Pisma sa sela kojeg više nema: Vrijeme ćukova

Piše: Emilo Labudović 

Kao kad zavjetna svijeća, upaljena strahom i nadom, molitvom i kajanjem, polako trne i njen se plamen gasi, utrnu još jedan dan pod kapom nebeskom, a pejzaž se zaogrnu ponjavom sumraka koji se, kao dažd, surva iz tamnomodre dubine neba. Tišina, koja se do tada jedva čujno milovala sa šumorom svelog brezovog lišća, zađe u svaku poru i zaglunu svaki šum i znak života. Samo se sa grana kruške pod kućom, s vremena na vrijeme, promuklim hukom oglasi ćuk, tražeći konak. Sjećam se, moja pokojna baba je ovo parče dana zvala „vrijeme ćukova“, tolkujući da dok god huču sa grana slute na godinu gladnu.
Tiha jeza, razgorijevana noćnikom koji podiže i vitla oblake orahovog lišća, polako naraste u drhtavicu i zaključa vrata. Tama, ranjena tu i tamo bledunjavim iskrama svjetla kao junskim svicima, ovlada selom i preseli me pred veseli plamen šporeta. Prijatna toplina „smederevca“, miris jabuka iz podruma i samoća, teška kao breme sirovih bukovih drva, naleže na ramena i otvori album sjećanja i uspomena. Bjekstvo iz tog fantazmagoričnog trenutka, punog sjenki i priviđenja, vodi preko televizora i pljuska vijesti i dnevnika, koje god dugme da pritisneš. A vijesti….
Vijest da bjegunac, ubica i decenijski stanovnik raznih zatvora, i dalje izmiče potjerama i noćas je prva. „Neko mu žestoko pomaže, hrani ga i dojavljuje kretanje snaga potjere“, reče danas rođak Mita koji mimo drugih poznaje planinu kao sopstveni džep. I podsjeti me na rečenicu kojom se nekada kod nas tumačila svaka nedođija i hajdučko izmicanje. „Ubiću te kao zeca, a onda otići u Bijelo Polje. Tamo me niko nikada neće naći“, govorilo se, uglavnom u šali. I tek sada mi je jasno zašto se, pored ovolikih domaćih gudura i prašume, u kojima se mogla sakriti i divizija, biralo baš Bijelo Polje. A onda redom, niže se brojanica našeg posrtanja kroz gudure doba u kojem jesmo.
A napolju, uz fijuk vjetra, traje vrijeme ćukova i tako neodoljivo podsjeća na ono što sam čuo.
Minu i prognoza vremena, utišah televizor i utonuh u gluvilo noći, pokušavajući da se saberem i razaberem. Možda će, razmišljam, bjegunac jednom i naletjeti na neku od patrola, jer ruka pravde je, kažu, spora ali je i dostižna, ali do sopstvene pameti i do trezvenog gledanja na sve oko nas – teško. Rašomon nerazumijevanja, što objektivnog a što vještački podgrijanog, koje često hoda ivicom ludila, prijeteći da se svakog časa surva u bezdan krvi i sukoba, postao je okruženje iz kojeg, kao guske u magli, ili ne umijemo ili ne želimo da izađemo.
Ćukovi su sve glasniji jer noć uveliko odmiče.
Iz takozvanog nevladinog sektora horski se grakće na navodni primat identitetskih nad ostalim pitanjima, pri čemu se krivica diktira samo jednoj adresi. Čak i onda kada neko od tih pitanja spada u sam vrh građanskih i ljudskih prava, dostupnih svim narodima i etničkim zajednicama svijeta, ono se nastoji žigosati kao diktirano sa strane i ciljano na destabilizaciju i podjarmljivanje Crne Gore. Pitanje službenosti srpskog jezika, još jednom legitimirano rezultatima najnovijeg popisa, iz sfere normalnog dijaloga i građanskog sporazuma preseljeno je na teren tjeranja pukog inata i mjerenja čija je ona stvar duža. Tako ona čuvena „kapica“ iz Nikšića (prethodno se na nju ne odnosi) zaprijeti da srpski jezik, „sve i da ga govori više od polovine građana neće biti službeni“ jer je, činjenicom da je Crna Gora „usposobljena“ kao država, i crnogorski jezik „usposobljen“ kao službeni. Termin baš onako – crnogorski. I tačka. Profesorica na UDG (prema svecu i tropar), školovana i karijerno promovisana na čistom srpskom jeziku, pljunu na nauku kojoj se posvetila i „usposobi“ crnogorski kao jedino mogući službeni. Jer, ko te pita za nauku, elementarni razum i logiku, važno je da se, iz golog inata, „onim Putinovim i Vučićevima“ stane na kraj.
Tjeranje inata, kao skoro jedinog načina i oblika političkog komuniciranja, prisutno je u skoro svim oblastima u kojima još uvijek postoje sporna i neriješena pitanja. Tako, srpski neće u Ustav, Vladika neće u kapelu ni po koju cijenu, predsjednik Skupštine ne smije na Cetinje ni po cijenu glave, Patrijarh u svoj manastir može jedino uz „specijalce“, Vučić čak ni tako, Belveder je postao jedina branjena granica Crne Gore, i tako dalje, i tako dalje. Jer, samo ako nešto i miriše na „srpsko“, pa čak ako je samo i muzički spot – no pasaran! Ali se zato junački ćuti na činjenicu da se gomila gologuzih Albanki ispraćaka na vrhu Lovćena, mermernom Vladici tik pred nosom. I sve druge packe sa raznih strana, od onih iz Brisela pa sve do diplomatskog šamara koji nam, kao osnovcima, neki dan, usred našeg, opauči onaj Hrvat iz evropskog Parlamenta. A kad „brat“ Nik Đeljošaj na mogućnost ustavne prekompozicije srpskog jezika zaprijeti „žestokim odgovorom“ njegovog naroda, svi junaci nikom ponikoše. Jer, inaćenje, ačenje i kurčenje „kapice“ (prethodno se na nju ne odnosi), onog prefarbanog Crnogorca sa Cetinja i onog luster – efendije iz prve DPS klupe rezervisano je samo za Srbe i njihova pitanja, koliko god da su utemeljena. A sve samo iz inata i da bi se što dublje zavuklo u pozadinu navodnih dušebrižnika koji su nas uzeli pod svoje.
Kruni se lagano novembarska noć, vatra u šporetu dogorijeva, sjenke ogoljelih grana mašu iza prozora a napolju nebo sve više liči na ogromnu sleđenu plavičastu kupolu od stakla, natačkanu treperećim mrljama zvijezda. „Beskrajni plavi krug i u njemu zvezda“, zapisao je Crnjanski. I dok gluvilo noći osvaja sve kutke već pomalo hladne sobe, dok zamire eho vijesti za nesvijest, napolju jača sjeverac i povremeno se oglase i začavrljaju još uvijek nenastanjene ptice.
Vrijeme ćukova, rekla bi moja pokojna baba. I na gladnu godinu slute.