Pismo mom dragom režimskom idiotu koji se (ne) da spasiti

Piše: Teodosije

Tebe, mili moj, baš tebe, nikako ne razumijem. Tugaljivo gledaš u obračun (ispod) prosječne penzije ili plate. A ni toliko ne ostane posle kredita. S tim treba da preguraš cijeli mjesec, ali kako? Uz svu tu muku, odricanje, dovijanje, čarolije, na kraju izdvajaš i ”dodatak za Blaža”. Onoliko koliko ti (možda) imaš za godinu, On potroši za jedno prosječno veče u bezimenom lokalu. Ne pretjerujem!

Zaista ne znam šta je sa tobom. Ti si onaj koji u kafani, na društvenim mrežama histerično klikćeš ”Milo kralju”, znajući kakva te bijeda čeka kući. To što uzvikuješ, razumijemo, to je psihološki trik da bi se osjećao bolje, da bi makar za trenutak osjetio neku važnost, neku slast ”pobjede”. A zapravo si izgubio, mili moj, sve bitke. One prave, suštinske. Tvoja djeca su bez posla, supruga takođe, sa rođacima si zaratio, stare drugove ”pobijedio” i posvađao se. Da, one drugove sa kojim si rastao, a danas ih poprijeko gledaš u prolazu. Osjećaš da te duboko preziru. S pravom, ti to znaš. I to te boli. Iako si ti ”pobjednik”.

Za to vrijeme, u Njegovoj porodici se ”okreću” milioni. Dnevno. Godišnje milijarde. Ti to ne vidiš? Lakše ti je da zažmuriš na sve njegove velelepne vile, tajne račune, bahaćenje, rasipanje luksuzom. To što ti nemaš ništa dok on ima sve, smatraš prirodnim stanjem. Neshvatljivo je i tužno da svoje siromaštvo, koje prilažeš na žrtvenik njegove svemoći i neslućenog bogatstva, smatraš vrlinom. Da nisi tako zaslijepljen, sužene svijesti, ti bi sam sebe nazvao pravom riječju – idiotom. Pravim idiotom. Mili moj, budi iskren prema sebi, ti si idiot, zar ne?

Čujemo da tvoja supruga, u povjerenju, došaptava prijateljici kako je nekad imala muža sa stavom, kičmom, a da je danas ”krpa”. Drhtavi, cmizdravi marginalac koji se groteksno šepuri po komšiluku kao nekakav ”pobjednik”. Čega, nad kim? Zahvaljujući tvom strahu, ništavosti, izgubljenim dostojanstvom, Njemu nije bilo teško da postane ”kralj”. I sigurno mu prija kad ga ti i tebi slični tako nazivate, a posebno kada ga poredite sa kraljem Nikolom. Naravno, ne zbog petrovićkog Srpstva, već zato što je vladao 50 godina. Kraljevski, samovoljno. A i On bi ”sine”! Tvoje je samo da radiš što i do sada. On da gazi, da ponižava, iživljava se, a ako ”zagusti”, da skokne u Dubai, Azerbejdžan ili ko zna gdje.

Možda zagusti uskoro? I, šta ćeš onda reći – koga si podržavao, glasao, slavio… za koga si pjevušio one priglupe idolopokloničke pjesmice. Linkoln je rekao da ”možete neko vrijeme varati sve ljude, neke ljude možete varati sve vrijeme, ali ne možete od svih ljudi napraviti budale sve vrijeme“. U kojoj ”Linkolnovoj fascikli” si ti? Bojim se, slutim u poslednjoj.

Ti si zapravo obrazac čovjeka i načina razmišljanja zbog kojih je ova zemlja postala zatvor. I to za najbolje, za najhrabrije i najsposobnije. Ovo se društvo obogaljilo zbog ljudi poput tebe, zbog slabosti koje se maskiraju u ruho vrijednosti. Zar ti nije jasno, naročito nakon poslednjih događaja, da On misli samo na sebe, na svoju porodicu? I da si ti samo ”materijal” koji on koristi za podupiranje svoje neograničene, feudalne vlasti.

I šta sad, nakon što si saznao da je na ime nekog od svojih robova napravio kompleks koji neko eufemistički zove ”kućom”? Bazeni, bioskopi, spektakularna tehnička i infrastrukturna rješenja… Milioni, mili moj, milioni… Možeš li makar sad da uradiš nešto dobro za sebe, za svoju porodicu, za sve one hrabre ljude koji pružaju otpor ropstvu? Ili ti, mazohisto, to doživljavaš kao izdaju Njega? Njega, za koga si samo broj, dekor, a zapravo ništa. Ti za Njega ne postojiš čak i ako te poznaje. Iako sazdani u drugom duhu, Džonijevi stihovi,

”Uradi nešto za svoju savjest
Ne misli da si sam
Kreni oštro uzmi stvar u ruke
Zaboravi na strah…”  su sve što treba da ”pjevušiš” dok se liječiš od teške sipljivosti karaktera.

Da si imao kičmu, da nisi poklekao, pa i da si bio iskren prema sebi, On bi već odavno izgubio moć da pljačka, da besomučno troši supstancu budućnosti naše djece. I tvoje djece mili moj, jednako kao i svih ostalih. A Blažo će se već nekako ”snaći”, jel’da?

Zato, pobijedi svoju slabost. Budi Čovjek. Slobodan Čovjek. Budi Pobjednik, a ne ”pobjednik”. Ostavi svojoj djeci u nasleđe nešto najviše što čovjek može ostaviti u nasledstvo – moralan čin! Nešto po čemu te mogu s ponosom zapamtiti. To je kapital iz koga će crpjeti putokaze. Biće im lakše da u ovom smutnom vremenu razlikuju laž od istine, da se snađu na raskršćima. Da žive za vrijednosti koje si ti zgazio. Zato, mili moj:
”Uradi nešto to je tvoja dužnost
Mnogo toga znaš
Nisi glupan takvih isuviše ima
Ne očajavaj
Pljuni na svoju facu i postani čovjek!”