evropska priča i evropska perspektiva Balkana i nas u njemu, osim što su na predugačkom štapu, samo još jedna fatamorgana kojom nas zavaraaju da bi smo lakše podnosili glad i žeđ u pustinji novog svjetskog poretka.

I da nas, dok nas šišaju po evropskom modelu, zapravo pripremaju za nove izmećare starih gospodara. Ako mi ne vjeruješ, pokušaj da sebi objasniš podatak da je jedna od najglasnijih i najupornijih sponzora hrvatskog evropskog puta, Njemačka, već iz nje pokupila preko stotinu hiljada najsposobnijih i najobrazovanijih a za uzvrat traži da Hrvatska udomi isto toliko migranata sa afričko – azijskog prostora. Ukoliko ikad preskočimo evropski prag, budi uvjeren da isto čeka i nas. I još nešto, čak i u evropeiziranom Balkanu, Milkina kuća će uvijek biti „na kraju“. I bez „struje“.

Ima jedan propagandno – politički spot u kojem nam iz američke ambasade poručuju da smo mi – svijet i tu svoju šećerlemu potkrepljuju, između ostalih velikana našeg naroda koji su zadužili čovječanstvo, Nikolom Teslom. Možda mi i jesmo ako ne svijet a ono neizostavni njegov dio, ali u Evropu ne možemo bez kroz iglene uši, dobro istrenirani i očišćeni od svega što nas je činilo i čini narodom i ljudima.

I mogu ne samo naši čelnici, od Mila do Zdravka i „zdravkovića“, nego i svi mi do zadnjega, da trčimo u Brisel i tamo metanišemo dok se ne onesvijestimo, Milkino mjesto u Evropi uvijek će biti u zapećku. Valjalo bi da prestanemo da se samoobmanjujemo i da više vodimo računa o svojim a ne o evropskim „interesima i vrijednostma“ jer imamo šta da čuvamo, razvijamo i unapređujemo i bez Brisela. A Ljeskovac i „ljeskovci“ ostaju samo tuga i opomena, sramota i sjenka na našminkanom licu prestarjele Evrope koja nas mami i ucjenjuje do ponižavajućeg besmisla.