Pisma sa sela kojeg više nema: PREOBRAŽENJE

Piše: Emilo Labudović

Svanulo je poodavno, bledunjavo i zamagljeno, ali se visoko gore nazire velika plava zakrpa neba koja obećava sunce i vedrinu. I evo se povrh Barica nazire korona (ne virusna) sunca čiji se prvi zraci već umivaju na rosnim livadama Goleša. Sve sluti na još jedan lijep kasnoljetnji dan, ne previše topao, koji će zadaniti u kukuruzištu jedreći već otežale klipove i opijati se mirisom dunja koje zriju.

Oprosti ako sam te trgao iz opuštajućeg sna, ali ako jesam – onda neka sam, jer danas ne valja spavati. Kažu da će onaj ko se danas uspava biti dremljiv čitave godine. Znam da tebi i tvojoj mladosti, tvojoj užurbanosti i tvojoj gladi za voćem života dani i datumi ne znače puno, ali danas je Preobraženje i o njemu hoću da ti govorim. I to ovako rano, kao što i priliči danu poslije koga više ništa nije isto.

Sa Preobraženjem sam se prvi put sreo onda kada još uvijek nijesam mogao da shvatim njegovo značenje. Sjećam se samo očevog vajkanja kako ljeto ode i kako nikako da uskladi sve obaveze i radove sa tom činjenicom, na šta je majka, kao za sebe, dodavala kako se tog dana sve mijenja. I gora i voda, govorila je, a ja sam, uzalud, uporno nastojao da uočim tu mijenu. Tada mi je sve izgledalo kao i juče, „i gora i voda“, i otac i majka, i radovi koji su nas čekali i nikako mi se nije dalo da shvatim ko se i šta se tu „preobražava“. Ono što posebno pamtim je da nam je od tog dana bilo najstrožije zabranjeno da se kupamo u viru u kojem smo, drhtavi, naježeni i modrih usana, danima gasili ljeto i spirali njegove paklene vrućine sa oznojenih čela i leđa.

Jutros tu mijenu više osjećam iznutra nego po tome što sunce kao da malo kasni a i jutro je za drhtaj svježije. Kao probuđen iz kratkog sna koji umornog savlada pod jelom, dobro poznata i toliko puta viđena slika zavičaja kao da je dobila neki novi, dugačiji i za nijansu tamniji valer. Tanko je moje pero, Leonov bi to mogao plastičnije da ti dočara, da bi moglo da u riječi i slova uobliči ovu novu tišinu, drugačiji šum rijeke, otegnuti kliktaj orla nad Jankovom glavom, tiho mrmorenje listova jasika koji kao da slute skori rastanak, ali možeš mi vjerovati na riječ da jutros sve izgleda koliko isto toliko i drugačije. Ili će prije biti da ovo nijesam ja onaj od juče.

Žao mi je što ne dijelimo ovaj prizor buđenja dana i što zajedno ne uživamo u ovom još uvijek nežnom dodiru sunca. Možda bi tvoja čula sve ovo doživjela drugačije, ali sam uvjeren da bi i ona registrovala ovaj osjećaj drugačijeg pa bi riječi bile suvišne. Ovo se može i odćutati i pustiti kožu, oči, uši … da svjedoče. Ali, znam da i tamo kod tebe ima znakova koji upućuju na ovaj dan i znam da i ti imaš oko i dušu dovoljno rezonantne da ih osjete i prepoznaju. A šta je Preobraženje Gospodnje, šta se desilo sa Hristom na gori Tavor, pročitaj. Hrišćanin si, pravoslavac, vjerujući… valja i to da znaš.

Jutros, ipak, osjećam potrebu da ti kažem koju riječ o jednom drugom preobraženju koje, iako unutrašnje, omeđeno umom i tijelom, ima kosmičke razmjere. O preobraženju koje se dešava u duši pojedinca, u njegovom poimanju svijeta, promjeni vrijednosnih kriterijuma, shvatanju suštine života i misije čovjeka kao vrste na Zemlji. Može li čovjek, kao društveno biće, osim onih mijena koje neminovno dolaze sa godinama, obrazovanjem, iskustvom, prilikama i neprilikama, da doživi katarzu koja ga mijenja iz korijena, iz temelja? Promjenu koja je Savla učinila Pavlom, fariseja svecem, progonitelja progonjenim, dželatu žrtvom? Može li čovjek da u jednom trenutku zbaci sa sebe tovar ropske rutine, ispraznost stečenih navika, kolotečinu koja ga stalno i iznova vodi stazom kojom se više puzi nego korača, da predahne i odabere drugi i drugačiji put? Makar i neizvjestan, izazovan i trnovit? Da kaže sebi: „gvozdene su noge moje, idem trnju da se vrnem“! Znam da se ponekad nije lako lišiti lažne sigurnosti koju pruža poznato, iskušeno i preživljeno, ma koliko bilo oporo, tijesno i puzajuće, i zakoračiti smjelo, čvrsto i odlučno pravcem kojim se ređe ide, ali se ide uspravno. Kažu da je najteže mijenjati sebe na način da je promjena korak bliže oslobađanju od sopstvene otuđenosti, metar bliže slobodi i samospoznaji da se čovjek a ne rob, bilo čiji i bilo čega. Da se raskrsti sa lažnim idolima, nedokazanim autoritetima, da se odrekne „zlatnog teleta“ ispod čije se lažne pozlate kriju čemer i jad, pustoš i praznina. Priroda, eto, mijenja sebe, a čovjek često proživi život ne mijenjajući svoju prirodu, iz golog straha od nepoznanica koje promjena donosi. I zbog tog straha spreman je da ćuti, da trpi i da se miri sa položajem i stanjem u kojem je najmanje čovjek. Da stenje pod bremenom laži, prevara, ucjena, da otvorenih očiju žmuri pred činjenicom da ga potkradaju, preziru i ponižavaju. A sve je samo u tom jednom jedinom koraku koji znači iskorak i promjenu ritma koračnice koju mu svira orkestar onih čija je „nadmoć“ toliko lažna i opsjenarska da nije vrijedna ni prezira. Znam, reći ćeš da je svijet oko nas prepun onih koji se mijenjaju skoro svakodnevno, onih kojima je lakše promijeniti mišljenje, stav, uvjerenje, nego košulju. Ali, ne govorim ja o tim promjenama. To su samo nove maske jednog te istog maskembala koji na ovim prostorima traje i od vijeka više. Govorim ti o „preobraženju“ kad čovjek u sebi preobrazi „i goru i vodu“ i približi se onom čovjeku „koji tako gordo zvuči“!

Odjutrilo je poprilično, sunce je konopac bliže zenitu, sve se probudilo, razigralo, razgranalo i raspjevalo i teče niz dan kao modrozelena rijeka dubodolinom. Čili polako ljeto, topi se avgust, nema kupanja, ali su kupine krupne i pune slasti. Šteta što više nema koga da ih bere. „Sve teče i sve se mijenja“, rekao bi Heraklit i dodao da „ništa nije vječno osim promjena“! I, naravno, Crne Gore, kako bi to rekli Milo i Ranko. Samo što oni nijesu svjesni da je uslov svih uslova za crnogorsko „vjekovanje“ njihova što hitnija smjena. Ali, vjeruj, nije do njih. Rekao sam ti ko zna koliko puta, ali ću ti opet ponoviti: do nas je. Do našeg preobraženja, do našeg iskoraka iz ponižavajuće kolotečine na koju smo bez krivice osuđeni. Prilika nam se pruža uskoro pa samo od nas zavisi hoćemo li mijenjati sebe i oko sebe ili ćemo nastaviti da puzimo unedogled. Jesmo li kadri i dostojni da budemo ljudi, kako nas je učio svetac naš, patrijarh Pavle? A da se opet pozovem na Heraklita: „Čovjekov karakter je njegova sudbina“!

Budi se, ako već nijesi, nije vrijeme spavanju. Vrijeme je PREOBRAŽENJA, i to ne samo zbog datuma. Još samo da ti prenesem jednu pričicu koju mi je u nasleđe ostavila majka a koju ostavljam tebi kao podsjetnik za sva tvoja buduća „preobraženja“: „Dok hodaše zemljom, ćemer mu bješe pun a savjest prazna. I mišljaše, sve mu je dato i moguće. Kad stupi na vrata Raja, pitahu ga: čime ćeš platiti ulaz? Tada reče: nemam čime! Jer, koliko trpah u ćemer toliko mi se duša praznila“! Znam da si razumio i da ćeš upamtiti, a to je sve što tražii i očekujem od tebe.