Pisma sa sela kojeg više nema: Strah

Piše: Emilo Labudović

Izdužile se sjenke dana i svojim krakatim korakom već su pregazile rijeku i polako se penju uz Presjeku grabeći ka smiraju na Jankovoj glavi. Doba je kad se sve umiri, stiša i zaćuti, čekajući da sa sumrakom dođe noćna smjena i preuzme mrtvu stražu nad polumrtvim krajem. I sve zaogrne zebnjom i strahom od neviđelice, neizvjesnosti i konačnosti, neminovne a neizvjesne. Ćuti se i meni, ali ima nešto što bih, ipak, da podijelim sa nekim, a sa kim bi prije do s tobom i ko će me razumjeti ako ne ti. O strahu bih da ti pričam. O onom osjećaju nelagode, nemira i drhtavice koji sva čula drži budnim i napetim do pucanja.

Kažu da straha ima najmanje dvije vrste: onaj koga izazivaju poznati uzročnici, makar bili i imaginarni, i onaj kojem se uzrok ne zna ali, i tako nedefinisan i neimenovan, sveprisutan je i ništa manje iritirajući od prvog. Strah je, u najvećoj mjeri, individualno stanje svijesti, jedinstveno koliko i individua u čijoj je glavi, duši i osjećaju nastanjen, ali postoje i kolektivni doživljaji straha. Trenuci i stanja u kojima čitava zajednica proživljava pritisak poznatog ili manje poznatog izvornika straha, nelagode i neizvjesnosti. Vremenom, akutno stanje straha pretvara se u hroničnu bolest sa kojom se „bolesnik“ srodi i boluje često i nesvjestan da je obolio. Tada stanje permanentnog strahovanja postaje način života, i kao što je hronični alkoholičar navikao da mu ruka sama poseže za čašom tako se i strahom nataloženim, neobjašnjenim, kao navikom, liječimo od mamurluka svakodnevice i iznova zalazimo u drugi.

Strah na koji se sviklo skoro da se i ne doživljava strašnim. Strašnije od njega je samo mogućnost da ga više ne bude, da se nešto promijeni, da se korakne napijed, da se rizikuje. „Zlo se trpi od straha gorega“, objasnio je to veliki naš mislilac, čovjek koji je zavirio iza zavjesa čulnog i dotakao kosmos ljudske duše.

I sve mi se nešto čini da nas zapravo taj stečeni mentalitet straha, ta antiteza naše dinarske, slobodoljubive i naprasne naravi, decenijama, a rekao bih i od vijeka duže, čini krotkim, trpeljivim i poslušnim narodom. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da što dublje, i kao društvo i kao pojedinci, tonemo u ponor, što duže traje vrijeme propadanja, sve se lakše mirimo sa onim što nas je snašlo i bez roptanja podnosimo i tlačenje i tlačitelje. Kurtu i murtu, stokupljevinu s kolca i konopca. Znam, reći ćeš da ovo iz mene izbija opozicioni ijed, ali, vjeruj mi – nije. Udaljen od svega, ovdje uspijevam da se odmaknem i od sebe samog, od mojih zabluda i vjerovanja, i da, onoliko koliko mi to daju iskustvo i ovo malo škole, pokušam da stvar sagledam iz ugla nepristrasnog posmatrača.

I ne mogu a da se ne zapitam šta se to desilo i dešava narodu sviklom da se zubima drži za nebo i noktima za kamen, a nenaviklom na jaram, uzde i kamdžiju, da otvorenih očiju posmatra kako mu polupismene lopuže i bitange krčme sadašnjost i kradu budućnost? Gleda, trpi … i ćuti. Koliko još i čega još treba da mu se otme, razbije i bestraga pa da mu se navrši čaša strpljenja i da kaže: dosta je bilo! I da počne da mijenja. Jer, o promjenama je riječ. Mi koji smo iz „stare škole“ dobro smo zapamtili Marksovu jedanaestu tezu o Fojerbahu: „filozofi su različito tumačili svijet, a radilo se o tome da se on promijeni“! Jer, promjene, pa čak i na gore, su pogonsko gorivo koje čovječanstvo vuče naprijed. Otpor učmalosti, žabokrečini, rutini, beskrajnom ponavljanju istog nije samo pravo nego i obaveza. Da nije tako, još bi smo skakali s grane na granu. Čak su i u Africi (u Zimbabveu pogotovo, ne ironišem) prelistali tu stranu udžbenika koji se zove napredak čovječanstva.
Pomislim, često, da mi je u obrazovanju i u predavanjima eminentnih politikologa poput Najdana Pašića, Jovana Đorđevića, Vučine Vasovića (Srđan Darmanović mi, srećom, nije predavao), promakla neka lekcija koja me onemogućava da makar i u teorijskoj ravni nađem ili odgovor ili primjer kao paradigmu ovog našeg stanja. Ali, nema. Ni u teoriji, ni u praksi. Tako da mi jedino ostaje da vjerujem mudrosti Iva Andrića koji zapisa da „narodi koji su dugo izloženi lošoj vlasti i lošem upravljanju na kraju izgube i osjećaj za vlastito dobro“. A ova naša vlast… znaš i sam. I da opet prigušim opozicionara u sebi: i da je bila najbolja, i da je sve pozlatila, pokvarila bi se od dugog trajanja. A ne da nije dobra i ne da nije ništa „pozlaćivala“, osim svojih kuća i palata, nego je i ono što su nam očevi stvorili urnisala i bagatelisala. A narod, samo gleda i trpi, gunđa i glasa. Ima, doduše, raznih marifetluka, krađe i prekrađe, laži i prijetnji, ali iznad svega se, kao bauk, širi koprena straha od novog i drugačijeg. Jesu „ovi sadašnji su zlo, ali šta ako ovi drugi budu još gori“, matrica je koja opravdava trpljenje i samoobmana kojom se prikriva skoro praiskonski i atavistički strah od budućnosti.

Ti se sjećaš kako smo postepeno savladavali i prevazilazili tvoje djetinje strahove i babaroge. Tako što smo zavirivali pod krevet, u ormare, podrume, tavane, ćoškove i sva ona mjesta gdje su čučali „demoni“ tvoje nevine mašte, zaogrnuti mrakom i neizvjesnošću. I kako se sa svakim „osvojenim“ mjestom tanjilo tvoje strahovanje a raslo samopouzdanje i spremnost da se korača kroz život. Čovjek se, ipak, nikad ne može osloboditi straha jer se stalno mijenjaju okolnosti, izazovi, problemi. A tu su i oni strahovi imanentni samo njemu kao razumnom biću: od smrti, bolesti, zemljotresa, poplava, epidemija… koji se javljaju povremeno i traju od prilike do prilike. Postoje i one pritajene zebnje pred neku važnu odluku, pred neki ispit, nad zdravljem i budućnošću djece (to je još jedini strah koji nijesam i neću preboljeti), ali sve to ima nekog smisla, ljudski je, normalno je, svačije je. Ali, strah da se mijenja, da se proba nešto drugačije, da se iskorači, da se odbaci potrošeno, prevaziđeno, loše… e to je strah kojem nema opravdanja.

Zanoćilo je uveliko i sa obližnje kruške hukće buljina (nadam se da te više ne plaši njeno glasanje), doba je kad se gluva samoća kroz mračan prozor avetinjski kezi. Ali, te strahove smo davno pobijedili razgrćući mrak svjetlom i mjesečinom. Čini mi se da je kao nikad prije sazrelo da odagnamo i ovaj zajednički, decenijski i vjekovni. Da upalimo svjetlo i vidimo kako su babaroge kojima nas drže u zaptu samo karikature i izinđale predstave o avetima prošlosti.

Od četnika, Andrije, Milana, preko Srba, Rusa i pokojeg žešćeg „fejsbukovca“, do toga kako, ako oni odu, više neće biti plata, penzija, socijale.

Ljepota života je, kažu, u njegovoj neizvjesnosti, u izazovima, zamkama, problemima i njihovim rješenjima, i da žive samo oni koji tragaju za drugim putevima i dalekim obalama. I život jednog naroda je definisan istim mjerilima. Naprijed i naprijed, prema novim horizontima. Nekad se i zaluta, ali i pogrešne staze su putokazi. Uostalom, zar istorija čovječanstva nije utemeljenja na neprekidnom kretanju? „Ne postoji smrt, postoje samo seobe“, rekao je Crnjanski, aludirajući da su kretanje, promjene, traganja, seobe jedino bjekstvo od smrti, one duhovne, moralne, idejne, saznajne. Jesmo li kao narod, ovako učmali i učaureni, smrznuti i zakovani, zarobljeni u prošlosti, u vremena koja više niko u svijetu ne prepoznaje, u lažima, stereotipima, avetima i duhovima, već duhovno mrtvi i osuđeni na tiho odumiranje i nestajanje? A sve uz himnu „da je vječna“!

Ti si već, računam, odavno u „svijetu medveda i leptirova“ a ja po ko zna koji put iščitavam Ćopićevo pismo Ziji Dizdareviću. O, kako je taj divni čovjek, veliki pisac dječjeg srca, davno naslutio i prepoznao Lorkine „crne konje sa crnim kopitama“ i uplašio se njihovih sjenki, ali ne za sebe već za nas koji još nismo bili ni rođeni. I, priznajem ti, i mene je strah, ali ne za sebe jer, kako je govorio pokojni kum Branko (sve pametno sam čuo od onih koji su bili) „i da se Turci vrate, ovoliko života koliko mi je preostalo, istrpio bi ih“! Strah me je za tebe i za one koji ti slijede.

Strah me je vašeg straha, vašeg mirenja i vašeg trpljenja. Ali, znam tebe, znam tvoju generaciju, i vjerujem da su svi strahovi koji su nas sputavali za vas – potrošeni. Da ste „pročitali“ ove „bez kojih se ne može, bez kojih ne bi bilo Crne Gore, bez kojih bi nas progutale horde ruskih kozaka, srpskih „ravnogoraca“, „vojvodinih“ jurišnika…“, i da ste spremni da na sebe preuzmete rizik njihovog odlaska u političku penziju. Jer, toliko su nas, a tek vas, usrećili da sumnjam da može biti gore. Ne zavidim vam jer znam da su vam ostavili teško breme u nasleđe, ali vi ste djeca „treće revolucije“ i za vas je atmosfera „gospodara“ (od kralja sa Cetinja do „kralja iz Rastoka“) pretijesna i neprihvatljiva. A rešenje je jednostavno: tridesetog upaliti svjetlo, utvrditi da u ormaru i ispod kreveta nema ničega čega bi se trebalo plašiti i… krenuti novim putem. Jer važno je da se kreće, da se ne tavori u užeglom smradu žabokrečine i vremena kojem je davno isteklo vrijeme.