Pisma sa sela kojeg više nema: Miris zemlje

Piše: Emilo Labudović

Uzorah ovo parče ledine što je nekad, u vrijeme kad je ovdje život disao punim plućima, bila velika njiva. Uzorah, još ovaj put, a sve sam bliže odluci da to zaista bude zadnji, jer sve me, osim inata i nemirenja sa neminovnim, polako napušta, lomi umorom i melje uzaludnošću. Teško je, rode moj, jurišati na vjetrenjače vremena koje zubom oštrim kao kajanje grize, satire, ruši i pokriva paučinom sve što je, čini mi se koliko do juče, odisalo snagom, nadom, budućnošću. I šta ja, dva vijeka star, još mogu da pružim nečemu čega odavno ništa nema, šta još mogu da spasim od onoga čemu spasa nema, osim da, kao kapetan torpedovanog broda koga su i pacovi napustili, potonem zajedno sa njim i bezdan vremena, pod nebom koje nema miljenike.

Crni se i isparava, kao zgužvana crna marama udovice, posna i teška, jalova i tvrda, a, opet, majka hraniteljica, poslednje utočište sirotinje koja ju je više psovala nego orala. Crni se, izranjavana, naborana i raznjedrena, čeka ubogo sjeme da ga privije u utrobu i povrati kao hljeb, ako bude sreće a ne bude grada, ako bude sunca a ne bude mraza, ako bude kiše a ne bude bujice, ako… A tih „ako“ protutnjalo je njome toliko da se i ne pamti šta je čega bilo „između klanja i oranja“, dva trenutka među koje je Milorad Ekmečić smjestio sveukupnu istoriju našeg trajanja.

Crni se kao lice rudara treće smjene, drobi se kroz prste i zalazi pod nokte kao da tu traži utočište pred izvjesnošću nestajanja pod naletom trave, drače, gloga i trnja. I opire se, kao da zna da je njeno već bilo. Da je u nepovrat otišlo sa očevim žuljevitim dlanovima i majčinim zgrbljenim leđima, a da je ovo moje tek samo krpljenje davno poderanih i rastrganih šavova i da je više meni za utjehu nego njoj na korist. I što dublje uranjam u nju golim stopalima, načetim reumom, osjećam kako se usteže, odmiče i sklanja kao nedoljubljena žena koja je sve dala a malo toga dobila za uzvrat. I sve mi se čini da, onako crna kao ciganski kazan, osjeća da je izdana. Ona o kojoj je toliko pjesama spjevano, kojoj je toliko glava i krvi priloženo, toliko kostiju i prazih grobova uzidano u njeno trajanje, tolikim znojem orošeno njeno prašnjavo lice, sve više postaje misao, grumen kojim se umjesto ruke ispunjava duša, više kletva nego zakletva. Izdana baš od onih koji su se u nju najviše kleli i kojima su usta uvijek puna nje a džepovi još puniji svega što je umjela i mogla da da. Izdana od onih koji su je slavili, pjevali joj himne i vijorili joj zastave. Od onih koji isisaše svaki njen sok, osušiše svaku njenu žilu, zgaziše i u blato pretvoriše svaki njen izdanak. Izdana i ugrižena za sisu kao kad zasićeno dijete kažnjava majku za njenu izdašnost i spremnost da prašta ludilo do beskraja. Na ovaj ili onaj način, a svakako, ovoliko ili onoliko, ali svekoliko, svi smo je, činjenjem ili nečinjenjem, izdali i ostavili zapraglu, zatravljenu, pustu i samu, da stari, vene i umire.

Crni se i isparava na majskom suncu uporedom znojem sa Doratovih sapi, mrka i daleka, kao da je svjestna da su ovih nekoliko brazdi, nekolio bora na njenom ispošćenom licu, više okajanje izdaje nego stvarni povratak bludne djece u njen majčinski zagrljaj.

Oni koji znaju i koji prate mutni tok istorije, tvrde da izdaja kao princip, kao apsolut i kao aksiom, zapravo ne postoji i da je kao pojam krajnje relativna. Svako vrijeme ima svoju izdaju i svoje izdajnike, i ono što je danas izdaja sjutra je patriotizam, današnji izdajnici sjutrašnji su heroji i obrnuto. Pečat na potvrdu izdaje, taj žig srama, šamar na licu koji ne zastarijeva, uvijek udaraju pobjednici, a pobjednici nijesu uvijek i patriote. Puna je istorija, ova naša „između klanja i oranja“ pogotovo, pobjednika i izdajnika sa rokom trajanja, a rijetki su primjeri vanvremenske izdaje i patriotizma koji postaju simboli i prerstaju u „nebeski znak“. Prošli su kroz trajanje mnogi i od jedne i od druge vrste, ali jedan je Vuk Branković i jedan je Miloš Obilić. Sve i svi između samo su manje ili više blijede kopije i karikature.

Ne znam zašto ti sve ovo govorim i možda bi bilo pametniji da oraču natočim čašu domaće gromovače, da spere jutro sa grla, i da Doratu doturim šaku zobi (tvrda je ova ledina a plug stariji od mene i njega), ali me podstače ona nepomenica koja nam, onako drčno i bez obrazno (ovo namjerno odvajam) sasu u lice da smo svi mi koji nijesmo njeni, a sumnjam da joj je i sva familija uz koljeno – izdajnici. I da smo izdali a koga i šta bi drugo nego zemlju. Njenu zemlju koju nam ona ni po cijenu glave ne da i neće dati. Mada se dotična odavno posvađala sa elementarnom logikom, ipak mi nije jasno kako se može izdati nešto što nije tvoje? Ako je zemlja njena, otkud onda mi izdajnici? Ako je njena dotle da će je i glavom braniti, onda mi čija nije (jer nam je ona ne da) u najboljem ili najgorem slučaju možemo biti tek jurišnici na tuđe a nikako izdajnici tuđega. Ili će biti da se dotična, profesor prava, možeš misliti, zajebala u razmeđavanju pa je makar pola onoga što ona glavom i pravom brani – i naše. Ili bi, ukoliko nas drži za… izdajnike morala bar malo da i nama da (od „branjenog“)! Ali, ukoliko će joj biti lakše, evo javno i otvoreno priznajem da sam – izdajnik. Da sam to što ona brani izdao od prvog dana, da joj neću otimati boračku i da ću joj pred svakim sudom, od onog Ivičinog pa do Božjeg, priznati da je prvoborac za njenu stvar i da po tom osnovu može da se svrsta u bojne redove maršala Zuvdije Hodžića.

Rekoh ti da ni sam ne znam otkud mi ova refleksija na glagoljanje dotične nepomenice, tim prije što me se njen uprti prst u moju izdaju ni najmanje nije dotakao. Na to me je, kao što su nekada Vita Nikolića pokisli vrapci na žici sjetili na učiteljicu, jutros podsjetila prva brazda na Luci, brazda na zemlji koju su već svi davno izdali i kojoj se, rekoh ti, još ovaj put vraćam kao krivac i izdajnik. Bojim se da me nećeš najbolje raumjeti, jer je ova ledina za tebe i tvoju generaciju nešto što je dio neraspakovanog prtljaga koji ćeš, možda i nadam se, tek kad me ne bude, poželjeti da otpakuješ. I možda te tada iz dubine vremena kao iz kovčega u kojem se čuvaju relikvije zapahne miris ove zemlje, miris očevog znoja, miris majčine pogače, i podsjeti na dug koji ti ostavljam. Možda me danas i nećeš sasvim razumjeti, možda neće ni mnogi drugi (osim, možda, jedne Vere koja, osećam, još u nozdrvama čuva miris ovog našeg tla), ali samo sam htio da te podsjetim: čovjek ne može da izda ono i onoga što nije njegovo i ko nije njegov. ČOVJEK MOŽE DA IZDA SAMO SEBE, i ta je izdaja zauvijek, njoj nema kraja i nema joj okajnja. I neka upiru prstom u tebe koliko hoće i ko hoće, makar to bila i dotična, sve dok držiš do sebe, do korijena, do rodoslova, do đedovog groba i zvona crkve Svetoga Jovana pod kojim nam je svima poslednja adresa, ne možeš izdati. A ako se odrekneš toga, izdao si samo sebe i taj ćeš žig nositi sam. Ostaj mi zdravo, oraču carskih drumova i plavih daljina, dan odmiče a zemlja čeka, crna a spremna da oprosti. Još ovaj put.