Pisma sa sela kojeg više nema: Ne okreći se, sine

Piše: Emilo Labudović

Kalendar kaže da je stigla, da je smijenila onu staru, ofucanu, dronjavu i bolesnu, i tiho, kao nikad prije, ušla u domove, u planove, u nadanja… Ovdje je stigla ogrnuta mrakom, pokisla i sleđena, bez pompe i vatrometa, prikrala se kao hajduk, ne čekana i ne proslavljena. Ponoćni sat koji bilježi njen dolazak ovdje nastupa već sa sumrakom jer evo već deseti dan nema struje (zamisli: snijeg u decembru) a oni iz CEDIS- (sad ih tako zovu) nikako da zađu u ovu pustaru i poprave kvar. Kasne nečuveno, kao da je palo dva metra snijega i kao da ga kiša već nije sprala. A ne sjećam se da su ikad zakasnili sa računima niti im je išta smetalo dok su nam otimali onu divljakušu i krotili je u cijevi „fi 100″, ostavljajući nas zauvijek bez jedne od rijetkih blagodeti kojom nas je za sve drugo škrta priroda blagoslovila.

Zalihe svijeća su već potrošene, gas se štedi kao ukopno odijelo, tek koliko da lampe izdrže dok se večera i raspreme postelje. Kažu, stigla je dvadeset prva godina dvadeset prvog vijeka, a ovdje sve liči na one daleke, iz djetinjsta, kad sam uz slabašnu svjetlost petrolejke sricao prva slova. Istrošile se i baterije mobilnih telefona koje se sad čuvaju i štede za ne daj bože, nema televizije, radija, novina… nema vijesti, nema čestitki. Sjaj i prangijanje vatrometa kojima ste vi proslavili njen dolazak ne dopire dovde, i ništa, ama baš ništa ne podsjeća na njen dolazak. Ali, ako nas je CEDIS ostavio na cjedilu, račun još nije, i znamo da je tu.

Ova prošla bila je od onih koje u hronikama ovog kraja izbjegavaju, preskaču i guraju u stranu i koje svrstavaju među ratne, gladne, godine poplava i zemljotresa, bolesti i smrti. Malo ko ovdje ima lijepu riječ za nju, na prste jedne ruke mogu da nabroje vesele i srećne događaje a računicu i tada pokvari broj onih koji su ispraćeni u tamu smrti bez čestitog opijela i leleka. Jedino što drže izvan svake računice, jedina stavka u pozitivnoj koloni završnog računa je 30. avgust i njime se brane od osećaja gubitka i uzaludnosti.

Dok za vidjela, u oblaku duvanskog dima i prepečenicu koju smatraju efikasnijom branom od „kovida“ od svih maski i ljekarija, tolkuju o onome što će doći i šta u svom tovaru nosi nova, krajnje su oprezni, škrti i nepovjerljivi. Nije da ne vjeruju, nije da se ne nadaju, nije da ne bi željeli da konačno svane, ali ne bi im bilo ni prvi put da budu prevareni i iznevjereni. Jer, koga je zmija ujela… Branim ih od njih samih i njihove neizlječive nevjerice podsjećanjem na sve one teške godine koje nas, ipak, nijesu dotukle. Na godine kad je zemljotres protresao pola države, na vrijeme rata, sankcija, inflacije… Na NATO bombe i noći zamračenja crnjeg od ovog u kojem smo dočekali novu, na ono kroz šta su nam prošli očevi i djedovi, na divlje horde inih osvajača i okupatora koje su pustošile i za sobom ostavljale smrt, izdaju i glad. Na bratske mrzije, slične ovim današnjim, koje su nam ponijele više glava nego pet vjekova Turaka. Na… duga priča za kratka dana. Ubjeđujem ih da smo iz svega izašli složniji i jači, da ćemo i iz ove pustoši, iz ovog jada i pasjeg vremena u kojem, kao izgladnjeli kurjaci, režimo jedni na druge, nekako izaći, da će biti bolje, jer gore teško da može. A oni samo ćute, uvlače otrov nedozrele krdže duboko u pluća pošteđena od virusa ali ne i od astme, nezaliječenih i na nogama prebolovanih upala, i vrte glavom. Nazdravljaju svojim nedosanjanim snovima, neispunjenim nadama, neostvarenim snovima, svojim izgubljenim iluzijama i, krsteći se širokim zamasima, kao jedinu molitvu, sebi u bradu šapuću: daj, Bože! Odbranili smo, kažu, crkvu a sve drugo je – drugo. Može a i ne mora, ne bi nam bilo prvo. Još samo zdravlja, da nas ova napast konačno ostavi na miru pa ćemo već nekako, prepliću jezikom odebljalim od rakije i teturavo odmiču raskaljenim prtinama da se prije mraka dočepaju kuće.

Ostajem sam, sa jekom njihovog ćutanja u glavi, sa nedopijenom čašom i nezapaljenom cigaretom (znaju da ne pušim, ali ipak nude), okružen mrakom koji je, kako polaze sati, sve gušći. U duši naročito. I što noć postaje sve deblja, moji razlozi i argumenti postaju sve tanji. Namnožilo se i nataložilo, rode moj, toliko mnogo nade i iščekivanja a tako malo dočekanog. Ali, ako ja i imam pravo na zebnju i beznađe, ti da se nijesi usudio. Ne okreći se, gledaj naprijed i hodaj pravo. Put koji smo ljetos prokrčili, iako baš i nije autoput, nije ni staza koja vodi iz nigdje u nigdje i na njegovom kraju nije vukojebina zvana Boljare već široka i beskrajna mreža puteva kojima se stiže u budućnost u kojoj se struja neće čekati desetak dana.

Ne znam koji je sat, rekoh ti da je ovdje desetodnevna tama već izbrisala sve vremenske orjentire, ali osjećam da se bliži vrijeme ustajanja. U svakom pogledu. Lampa se odavno ugasila, utrnula je i vatra a i baterija je već na izmaku. Ostavljam te zori koja sviće, ustaj, hodaj i ne osvrći se. Ovo što ti je za leđima, i ovaj mrak i ova nevjerica, moje je i samo moje, tebi i tvojima pripadaju samo vjera i nada. Vrijeme je za njih.

I, da, srećna ti Nova godina novoga vijeka, koliko god da odavde liči na neke davne, već viđene i odbolovane.