Pisma sa sela kojeg više nema: Vrijeme vučje
1 min readPiše: Emilo Labudović
Ponovo sam išao na Ulicu. Vuklo me je nešto jače od omorine koja podsijeca umorne noge, od u trnje zarasle staze uz Grotinje, i od usijane ćele Prla, uraslog u već požutjelu paprat. Polako, skoro sat mi je trebalo, a nekad dvadesetak minuta bez da se oznojim, peo sam se uzvisini koja je najviša kota naših života, mjesto gdje se završavaju sva naša uspinjanja i svi naši padovi.
I dok sam se probijao stazom naziranom više po sjećanju, prisjećao sam se kako smo nekad ovuda pronosili teške, grubo otesane, sanduke sa našim pokojnicima. U vrijeme velikih snjegova, po najžešćim ljetnjim vrućinama, sumornim jesenjim kišama… S ramena na rame… četvorke gorštaka smjenjivale su se brzinom koju običan pješak nije mogao ni da zamisli a kamoli da pristigne.
Vukući se sporim korakom podno Selišta, sjetio sam se one ovdašnje izreke „da ništa ne ide brže od nosila“ i sad znam otkud ona. Bilo nas je, rode moj, bilo. U svakom domu po četiri, pet momaka kao od brda odvaljenih, a bilo je i domova. Danas, ni domova ni momaka. Nigdje, dokle oko dopire, ne vidi se dim iz odžaka. Danas nas, uglavnom, ima na biračkim spiskovima koji rastu uprkos tome što se kao narod „tanjimo“ na svim adresama.
Na Ulici tišina, posebna i svečana. U sjenci vijek i po stare svetinje počivaju bolji od nas, oni koji su nam utrli put, onaj kojim se ne ide lako, onaj naporniji od ovog kojim sam se popeo dovde. Put kojim se, rekao je to već neko, „ređe ide“, ali jedini koji je moguć ukoliko čovjek ne želi da izda sebe. Jer ove grobove više niko ne može da izda i da obruka. Bruka i izdaja su samo naš izazov i naš pad. A spisak naših izdaja i onih koji su prevjerili sebe dug je koliko i naše trajanje.
Jednom sam ti rekao da dno srpske izdaje još nije dotaknuto i taman kad nam se učini da dublje ne može, potonemo još za lakat. Ipak, u tom našem posrtanju ima i nečeg dobrog. Oni koji su prevrnuli ćurak naopako, koji su se „posvađali“ sa grobovima svojih očeva i đedova, upozorenje su i „pokazna vježba“ za trajanje. Jer, izdaja kao antiteza rodoljublju, prevjera kao antipod vjeri, hedonizam kao sjenka odricanju, dvije su strane iste medalje i neodvojiv su pratilac kretanja jedne zajednice kroz krvotok vremena i istorije. I kao što su kosovski podvig, žrtva i Lazarevo „carstvo nebesko“ neodvojivi od Vukove izdaje, ni ovo, naše, vrijeme ne može bez tog otpada i onih koji su između časti i bruke, ponosa i klečanja, vjere i nevjere birali i izabrali ovo drugo.
Život je, osjetićeš i sam, samo zbir izazova i kompromisa koje čovjek svakodnevno pravi sa sobom i sa drugima. U tom „snalaženju“ neminovno je da se ponekad poklekne i odrekne nekih svojih principa i nazora.
Da se zažmuri na jedno ili oba oka, odmahne rukom i kaže: neka ide! To je „svakidašnja jadikovka“ i igra žmurke sa životom, igra u kojoj se više gubi nego dobija i u kojoj se, ponekad, mora odigrati i gubitnički potez da bi se preživjelo. Ali, postoje u životu i trajanju svake generacije, svake porodice i svakog pojedinca granice preko kojih se ne smije.
Linije od kojih nema nazad. Vrijednosti vrednije i od života. Mjesta na kojima se mora „postojati“ bez obzira na cijenu. I nigdje to čovjek ne osjeti kao na mjestu susreta sa onima koji mu prethode i koji su mu stazu odredili. I pod zvonikom svetinje u čije su temelje uzidani krv i nokti ovih vječitih stradalnika, kao „mlada Gojkovica“ u zidine Skadra.
Dok me sa mermerne ploče gledaju stroge očeve oči, sjećam se trenutka iz daleke 1997. kad je i počeo ovaj naš raskol i sveopšte propadanje, trenutka kojem si i ti, tek izašao iz „kratkih pantalona“, prisustvovao.
Bili smo došli da obiđemo dedu i baku, ti da ostaneš duže a ja da se vratim u političku ludnicu koja će me odvesti pravo u Spuž. I dok je baka oblijetala ponudama oko nas, deda je, obavijen dimom tvrdog „Lovćena“ i zagledan nekud izvan prozora, onako kao usput, rekao: „nadam se da se nijesi obrukao“! A tokom prve posjete spuškom kazamatu brecnuo se na majčine suze i samo rekao: „ćuti, i ovo je za ljude“! Tek tada sam, u svojoj četrdeset i nekoj, za njega postao čovjek. I mada ga je to moje „odrastanje“ prerano dovelo na Ulicu, uvijek je govorio da mu je milije što sam dopao zatvora nego da sam tada avanzovao i postao „podoban“.
Ne pišem ti o ovome zbog „nostalgije“ već samo da te podsjetim da je to cijena dolaska na ova svetilišta. I susreta sa ovim kamenim svjedocima vremena koje je bilo, koje jeste i koje će doći. Jer, sva su naša vremena ista, teška, neizvjestna, izazovna… i vučja. A u vučjim vremenima nema mjesta za zečeve. Za one koji, skriveni iza raznih maski, bježe i okreću leđa pitanjima od kojih zavisi ne toliko hoće li nas biti već ko ćemo i kakvi ćemo biti. Vidiš i sam da hoće da nas učine onima koji nikada nijesmo bili, da nas upodobe, ukalupe, unovače, modernizuju… učine „„građanima“.
Biti „građanin“ u ovom vijeku je nešto što je skoro – normalno i očekivano. Ali, još od vremena Pariske komune koja je porodila „građanina“, taj pojam je podrazumijevao „slobodu, bratstvo i jednakost“. Jesmo li slobodni, rode moj? Jesmo li slobodni u državi u kojoj, po glavi stanovnika, ima više policajaca nego u najrigidnijim diktaturama? Jesmo li slobodni u društvu u kojem hapse sveštenike samo zbog toga, gle čuda, što rade ono čemu su posvetili život? Jesmo li slobodni kad se za stav na blogu, fejsbuku, grafitu ide na sud po naprijed donesenu presudu? Jesmo li slobodni kad tuku i pucaju na slobodu javne riječi? Kad tuku novinare? Jesmo li slobodni u državi čiju slobodu i nezavisnost brane Paja i Sinđa a više od polovine njenih građana izjavljuje da za njenu slobodu ne bi ni metak ispalili? Jesmo li slobodni kad nam slobodu čuvaju NATO i oficiri školovani u Tuđmanovoj akademiji? Jesmo li…?
Jesmo li braća sa „braćom“ koja su nas se odrekla i proglasila dušmanima i od Turaka gorih. Pri tome mislim na prave a ne na one „turke“ iz Harema i Taluma među kojima imamo braće bolje od ovih koje su nam majke rodile? Jesmo li jednaki pred zakonima, pred Medenicama, Katnićima, Stankovićima, Pažinima… kad je dovoljno samo biti Srbinom pa odmah postati sumnjivo lice, „neprijatelj“ države i „udruženi kriminalac“? Jesmo li jednaki pred konkursima za posao, kredite, stanove? Šta misliš, hoće li tvoja diploma arhitekte biti jača od činjenice da si Srbin i da si moj? Hoće li… ?
Može li se u atmosferi „slobode, bratstva i jednakosti“ kakva caruje (uz „cara iz Rastoka“) kod nas, uopšte biti „građanin“ u punom značenju te riječi i kakvog moderan svijet poznaje? Mogu li se preskočiti vjekovi vunenih čakšira i iz zatrke uskočiti u svilu i lister? Znam da ćeš reći da može misleći pri tom na naše „džemperaše“, ali uvjeravam te da, uprkos svim milanskim odijelima i košuljama, „roleksima“ i „majbasima“, njima i dalje iz dupeta (da prostiš) vire praziluk i devet gladnih đedova.
Volio bih da dočekam trenutak kad ću moći sebi i drugima da kažem da sam građanin i da sve ono drugo što jeam bude – drugo. Ali, reci mi kako da budem građanin a dau zaboravim ko sam kad su mi ukinuli jezik, znamenja, rodoslov, kad mi kidišu na crkvu, na slobodu da vjerujem i da se krstim pred oltarom pred kojim su mi se svi krstili? Mogu li biti građanin u ovom vučjem vremenu kad sam gonjen čoporom koji, kako bi to rekao Bećković u „Pesmi o Svetom Savi“ „kidaju stopala, kolena i laktove“, a u prokletoj zemlji u kojoj je i dalje „kamenje svezano a paščad puštena“? I sve dok je tako, sve dok je ono što me čini čovjekom, a to je kategorija ispred građanina, ugroženo i negirano, dužnost mi je da ga branim. Da tražim svjetlo u mraku malograđanštine i lažnih idola kojima smo okruženi. A najmračnija noć, znaš i sam, rađa najsjajnije zvijezde.
Vidim i raduje me to što se, uprkos svoj represiji i neslobodi, ljudi oslobađaju straha i neizvjesnosti. Jer, pisao sam ti o tome, strah je krst koji svi nosimo, samo se neki pod njim povijaju do zemlje a neki posrću i nastavljaju da koračaju. One nepregledne kolone litija i auto – litija uvjeravaju me da se, ipak, korača. I sve je više onih kojima je košulja bliža od džempera i koji ne bi da su „građani“ ako to podrazumijeva da ne budu ono što jesu i što su im bili oni prije njih. Jesu vremena vučja, jeste ovo u čemu živimo još uvijek vukojebina i vukoselina, jesmo paradigma one Plautove: homo homini lupus est, ali i ljudi smo. A stara poslovica sjevernoameričkih Indijanaca kaže: „Svaki čovjek u srcu čuva dva vuka koja se međusobno bore – ljubav i mržnju. Pobjeđuje onaj koga više hraniš“. I budi siguran, pobijedićemo ljubavlju.
Jer ne mogu oni nas da mrze i preziru koliko mi njih možemo da volimo i da praštamo i naš „vuk“ je onaj koji će nas, kad – tad, uvesti u građane.
Budi mi zdrav budi mi dobro. Budi to što jesi i budi istrajan u tome. I nikad ne zaboravi da si hrišćanin, pravoslavac, Srbin, i onaj „vuk“ koji ljubav znači. Nije trideseti daleko, nećeš zakasniti da budeš i građanin.
Emilo, sjajna zvijezda u MRKLOJ noci.
Hvala, pomazete mi da prezivim.