Pisma sa sela kojeg više nema: ZNOJ

Piše: Emilo Labudović

Opet je prigrijalo. Pripeklo kao da se ljeto tek zahuktava. Kao da je Svedržitelj naložio rakijski kazan pa na dernek sazvao cijelo Polimlje. Sunce zasjelo nad dolinom pa nikad da se pomjeri prema obodu zapadnog vijenca, ni daška vjetra, a dan se pretvorio u dugo iščekivanje spasonosne svježine koju donosi tek sumrak. Dugo, toplo ljeto, tako je ovo beskonačno žarenje protiv svih pravila kalendara nazvano u čuvenom filmu po scenariju Viljema Foknera, koji su žene moje generacije, zbog zavodljivog Pola Njumena, gledale i po nekoliko puta.

Ne, ne žalim se. Smješten u duboku hladovinu lisnatog javora, skoro i da ne osjećam vrelinu koja, poput orla „tresigaće“ (ružnog li nadimka za tako divnu pticu) lebdi nad selom i pregrijani vazduh tjera da treperi, gust kao žele. Da maloprije ne prođe rođak Mitko, možda i ne bih imao povod za ovo pismo i možda bi me omama kasnog popodneva prije odvela u dremež nego što bih se latio pera. Rekoh, prođe Mitko vodeći Vranca pretovarenog drvima, oznojen tako da mu košulja bješe prirasla za mršuljavo tijelo nabrana kao cerova kora, zadihan i sa prutovima prašine po licu, nakupljene dugim silaskom niz Javorovicu, Do, Negojevu dolinu, Ce… A sa gustih, već prosijedih, obrva koje su mu natkrilile oči, slivao se točurak znoja, obilniji od one tanke crte vode koja se cijedi sa injem obrasle česme na Ždrakovcima.

„Evo se znojim kao da sam predsjednik države“, dobaci šeretski, dok je, onako s nogu (znaš da smo ga rijetko kad vidjeli da sjedne), ispijao treću. „Dvije za dvije noge koje su me tebi dovele, a treća za srećan put“, geslo je kojeg se uvijek držao, pod uslovom da je toliko bilo u flaši. Reče to i produži niz put dok se za njim i Vrancem dizao oblak prašine samljevene kao brašno.

Sjedim sad uz polupopijenu čašu šljive i razmišljam: zašto se predsjednik države onako znoji kad nije na pripeci, kad ne tovari drva i ne rve se s Vrancem niz prašnjave seoske puteljke? Listam stranice Interneta i nalazim objašnjenje da je „znojenje normalna funkcija organizma i da se svi znojimo kada je vruće ili tokom fizičkih aktivnosti“. Ali, predsjednik se vozi klimatizovanim (i oklopljenim) „majbahom“, gdje god dođe prostorije su pristojno rashlađene a što se fizičkih aktivnosti tiče, odavno je prestao da igra košarku. Pa otkud mu onda onoliki potoci znoja? Tragam dalje i nalazim na objašnjenje da „obilno znojenje, ili hiperhidroza, može biti posledica i velikog stresa, griže savjesti ili nervoze“.

Pa kontam: stres – šta bi ti moglo da „stresne“ druga predsjednika? U državi mu je sve „pod konac“, svi mirni, siti i zadovoljni. Kod kuće, fala Bogu, ima se, može se, niko ne radi a svi imaju. I šire oko kuće su namireni, od „Prve“ do Menhetna. Dakle, neće biti da je stres. Griža savjesti: taman posla. Da bi se savjest mogla gristi neophodno je da postoji. A da postoji, predsjednik bi u lude koliko ima na njoj. Gladnih, nezaposlenih, uhapšenih na pravdi Boga, slobodnih na pravdi „njega“, iznevjerenih nada, neispunjenih obećanja, izdanih prijatelja… to breme savjesti ne bi ponio ni Mitkov Vranac a kamoli predsjednik. Sve u svemu, otpisujem i savjest kao mogući uzrok. A nauka kaže da ako nije ovo dvoje, onda nema druge nego je ovo treće: nervoza. Laki je malo nervozan – kao vrana klip kukuruza kljuca mi po sjećanju čuvena replika iz „Maratonaca“, a predsjednik nam je baš – maratonac.

Tri decenije predvodi ovo „pogrebno preduzeće“ koje nas je skoro sve žive sahranilo. A i kao onaj Pantelija „sve naše ostavio je – sebi“! Šta to, onda, nervozira našeg Lakija kad je, rekoh, sve kako carski valja i trebuje? Biće da sluti, a i svakodnevno mu dojavljuju“, da mu baš ne ide sve po loju. Da mu se istrošio i otanjio arsenal obmana i opsjena, lažnih obećanja boljega i još lažnijih prijetnji gorim (kao da od ovoga može  biti gore), i da mu ponestaje materijala za „strašila“ iz Moskve, Beograda i SPC. I što se više upinje da izgleda smiren, samouvjeren, ubijeđen i ubjedljiv, znoj, taj nepodmitljivi znak straha i nesigurnosti, lije li, lije. Taman kao sa Mitkovih obrva. Toliko da su mu maramice jedna od značajnijih stavki troškova kampanje. Toliko da to više ne mogu da prikriju ni Javni ni ona naša rođaka u ulozi Kosovke devojke (mogu samo da zamislim koliko se ježi na ovu „sliku“) nad ranjenim Orlovićem Pavlom (a siguran sam da  se i predsjednik sav naježio i da mu sa svake bodlje kapa znoj zbog ovog poređenja).

Sjenke, kao obloge na vrelu ranu, prijanjaju uz zažarene i nagorele njive i livade, i lagano gase neizdrživu vrelinu dana. Sigurno je i Mitkov znoj već presahnuo, i da su pregaocima opet „došle oči“, kako to ovdje kažu. Ali, sumnjam da će predsjedniku ovaj predah donijeti olakšanje. On će se opet preznojavati, mahati rukama kao da demonstrira „kate“, ličeći na Don Kihota koji juriša na vjetrenjače. Listam opet po Internetu ne bi li mu posavjetovao neki lijek, jer  predsjednik je „predsjednik svih nas“ (ha, ha, ha…). Daleko od želje da izigravam doktora, mala mi je škola za to, jedino što mogu jeste da mu preporučim Čkaljin „lijek“ kojim je „liječio„ nervoznog Šurdu: „Idi, bre, lezi, spavaj, odmaraj, uživaj (imaš u čemu), igraj karte, telefiniraj, igraj šah (sad si se navikao i prigrlio „šahovnicu“), bistri svetsku politiku, piši (kome hoćeš), radi šta hoćeš… samo se otkači od nas“! I prestaće da se znoji i troši onolike maramice. A ako neće sam, „presjedniku ima ko da piše“. Otpisaće mu i otpisaće ga oni zbog kojih se nikad nije oznojio.

Spušta se veče i vrijeme je večernjim dnevnicima koje prokleta radoznalost i „glad“ za civilizacijom i u ovoj divljini čini navikom i nasušnom potrebom. I, mada sam već sve čuo i sve vidio, hoću da vidim gdje mi se i zbog čega predsjednik danas znoji i ko nam ga to nervira. A ti upamti, nervozan predsjednik i mirna država nikako ne idu jedno sa drugim. Zato mislim da bi bio spas i za njega i za nas kad bi mu u septembru bar jednu brigu skinuli s vrata. Radi na tome, spasavajmo čovjeka!!!