Pisma sa sela kojeg više nema: Pilula za lilule

Piše: Emilo Labudović

Ne znam koliko sam puta obećavao, više sebi nego tebi, da ti neću dosađivati ovim pretponoćnim sjenama uma opterećenog zebnjom, strahovima, beznađem, da ću pustiti da sve u meni i oko mene pokriju magle novembarske, sive, rosne, guste… Ali, kako ovdje baš i nema sagovornika dovoljno dokonog da sluša grmljavinu vodopada srdžbe, ijeda i razočarenja koji izvire iz svake moje vene, kako u ovo gluvo doba bdiju još samo sove i puhovi na trošnom tavanu, nemam druge adrese za ovih nekoliko redova do tebe.

Sat je u kojem se miješaju san i java, kad sve postaje pučina bez obala, prepuna fantazmagorija, kad je sve bez lika i oblika, i kad još samo uspomene čine poslednju branu pred skok u ništavilo. Sjećam se noći na ovom istom mjestu od prije tridesetak godina kada si, ušuškan u toplinu bakine ponjave, uporno odolijevao snu, čekajući svoju redovnu bajku – uspavanku – „Carevo novo odijelo“. Bila je to tvoja omiljena bajka do mjere da si primjećivao i bunio se ako bih samo pokušao da je skratim makar za pola rečenice. I sjećam se koliko sam se mučio da tvom djetinjem poimanju svijeta objasnim kako to niko nije vidio da je car – go! Sada si dovoljno zreo, obrazovan, načitan, za tri koplja pametniji od mene, ali, vjeruj mi, i večeras ti ne bih mogao objasniti to isto jer, eto, ni meni ništa nije jasno. Ili mi je sve jasno kao dan samo to samom sebi ne smijem da priznam jer će me proglasiti slijepim, ludim, neprijateljem, i razapeti na krst. Jer upravo ovih dana „caru“ kroje novo odijelo koje, neka mi bude Bogom prosto, ja baš i ne vidim.

Pisao sam ti već o mojim dilemama oko naše „pobjede“ na izborima. O tome koliko je ona iskorak u novo, u promjene, kad se iz skalamerije koju su nam zidali i sazidali ni cigla ne smije izvaditi. Koliko smo „pobijedili“ kad smo opet proglašeni babarogama, dušmanima, tuđim slugama, rušiteljima. Koliko smo „pobjednici“ kad za nas nema mjesta u novom orkestru jer, navodno, sviramo falš i pogrešne note i kad bi i samo naše prisustvo „unizilo“ orkestar. Koliko smo trijumfovali kad opet moramo da ugnemo vratove, spustimo glave i zaboravimo na žrtvu, na krv, znoj i suze koje smo decenijama ugrađivali u „pobjedu“. Kako su anatemisani oni koji su nas predvodili i kojima smo, prije svih, to pravo povjerili i ovjerili glasovima.

Pokušavam da se prisjetim onih koji su svih ovih godina žrtvovali sebe, porodice, zdravlje… i nijesu dočekali zoru koja je, činilo nam se, konačno svanula. Obični ljudi, aktivisti, pregaoci, poslanici… lista podugačka i boli. Ali, i od sjećanja na njihovu svetu žrtvu noćas više boli to što su neki apsolutni anonimusi i marginalci koji su sve ovo vrijeme pakla kroz koji smo prošli bili na pristojnoj udaljenosti od fronta i dobro uhljebljeni tamo i ovamo, samo pritegli kravate i banuli u naše živote kao spasioci na bijelim konjima. Kažu, to su eksperti, ljudi naoružani znanjem do mjere koja ih čini bogomdanim za ulogu spasioca. Vjeruj mi, uvijek sam vjerovao znanju, naročito onom stečenom na prestižnim univeritetima širom svijeta, ali politička praksa je prepuna primjera kako su se vrhunski hirurzi, profesori i bankari u susretu sa sumornom praksom u kojoj se stvara i odlučuje – jednostavno pogubili.

Ako ti kažem da od svih „dvanaest apostola“ poznajem samo jednog a da o dostignućima drugih niti sam čuo niti negdje pročitao, onda će ti biti razumljivija moja strepnja da svatovi nijesu dorasli svadbi. Ali, ide zima, a znaš da „ne pada snijeg da pomori svijet…“ pa će se i ovi eksperti pokazati i ostaviti svoj „trag“. Mnogo me više brine novi „car“ koji je već na prvom koraku pokazao da je – go. Rekao je: „u mojoj Vladi nema mjesta za političare, pogotovo ne za one sa poslaničkih lista“ a onda, ni manje ni više, Dritana za potpredsjednika!? Pa, ili Dritan nije „političar“ i nije na „listi“ ili „car“ ne drži do sebe i date riječi. A, bojim se, biće da oni koji nam kroje i kapu i „cara“ ne drže ni do njega ni do njegove „golotinje“.

Ali, biće šta će biti. Ako smo se ičemu svikli onda je to trpljenje. I ovo će proći. Sa Dritanom ili bez njega, „carev“ novi „orkestar“ odsviraće svoje i konačno će i „nevjerne Tome“ prstom dotaći ono u šta sumnjaju. Mada, bojim se da je duboko u pravu jedan aktuelni aforističar koji kaže: „za bolesne postoje bolnice, za ludake postoje ludnice, samo za budale nema ništa. Zato nas i ima ovoliko“.

Skoro će zora, ne ona simbolična već ona stvarna, jesenja, siva, hladna, kišovita. Pokušavam da namamim spasonosni san, da makar privremeno i nakratko pobjegnem od sebe i svega oko sebe i prisjećam se onog čuvenog Bajaginog stiha „pilule za lilule“. I kao što ovu frazu u medicini tumače kao „ljekove kojima psihijatri pod kontrolom drže pacijentovo ludilo“, tako mi na iste „lilule“ liče ona upozorenja i prijetnje da budemo dobri, mirni, trpeljivi i da se odreknemo sebe jer će se u protivnom – vratiti Milo. Pitam se samo kako će se vratiti kad nije ni odlazio, kako će otići kad mu se ni u šta što je stvorio ne smije dirnuti, kako će biti prošlost kad budućnost koja nam se nudi sva vonja na njega i „njegovo“?

Ali, ne mogu ti ponuditi odgovore na ove dileme jer nijesam ekspert, studirao sam u Beogradu a ne na Kembridžu, bio sam političar i na listama… dakle dibidus nepodoban i nekompetentan za te odgovore. Zato, uzimam „pilulu“ da mi stiša ove „lilule“ i lagano tonem za obzorje sna. Budi mi dobro, spavaj spokojno i sačekajmo da svane. Jednom mora.