Pisma sa sela kojeg više nema: Puk’o film

Piše: Emilo Labudović

Sve dok televizija i pametni telefoni nijesu preuzeli primat, bioskopi su bili hramovi kolektivne zabave. Kažem, kolektivne, mada se u bioskop išlo i individualno, da se ubije samoća, utopi tuga i razbije dosada. Odlazak u bioskop bio je nekad nedeljni porodični ritual, nekad početak romantične veze, nekad bjekstvo sa časa pred nesavladanom lekcijom, ali uvijek susret sa svijetom šarenih slika u kojem se, makar na kratko, mogao zaboraviti svijet napolju, često nimalo ružičast. Filmovi su prikazivani u mraku, jer u mraku se bolje vidi. U tami bioskopskih sala, na nekad drvenim a onda sve udobnijim foteljama, uz sjemenke, kokice, grickalice, sam ili u društvu, čovjek je plovio beskrajnim horizontima koji su se smenjivali na bioskopskom platnu. Uz nezaboravne tonove filmske muzike, zauvijek upamćene replike i likove koji su prerastali u idole, tekli su dani djetinjstva i rane mladosti ili sati spokojne starosti. A onda su se, uz odjavnu špicu filma, „odjavili“ ne samo bioskopi već i jedan način života, jedno vrijeme u kojem je bilo više nade, više optimizma i koje je obećavalo.

Gdje god se prikazivali, filmovi su bili i još uvijek su zabava i razbibriga, pilula uz koju se lakše gutaju knedle života. Ali ovih dana jedan film je postao prava noćna mora i uzrok glavobolje mnogih. Iako po vrsti dokumentarni, što bi trebalo da na neki način otklanja sve elemente sviđanja ili nesviđanja, nekima se ne sviđa do te mjere da bi da mu zabrane prikazivanje. Bilo je, doduše, u istoriji filmske umjetnosti ostvarenja koja su „dizala prašinu“, bila prokazivana i zabranjivana, ali to je bilo djelo raznih ideoloških komisija zaduženih za mentalno zdravlje nacije, ali nikad i nikako publike. Pogotovo ne „publike“ koja film nije ni gledala. Dokumentarac srpsko – kanadskog reditelja Borisa Malagurskog, „Crna Gora – podeljena zemlja“ uzburkao je, prije svega, vanfilmske duhove do mjere da njegovo prikazivanje u vrlo uskim krugovima uglavnom obezbjeđuje policija a prate psovke, uvrede, guranja i dobacivanja.

Film je, rekoh, domumentarni, što samo po sebi odgovornost za prenošenje ideje i poruka više adresira akterima nego reditelju. Ali, koristeći se onom čuvenom maksimom o kontekstu kao mjeri koja može da definiše sadržaj, („dajte mi tri rečenice bilo kojeg pisca i poslaću ga na vješala“) i rediteljski postupak može da od dokumentarca napravi propagandni pamflet. Sjetimo se samo čuvenog uratka Tanje Šuković i Snežane Rakonjac „Svjedok božje ljubavi“ u kojem je, dirigovanim makazama, pokušano da se blaženopočivši Mitropolit Amfilohije prikaže u liku Satane. I u filmu Malagurskog, između ostalog, sadržan je i poslednji intervju sa Mitropolitom, kao i razgovori sa ljudima koji su o podijeljenom crnogorskom političkom, nacionalnom i duhovnom biću imali šta da kažu. Ali, oni koji bi da ugase film i zabrane njegovo prikazivanje i bez gledanja znaju da rečeno ne odgovara njihovom poimanju istine o Crnoj Gori i njenom svekoliom usudu. Ne odgovara jer nije proizašlo iz već etabliranih kuhinja ultracrnogorske papazjanije, sa pečatom bračnog para Šuković i ostale bulumente proizvođača mraka u kojem „vide“ samo njihove oči.

Dokumentarac „javnih“ Tanje i Snežane prikazan je, i to više puta, na Javnom, u udarnim terminima, a pokušalo se da poput kukavičjeg jajeta bude podmetnut i nekim filmskim smotrama u okruženju. Koliko god da su te smotre gajile i promovisale slobodu stava i izraza, toliku količinu podvale i amaterskih splačina ipak nijesu mogle da progutaju. Film Malgurskog se prikazuje skoro pa ilegalno, uz policiju i psovanje. Čak ni avgustovske demokratske promjene nijesu makar ni odškrinule a kamoli otvorile ekran „Javnog“ da bi se na njemu našao termin za njegovo ostvarenje. Duh Šukovića i dalje lebdi nad zdanjem na Cetinjskom putu. Ali, ne samo na njim. Duh neslobode i mrtvog mora caruje i nad „demokratskim“ Kotorom u kojem je, valjda zarad bratstva i jedinstva i pobjeda a ne podjela, emitovanje zabranjeno. Nijesam siguran šta od sadržaja filma Malagurskog podliježe „demokratskoj“ cenzuri (a biće da je riječ o cjelokupnom sadržaju), ali bi se ovo (navodno) novo vrijeme trebalo razlikovati i prepoznavati po većem stepenu „demokratske kondicije“, što bi rekao politički pokojnik i izbjeglica, Svetozar Marović. Stepenu trpeljivosti da se vidi drugo i dugačije i da se o njemu sudi „post festum“ a ne „a priori“.

Mi koji smo filmove upoznali u tami bioskopa, sjećamo se i onih, ne tako rijetkih, slučajeva kada se pregrijana filmska traka kidala a bioskopskim platnom zaigrale slike kao sa kaleidiskopa. Tada se čuveni beranski kinooperater, Ćopo, naginjao nad balkon i glasom punim autoriteta obavještavao da je – „puk’o film“, a onda se vraćao u kabinu i lijepio pokidanu traku. Ne znam zašto, ali imam utisak da se i traka filma koji se trenutno prikazuje u mraku Crne Gore pregrijava a da pod njom lože mnogi. Od „kralja iz Rastoka“ koji nesebično uloži cijelog sebe u „firmu“ za koju se na kraju ispostavlja da je – pogrebna, da bi nas, poput Pantelije iz „Maratonaca“ konačno obavijestio da sav ulog ostavlja sebi i svojima, pa preko „komita“ čija dvojica iz Mojkovca onomad u Zagrebu posvjedočiše da su „za dom spremni“, sve do onih koje smo izabrali da ugase mrak i puste odjavnu špicu filma koji se prikazivao i reprizirao trideset godina, a koji nikako da užde luč. I lako bi se moglo dogoditi ono Ćopovo „puk’o film“! S tim što, za razliku od onog njegovog, ovom našem filmu ne bi bilo lijepljenja. Bar ne bez gusala.