Pismo koje je Šćepan Mali uputio u Dubrovnik
Piše: Goran Komar
Ovom prilikom, na uvaženom Portalu pokazujemo jedno od brojnih pisama koje je crnogorski vladar Šćepan Mali uputio u Dubrovnik. U pitanju je, najvjerovatnije, ćirilični koncept pisma koje je, zatim, prepisano latinicom. To latinično pismo je opširnije i u njemu su Šćepanovi pretjerani zahtjevi Dubrovačkoj republici iznijeti detaljnije. I ovo pismo nastalo je kao prilog zahtjevima Šćepanovim da se Dubrovnik priključi njegovim planiranim protivturskim aktivnostima. On traži oružje, ali, prije svega, Dubrovniku spočitava nezakonito vladanje i upravljanje pokladima srpskih vladara i moštima svetitelja koje su, kazuje Šćepan, srpski vladari, preko mora, sklanjajući se od Turaka, u Dubrovniku pohranili.
Šćepan, ma ko bio, a doktor Jovan Stefanov Balević uvjeren sam nije, očigledno je osoba potekla iz okoline Dubrovnika. On jako dobro poznaje usmeno kazivanje i predanje svojih predaka sa crnogorskog i hercegovačkog krša i on donosi generalni stav svojih starih o Dubrovačkoj republici. Šćepan iznosi i nerealna očikivanja odmaka Republike, kao starog turskog haračara, od Carigrada i prikljičivanja protivturskom pokretu.
No, ono što je upadljiva karakteristika pisma je isticanje srpske zemlje, srpskih vladara, srpskog naslijeđa. Ma kako i na koji način gledali na ličnost Šćepana Malog, treba skrenuti pažnju na svu složenost i zamršenost njegovog uvodnog obraćanja Dubrovčanima. Nadasve, vjerujem da je potrebno mlađim i manje upućenim čitaocima Portala, ovako, iz prve ruke, pokazati ponešto o ličnosti Šćepana Malog. To može biti dragocjeno zrno kraj svih nedovoljnosti i nejasnoća koje donosi šturi službeni stav istorijske nauke o neznancu koji je zacario Crnu Goru.
Nema, dakle, tog crnogorskog gospodara koji nije kazivao svoj srpski etnicitet.
Pisma Šćepanova objavljivao je, potpuno tačno, Cavtaćanin Valtazar Bogišić, no mi smo učinili mali napor da sakupimo sva pisma (fotografišemo) i da ih podvrgnemo detaljnim uporednim analizama njihovog rukopisa.
Crna Gora i Skenderija, 1. juli 1771
Šćepan Mali Dubrovačkoj republici izlaže istoriju moštiju koje su Srbi odlagali na čuvanje u latinskim zemljama pred turskom opasnošću. Čini brojna potraživanja u oružju, ali i svetim predmetima, uključujući ikonu Presvete Bogorodice, Glavu Svetog Jovana Krstitelja i Pelenu Hristovu.
Slava Bogu i sve(to)mu Jerusa(li)mu
Stefan Mali
Od mjesta Skenderije i Črne Gore kako se nahodimo razumjesmo najpre i najpre padenije srmskago (!) carstva i od Boga gnjiva i posjedova Avgaran zemlju serbsku. Serbska se gospoda razoriše zakon rimski privatiše, ma Hrista ne ostaviše, već slaviše Isusa Hrista i njegovo ispovjedanije počitovaše. I o(d) Turaka dosta truda podnesoše srbska gospoda k vam priđoše sa svoijem imenijem i s moštima vami falili ništa ne bijahu već o(d) Turčina preko mora bježijahu. Vi milostivo dočekaste, a nemilostivo opraviste. A njihovo imenije p:rivatiste, pak i mnoge mošti ijadićare. Je li to tako sudom da njihove mošti nosite po svijetu i jadićare kad nijeste kupili nego na amanat Boži ostalo. Nego slišite vlastelo dubrovačka, oćete li mi pravo kazat, držite li sada Muamedu ruku, kako ste držali i dosad? I razumite se supovanijem Božijem supovanijem Božijem supovanijem Božijem da Muamedovo pletenije pade, da Muamedovo pletenije pade, da Muamedovo pletenije pade, nego ako izvolite da budete vijerni slavi jerusalimskoj i slavnoj Rusi(j)i, da Muameda za brata ne priviđate, već da privaćate onu braću s kojom ste bili u Hristovo doba ako izvoolite. Ako li ne izvolite ispom vaše slave i mudrosti nemojte sade bacit pod noge, nego se od Muameda odrecite ako li neću da vidim oće li mu pomoć. Znam od istine da nije mnogo vina, ma mi pošljite dvije hiljade barjela. I pošljite mi dvadeset pušaka velikijeh topova. A pošljite mi one dvije sabje štono su vam s njima. I pošlji mi jedanajest mača što su s kamenjima. I pošlji mi ikonu svete B(o)g(o)r(odi)ce koja je bila u srbskomu dvoru. I ona je s kamenjem (…) (1)
Sačuvan je samo ovaj list pisma. Međutim, sačuvan je prepis latinicom cjelovitog pisma.
