Pisma sa sela kojeg više nema: Sve je ovo otišlo u… Luksemburg

Piše: Emilo Labudović

Premijer nam, vidim, doma ne dolazi. Zovu ga sa svih strana pa zlonaputa, ni sam više ne zna gdje ide. A zna da ode i nepozvan, u predvečerje, kad se sav kršteni svijet sprema na počinak. Ali, premijer, iako kršten – ne počiva. Dođe, izgalami se, istrese to što ga tišti, a tišti ga svašta, pa… na avion i na novu adresu. Od Brisela do Brisela, od (ne)mila do nedraga, od jednog do drugog mentora i nalogodavca, samo nikako da ga put nanese – u Beograd. Osim, naravno, kad treba da zaprijeti Patrijarhu i Saboru. Neki dan, čujem, stigao i do Luksemburga. Dočekali ga kako i dolikuje, što njihovi, što „naši“, nahvalili i obećali svaku pomoć, „dijaspora“ mu odala priznanje za sve i svašta, i… milina božja.

Ali, ne lezi vraže.  Što je lijepo – kratko traje i, mada se često desi da mu vidici budu u ružičastom, kući ga je sačekalo „ružičasto“ čudovište, presvučeno u najcrnje crno. Ni manje ni više nego „Pink“ televizija, na čelu horde srpskih medija koji premijera baš i ne gledaju kroz „ružičaste“ naočari! Mada je to onaj isti „Pink“ od čijeg se „Minut, dva“, dok je podržavao ovdašnji režim, satima moralo oporavljati, sada je postao premijerova noćna mora. I ne samo njegova. Umjesto bijelih miševa, sada se premijeru i podržavaocima mu, sa te elektronske napasti priviđa ni manje ni više nego „ružičasti“ Vučić. Jer, ako „Pink“ ne „miriše“ premijera, Aleksu i Dritana (Mila i da ne pominjem), a „Pink“ je pod Vučićevim nadzorom, onda najobičnijim silogizmom (ukoliko se još dobro sjećam lekcija mog profesora logike, plemenitog Uroša Čukića) dolazimo do zaključka: tri ovdašnja musketara, sa sve D’Artanjanom, su u Vučićevoj nemilosti. A kad krenemo od pretpostavke da je Vučić jednako Srbija, onda slijedi još jedan zaključak: Srbija je najveći i najljući neprijatelj Crne Gore! I zato premijeru ne pada na pamet ni da priviri u Srbiju. Osim u predvečerje, do Patrijaršije, ali bez Temeljnog.

Da ne bi bilo zabune i da ne ispadne da im se pričinilo, u to gorepomenute, a i sve nas skupa, danonoćno podsjećaju i ubjeđuju domaći „pinkovi“: Javni servis i polujavni servis Druge familije – „Vijesti“. U odnosu na njih, „ružičasta“ Tv je „mala beba“ (ne Beba Popović, mada se i njegovi prsti naziru u svemu). A kad to oni potvrde – potvđeno je. I tačka.

Za razliku od već sad bivšeg ministra Leposavića koji je imao glavu i mislio njome, premijerovom glavom misli i njegovim primjerom se služi i ministar mu vanjskih poslova, onaj Radulović. I on se onomad glasnu kako je veoma „zabrinut zbog retorike zvanične Srbije“ i „prisvajanja trideset osto građana Crne Gore“. Što se retorike tiče, hajde de. Možda ministrovom istančanom diplomatskom uhu ne godi ništa što nije panegirik novoj, apostolskoj i od Boga datoj vladi, sa blagoslovom sa najviše crkvene adrese, vladi umnih glava, ali otkud mu brojka od trideset osto građana za čije se dobro otima sa „Pinkom“ i Vučićem? Kad nas to prije prebroja kad ni on, ni premijer, a ni ostali „musketari“, predstojeći popis ne smiju ni da pomenu i iz petnih žila se trude da ga prebace u vrijeme kad mu vrijeme nije!?

Možda se ministrovom diplomatskom demaršu i ne bi moglo prigovoriti da je upućen kako to diplomatiji priliči. Notom uručenom preko ambasade ili prizivanjem ambasadora da mu se očita lekcija, a ne preko Javnog i „Vijesti“. Ali, cvrc Milojka, što bi rekao naš narod, pri čemu ne mislim na samo onih „trideset posto“ za koje je ministar zabrinut mimo svega i svakoga. Kako kad su, evo će skoro sedam mjeseci, diplomatski odnosi sa Srbijom ako ne prekinuti a ono najmanje zamrznuti. Mada je ovih dana u Podgorici temperatura blizu +40, ministar nikako da „odmrzne“ srpsku ambasadu u kojoj ovih dana nema čak ni otpravnika poslova!? U maniru svojih mentora i učitelja, zastiđa crnogorske diplomatije, Srđe Darmanovića i Miodraga Vlahovića, pravi se „Englez ?“ (a možda njihov i jeste) pred činjenicom da je prvi put u istoriji iz Crne Gore PROTJERAN jedan ambasador. I to ni manje ni više nego ambasador Srbije. I umjesto da, ako ni zbog čega drugog a ono zbog onih „trideset posto“ za čije se zdravlje brine i na čijim je leđima, dominantno, „dojahao“ u zgradu u ulici Stanka Dragojevića, poradi na otopljavanju odnosa sa Srbijom, ministar Radulović nastoji da solira u „orkestru za svadbe i sahrane“ u kojem je premijer – prva violina. Pa tambura li, tambura. I daleko mu se čuje.

Kad će i ministar Radulović, premijerovim stopama, u Luksemburg ne znam, ali da skorije neće u Beograd mogao bih se kladiti kao na Barselonu, iz jedan u jedan. Jer, Srbija je dobra dok školuje (na stotine djece najvećih srbomrzitelja besplatno studira u Beogradu i Novom Sadu), liječi i zapošljava. Srbi su dobrodošli kao turisti (ako prođu Cetinje), a za sve drugo su samo zvijer koja samo što nije progutala Crnu Goru. Ali, sve dok je čuvene „musketarske trojke, i D’Artanjana, naravno, dok je Javnog, „Vijesti“, „Pobjede“, „Dnevnih“ i ostalih, „Pink“ i svi beogradski tabloidi (a što, elementarnom logikom, dovodi do Vučića lično) mogu samo da se slikaju. Dok je gospođa Džudit i Medoks, dok je Brisela i Luksemburga, Berlina i Vašingtona, dok je krila NATO pakta, Srbija ima da ćuti na sve što joj premijer i stokupljevina (čast izuzecima) oko njega kažu i urade. Uprkos tome što i premijer i stokupljevina (čast izuzecima) lete i tumaraju okolo kao muve bez glave  dominantno zahvaljujući podršci onih „tridedet posto“ koji od Srbije i Srba ma gdje bili, bliže braće nemaju.

Ali, vrijeme je majstorsko rešeto. Svako, mimo svoje volje,  može biti prevaren i „ukravaćen“ samo jednom i sve, kad tad, dođe na naplatu. Sa i bez „Pinka“, i poslednja baba u Crnoj Gori je „pročitala“ premijerovu demagogiju i zaklanjanje iza navodnog dobra svih građana, uvidjela čije se pobjede grade na podjelama među braćom, i kome je Srebrenica „zadnja pošta“ u adresi. Pa, na nama je. Inače, sve ode u tri majčine, pardon: u Luksemburg!