Pismo iz Ostroga: Duša i sudbina
1 min read
Komnen Bećirović
Piše: Komnen Bećirović
Što se čovjek uz Bjelopavlićku ravnicu više približava Ostroškim gredama, koje se uzdižu na njenom krajnjem sjeverozapadu, na granici stare Crne Gore i Hercegovine, to sve više ima utisak da su munje isklesale te džinovske litice.
Isti utisak preovlađuje i na njihovim sjevernim padinama, krševitim i golim, gdje ogromno valje između koga krivuda put bez asfalta, navodi na pomisao da je samo dejstvo takvih sila moglo da odvali te gromade od ostalog dijela planine.
Južne padine, obrasle gorom i čestom, blaže su i pitomije. Na mahove zasječene dugačkim uskim terasama, ili udubljene velikim pećinama, grede naviše prelaze u kameni haos s rijetkim rastinjem koje se ipak uspinje do samih vrhova tih golemih skamenjenih talasa na koje djelimično liči predio.
Jedino privlači oko u tim vrletnim samoćama čudno bijelo zdanje što se uzdiže u podnožju jedne od greda. To je manastir Ostrog koji je osnovao sredinom XVII vijeka pravoslavni vladika hercegovački Vasilije, da bi, uzmičući pred turskim zulumima, tu u pećinama pretvorenim u crkve, uspostavio posljednje sjedište svoje eparhije.
Zavojevač mu je bio spalio dva predhodna, jedno u Popima kraj obližnjeg Nikšića, drugo u Tvrdošu pokraj daljeg Trebinja gdje se bješe rodio početkom vijeka i mlad uzdignut u čin svešteni. Izuzev putovanja u Rusiju i u Grčku u Svetu Goru, vladika je proveo, kako sam kaže, petnaest godina „u studenoj steni, toplote radi Božje“, neumorno nastavljajući borbu nametnutu njegovom narodu, tako da joj Ostrog ubrzo postade žarište.
Komnena Bećirovića u „Mondu“
od 16-17 novembra 1975. godine
Svojim životom i likom askete i patrijarha, svojim savjetima i dobročinstvima ili strašnom moći svoje riječi, Ostroški pustinjak je uživao toliki ugled u narodu da mu je ovaj još za života išao kao k svetitelju.
I smrt, koja je nastupila 12. maja 1671. godine, samo je posvetila to preobraženje.
Tri decenije potom, zahvaljujući uveliko djelu Svetog Vasilija, Crna Gora je ušla u svoje teokratsko razdoblje pod vođstvom mitropolita Petrovića od kojih će Petar I postati Sveti Petar Cetinjski, a Petar II, pjesnik Njegoš koji će takođe uzdignuti svoj hram bliže k nebu. Tokom jednog i po stoljeća, koliko je potrajalo to teokratsko vrijeme što je posvetilo malu planinsku zemlju u čuvara srpske slobode, kult Svetog Vasilija se toliko razvio i raširio da je on postao veliki svetac, a njegov manastir svetilište Crne Gore. Svaki je Srbin iz te zemlje i iz Hercegovine, smatrao svojom dužnošću da u raznim momentima svoga života, ako ne jednom godišnje, ode u Ostrog na poklonjenje Svecu da od njega potraži milost, oproštenje ili pomoć. I nikad ne bi izgovorio ime Svetog Vasilija a da se ne podigne ako je sjedio, ili da se ne pokloni ako je stajao, dodajući: „Slava mu i milost“.
A kad bi se neki događaj u čiji se ishod strahovalo, ipak srećno završio, Crnogorac bi odavao hvalu Bogu i njegovom izabraniku ovim pobožnim riječima: „Bog i Sveti Vasilije“, što je značilo: Bog i Sveti Vasilije su pomogli, sačuvali, nijesu dali da dođe do najgorega.
Čak i onda kad bi velika zla, rat, glad ili bolest, snašla zemlju ili porodicu, sve dotle dok je Svetitelj bio gore u stijenama, imalo je nade.
I zaista, kao što bi rekao pjesnik Matija Bećković, koji se u naše dane nagnuo sa podjednako dara i hrabrosti nad sudbinom Crne Gore, Ostroški Čudotvorac bio je za stanovnike te zemlje, njihov čovjek kod Gospoda. Otuda i strašna odlučnost s kojom su Crnogorci branili njegove mošti od turskih pokušaja da ih unište, kao za vrijeme najezde Omer-pašine vojske na Crnu Goru 1852, ili za vrijeme Hercegovačkog rata 1877, kad je Sveti Vasilije, na rukama ratnika, u dva maha privremeno napuštao svoje orlovsko gnijezdo.
Sve do dana današnjega, posebno kroz tragična zbivanja koja su se tu odigrala u posljednjem ratu, istorija i legenda nijesu prestale da pohode to mjesto. Tako se, po pjesmi čiji je autor jedan veliki narodni pjevač iz blizine Ostroga, kralj Aleksandar na putu za Marsej gdje će poginuti, zaustavio u Ostrogu da se pomoli posljednji put, kao nekad knez Lazar u crkvi Samodreži, prije no što se prinio na žrtvu s vojskom na Kosovu. Neki narodi uspijevaju da prežive svoje nesreće, samo zahvaljujući snazi svojih mitova.
Proslavljanje Svetog Vasilija Ostroškog u narodu imalo je razne vidove. Tako su roditelji donosili svoju novorođenčad da ih krste u njegovom manastiru. Imao sam preimućstvo da budem jedno od te djece prije nekih 38 godina. Kako su moji roditelji bili izgubili jednog sina u cvijetu mladosti, majka me je u svojoj velikoj pobožnosti ponijela u kolijevci kod Ostroškog sveca da budem bolje sreće od brata mi umrlog prije mog rođenja. Kasnije, kad sam prohodao, vodila me na prva hodočašća u Ostrog. Kretali bi rano u zoru, obično oko Velike Gospođe, pješačili po cio ljetnji dan prešav dva planinska lanca, majka najčešće bosa i ništa ne zalažući, i stizali u smiraj dana pod Ostrog na večernje obasjano vatrama sunca na zalasku.
Kako se Ostrog nalazi na visini suprotnih planina, sunce je udaralo u lice manastira rasplamsavajući njegov veliki zlatni krst i prodirući kroz mali prozor do u samu pećinu-crkvu Bogorodice, mjesto bogosluženja.
Sve oči i pokreti bili su usmjereni ljudskoj prilici što se pod sveštenom odorom nazirala kako počiva ležeći u ćivotu, kovčegu od skupocjenog drveta, otvorenom za bogosluženje. Sveštenik isposničkog lika, ozbiljnih kretnji i dubokih očiju, kao neki od onih likova što su nas sa zidova posmatrale, služio je s takvom revnošću, kao da je milost koju je od Svetitelja, a preko njega od Hrista-Boga iskao, trebalo da se na svijet izlije ne časeći. I dok se majka sa drugim poklonicima molila klečeći na pločama, ja sam stajao kraj ćivota čiju sam visinu jedva dostizao, učestvujući u obredu u isti mah radoznao, zastrašen i očaran. Zamišljao sam razna Svečeva čudesa koja mi je majka pričala preko dana da bi ohrabrila i razgovorila moj hod po tvrdim planinskim bogazama.
Sunce je zalazilo rasipljući se u zlatnom prahu koji je prelazio u rujne pruge iznad planina, prije no što bi noć sve prekrila velom onih svojih miomirisa što daju toliko čari sredozemnim krajevima.
Trideset godina prohuja prije no što ponovo dođoh u Ostrog. Prvo što osjetih, stigavši jednog jutra pred manastir, bi neiskazivi mir koji se prosto na me slivao odozgo sa litica, kao da spere s mene prašinu sa puteva svijeta. Imadoh osjećaj da taj sveti predio ne bijaše nikad prestao da obituje u meni.
Ali pošto je više no trećina vijeka bila učinila svoje, ni otac Danilo, koji me krstio, ni otac Gerasim, kaluđer isposničkog lika, ne bijahu više od ovog svijeta. Pojavi se jedan mladi monah iz Bosne, više nalik na studenta, i pođe pred nama k Svecu kroz mala niska vrta uklesana lučno u stijeni, vrata kojih se nijesam sjećao jer sam, ne saginjući se, kao dijete kroz njih prolazio.
Isto tako u kapeli, posljednji put, da bih cjelivao krst na grudima Božjeg ugodnika, trebalo je da se na prste propnem, a sada da se duboko poklonim do pojasa. I dok me iznad toliko minulih godina zapahnjivao gotovo zaboravljeni miris tamjana, prepoznah među prorocima, svecima i mučenicima koji su me nekad promatrali, lice svetog Simeona i Svetog Save, oca i sina koji, krenuvši upravo iz ovih krajeva, udariše prije osam sto godina temelje srpske nacije.
Strogo svetilište u kamenu odaje prizor mjesta gdje vječito bukti silni oganj, gdje se odvija velika borba kao u pećini neke goruće usamljene savjesti. Zamalo pa da ovi od tamjanskog dima pocrnjeli svodovi odjeknu od bezbroj molitava i nada što se k njima uzniješe, od bezbroj bolova što ovdje sebi lijeka potražiše.
Nigdje drugo pod ovim nebesima, osim na Lovćenu gdje je vjera postala poezija, čovjek nije dao toliko maha svojoj mjeri apsolutnoga. Ima se osjećanje da iz tih vrleti izbija dah velikog bogotraženja koje se tu odigralo prije trista godina i otada besprekidno nastavilo da se odvija kroz pokoljenja hodočasnika.
Upravo, dok sam napuštajući manastir, mislio na to svekoliko ljudstvo čije su oči podignute ovim liticama jednog trenutka sjale besmrtnošću, Ostrog mi se tog ljetnjeg jutra ukazao kao prevashodno mjesto duše i sudbine.
Cetnici su anti-komunisti i anti-fasisti, i priznati u celom svetu .
Slava Svetom Vasiliju Ostroskom i hvala Komnenu za reportazu.
Svaka cast Komnenu na njegovoj himni Ostrogu.
Svakako će biti drago mojim dobronamjernim čitaocima da saznaju da su mi ostroški monasi pokazivali isječke moga Pisma iz Monda po kome su francucuski hodočasnici pohodili Ostrog.
Evo u originalu na mojoj Stanici na Internetu moje Pismo iz Ostroga, kao i Pisma iz Studenice i Hilandara takođe izašla u Mondu.
https://fr.scribd.com/document/303608582/Lettres-Des-Sanctuaires-
Serbes#fullscreen&from_embed
Kakve zatravvljena duša, ogrezla u mržnju ovaj Komlen! Vječito kevtalo.
A evo mu se ovom prilikom pridružuje i ovaj …………Tada si…
…………………
pismo objavljeno u novinama 1975god, a gdje su te slike manastira tada, ja imam te slike išli smo kaubojskim vozom do stanice Ostrog slava mu i milost i onda se kroz šumu, s kamena na kamen penjali do donjeg manastira u koji smo spavali a ujutro u jednu prodavnicu kupovali kutije keksa za nas i kaluđerice , onda brali drenjine i na izvor se kupali, iz donjeg manastira ponovo smo s kamena na kamen išli do gornjeg manastira i ulazili u pećinu ČUDOTVORCA, tako smo se i vraćalii, do stanice, stavi glavu na šine i zaviči ,,evo ga,, a babe i komšinici skoče sa klupa i svu voz za Titograd
Ha,ha ha! Anonimni, jedinstveno i interesantno pripovijedanje!
Podsjetio si me na moje djetinjstvo i izlete đačkih ekskurzija iz Nikšića pod Ostrog, u posjetu „kulturno-istorijskom spomeniku“!
Bijo Titov pijonir, a sad is Taliban. Tada si chamijo kod Banke, i Gracka Kafana tije bila vrhunac zabave, a sad ljubish ruku svojemu idolu i kalifu Amilokiju od Morache…koji ti je umozak utuvijo Svjetosavlje, i warship Maloazijskoga proroka. Velicina Sv Vasilja je utome shto je bijo uz svoje blizhnje I svoju brachu pomaga da se bore I uzmognu onako kako su mogli, a vasha je velicina da iz Nikshicha predate svoju brachu I odnosete ik na zhrtvu Srbima 500 kilometara oldole. Znam te tico I tada i sada. Odvas nekoliko samo dobro sluge I usluznici se prave. Ama chemove strpat nazad ubocu i zachepit ……….hahah i Bogu i Sv Vasilju I narodu ste dojadili.
Zemljak, ostavi Tita, ostavi Talibane, cetnike, samo nam objasni – ko je za tebe taj CG narod o kome prichash? Milo-Aco-Ana-Blazo-Brano Micunovic, tzv Hobotnica? Da li je to tvoj narod?
Pogledaj ………. shta ste izmislili kao nekakav DRZAVNI UDAR. Onaj drugi mamlaz Sindja kupio pracke, boksere, futrole za pistolje, koji ne postoje, kolut bodljikave zice (!!) i svu tu opremu utovario u svoj kombi i uputio se da se preda vasem junaku nad junacima-spasitelju, kome se klanjate – Katnicu. A znas li ….., kad je taj prtljag kupio? 18 Oktobra 2016, 2 dana posle vaseg izmisljenog drzavnog udara. Chovek ima priznanicu,. koju naravno niste prikazali na vasem sudjenju. Vi ste danima u onoj ucionici prikazivali te snimke opreme sa buvljaka, kupljene posle drzavnog udara! Prikazivali ste to kao da je trebalo da se raspodeli narodu na mitingu, koji je po vama trebalo da se odrzi 2 dana pre nego sto je ona hulja sve to pokupovala!!!
Ko je tu Taliban …….?
Vi sa ovim vashim izmishljenim drzavnim udarom mozete da stavite u zatvor i osudite za 5, 10 godina i mene i bilo kog Srbina iz Dijaspore, kad dodjemo u CG. Na kraju nam 3, 4 sata citajte presudu za 10 godina i zavrsen poso’!
Reci mi ……, kakve veze ima Sv Vasilije (koga kao pokusavas da prigrlish) sa vama, vashim izmishljenim drzavnim udarima, vashim Talibanima i Al Kaidama? Milo i Kompanija i Sv Vasilije Ostroski ????
Zemljak? Je nekakva rijeck koju sam chuja u Bosni I Srbiji. Zemljak? Mozheshi to preves na Crnogorski? Pa da se onda nato osvrnem.
Srdhjo, evo ti jedan prijateljski savjet. kad neshto napishes, uzme samo prve 4 rijchenice, I ostalo izbrishi. Nijesam moga sve prochitat, mnogo je dugo. neznam shto potash?
Samo sam skonta da si nedhje u nekoj Mrskoj zate zapadnoj zemlji i da vozish Uber. I da se vrchesh U Stradiju naljeto kad zaradish za transport. I da ochesh da dodhjesh u Crnu Goru, ama se bojish. I josh da dodam, postavlajsh bezvezna pitanja. ko su stanovnistva Crne Gore? To ni dijete iz predshkolskog nebi moglo postavit. Crnogorci zhive u Crnoj Gori, Hrvate u Hrvackoj. srbi u Brstiji. No nemoj da ti uzimam vrijem. Josh je dan pa mozhesh josh nekoliko tura da ufatish doklen nemrkne. Pushti jadan…Iseliste i ovo 9 procenata Srba odole u Srbiju I vashu Spartu Republiku Shumsku.
Bulazniš, mali!
Nebik reka Focho. Prijeche bit da su te vrbovali [ mas Im pater …] nedhje u Oshtrovac, ili Grebice pa su te zarazili, a lijeka izgleda neima…
Dhje chesh?
Sovo 8-9 procenata u seobu za Prijepolje Prijebolje kad se budnu Serbski Popovi vrchali nazad skorijek dana, ili sanama jope nazad kako trebuje svakome pravome Crnogorcu.
Grijeshio nijesi shto si upa u nijovu mashinu. To su prefigani poltronski kukavichki bradati stvorevi, koji isjorishchavaju trenutke ljucke slabosti, neimashtinu uma, mekanoga i lakomog…
Josh ima vremena da se vrnesh nazad u stado… Iti i ovo nekoliko koji su grijeshnici ne nihivom zaslugom.
Niksica ve cheka.
“ Ostroški pustinjak je uživao toliki ugled u narodu da mu je ovaj još za života išao kao k svetitelju.“
Lažete četnici, kao i za sve drugo što lažete. Vasilije Jovanović, kasnije sveti Vasilije Ostroški je za života propatio od Bjelopavlića taman koliko i od Turaka. Pod Ostroške grede je pobjegao od Bjelopavlića, a ne od Turaka. Sve je to dobro poznato, samo što ste vi laž proglasili za najveći nacionalni interes i lažete, ne solite.
………………..! Ni na današnji dan nemaš obzira prema Svetom Vasiliju Ostroškom i Tvrdoškom, slava Mu i milost!
Izdaja i gnusne laži su vaš satanski sadržaj, koji nemilosrdno bljujete po istinskoj Crnoj Gori i po našim slavnim i junačkim precima.
Nećete još dugo!
Komlene, evo ja nisam cetnik i ja tebi kazes da lazesh. Moja baka nikad nije otishla na spavanje a da nije tiho izgovorila kratku molitvu, koju bi zavrsila sa ovim rechima: „POMOZI BOZE I SVETI VASILIJE“. Potom bi se prekrstila i otishla na spavanje. Bilo je nesto posebno u tom ritualu. Ceo dan se nosila sa raznim problemima. Bolest i starost. Razne trzavice. Razne lose i dobre vesti. Vecita borba protiv zla za dobro, svoje dobro i dobro nas dece i nashih roditelja. Kad bi zatvorila ochi i pomolila se Bogu i Sv Vasiliju, to bi stavilo kapu na ceo njen dan. To bi u njenoj dushi uspostavilo mir i tek tad je mogla da sklopi ochi i zaspe.
.
.
.
Na drugoj strani, ja tvoj sluchaj razumem. Ti kao Musliman (Boshnjak potomak ne Turaka, vec Poturica), gledash sa dubokom mrznjom u srcu za sve shto je Pravoslavno, Srpsko-Crnogorsko. Vi Muslimani ste u novije vreme, posto drzite Mila za testikle, proglasili i Njegosha za genocidnog chetnika. Sad ti je problem Sveti Vasilije. I u to morash da stavish svoj nos. Zamisli! Da li je i Sv Vasilije genocidan, jer je i on bio simbol borbe protiv porobljivaca, vashih Turaka? Crnogorci-Srbi ga nisu proglasili za svog velicanstvenog Sveca, zato sto su ga proganjali tamo neki pojedinci iz ovog ili onog plemena, pre 400 godina. Proglasili su ga za sveca, kao MUCHENIKA-SIMBOLA ZA SLOBODU TOG ISTOG CG-SRPSKOG NARODA. Upravo ti nashi simboli, ti nashi mitovi, ta nasha vera nas je odrzala, chinila nas da preziremo ljude kao shto si ti – PODREPASHE (kako su ti dali nadimak ovde) Milu i drugim PREVRTLJIVCIMA – neljudima u CG narodu.
Bez obzira na tvoj moralni sklop (ovde te nazivaju da si ……………….), ti kao Musliman, potomak nashih Poturica, nemash nikakve veze sa ovom nashom diskusijom.
Ja nijesam musliman, a ti ponovo ništa ne znaš o CG. Vasilije Jovanović je proglašen za sveca jer je negdje u XVII vijeku liječio narod, a ne kao borac za slobodu. Možeš misliti kako je izgledalo to vrijeme, kako se živjelo i kako liječilo. U 17. vijeku su crnogorci živjeli u istoj prostoriji sa stokom, čeljad u jedan kraj sobe a koze i goveda u drugom kraju sobe. Tek kasnije je postignut “standard’ i stoka je boravila u prizemlju a čeljad na spratu kuće, ali još uvijek u istom objektu. Liječili su se travama a kad to ne bi pomoglo išli su u manastir. Metode liječenja, znanje tadašnjih “ljekara“ i ugled koji su imali u zajednici je bilo otprilike kao kod indijanskih vračeva. Ne zaboravi da su vračevi bili među najvažnijim ljudima u plemenskoj organizaciji i da su ljudi prema njima osjećali strahopoštovanje, kako u Americi, Polineziji, Africi ili Crnoj Gori. Da se bavio liječenjem a ne nikakvom borbom za slobodu govori činjenica da su kod njega za lijek išli i muslimani.
Kud te sreće da si pravi musliman. Ti si Sekulino i Brozovo ……………komu-nacista i izdajnik Crne Gore!
Da Bog da te sveti Vasilije u maniti lik obratio krvniče agarjanski !!Tvoji preci su i napadali manastir ma su se grdni vraćali.Što se kriješ iza imena komlen poturico stara ? Mrziš sve što je Srpsko,ma džaba. Branili smo sveca i on brani nas.Slava mu i milost!!!
Kapa dolje!