Pismo sa sela kojeg više nema: Sumasišavši

Piše: Emilo Labudović

Ni najeminentniji psiholozi i psihijatri nijesu uspjeli da odrede granicu kad nepodnošljivost, antipatija, neslaganje, drugačiji pogledi na svijet i zbivanja, iz netrpeljivosti prelaze u mržnju. I to onaj njen najrigidniji oblik, patološki osjećaj koji izmiče kontroli i obuzima cjelokupnu ličnost do mjere da se očituje i na licu, mimici, tikovima… To stanje svijesti, koje nije incidentno i izazano određenom reakcijom objekta mržnje, postaje raison d’etre svakodnevnih postupaka, reagovanja, odnosa sa okolinom, socijalna patologija koja se manifestuje samoizolacijom ili, u najboljem slučaju, veoma skučenim prostorom i malobrojnim sabesjednicima. Vremenom, ta otrov postaje apsolutni gospodar svega svjesnog i nesvjesnog u čovjeku, preskačući onu poslednju stepenicu koja vodi u stanje svojevrstnog ludila. Ili, kako bi to u narodu definisali, u stanje sumasišavšeg.

Politička, nacionalna i vjerska paranoja, koja se poput kuge širi dijelom javnog prostora Crne Gore (onu pravu su širili pacovi, ova današnja ima više „kliconoša“), sve evidentnije ulazi u fazu nekontrolisanih emocija kad se netrpeljivost najvišeg stepena uopšte ne skriva. To se očituje ne samo u javnim istupima, izjavama, napisima, dijalogu… to se i okom laika vidi i na licima aktera toga stanja. Dovoljno je samo pažljivije pogledati gestikulaciju i iskrivljene crte lica, poslušati ton koji je često na ivici životinjskog urlika, pa zaključiti da tu nešto nije normalno. „Mi to hospitalizujemo još sa vrata“, zna da kaže jedna moja ispisnica iz studentskih dana a danas renomirani psihijatar u beogradskoj klinici „Laza Laarević“.

Prije neku noć, očiglednu demonstraciju takvog stanja društvene svijesti upriličio nam je onaj za koga se do skoro moglo reći da svoj politički ekstremizam, sa primjesama fašizma, umije da kontroliše i prikriva. Manje od deset minuta rasprave i dijaloga u emisiji „Direktno“ bilo je dovoljno da blazirani i prilično maskirani Ranko Krivokapić pokaže svoje pravo lice. Grč neskrivene mržnje koji mu se javljao na svako pominjanje Demokratskog fronta, Srbije, Srpske pravoslavne crkve i Rusije bio je inteziteta ravnog višednevnoj opstipaciji (za neupućene: tvrda „stolica“ pri velikoj nuždi). Njegova skoro pa bolesna obuzetost ovim navodnim opasnostima po „suverenu, nezavisnu i proevropsku mu Crnu Goru učinila je nesrećnog Rankišu politički neopreznim do mjere da je neskriveno priznao da njeno političko lice direktno „šminkaju“ iz Brisela i Vašingtona i da mu se „neovisna“ pita sama sebom taman koliko i ivanjski svitac svojom pozadinom.

Da budemo fer, nije samo Ranko sazrio za „hospitalizaciju još sa vrata“, spisak je poduži. Rame uz rame mu je i predsjednik „svih nas“ koji je nebrojeno puta, sav modar u licu i oznojen kao da je satima kosio, javno saopštavao da više od polovine „svih nas“ otvoreno mrzi, a epiteti kojima je „čašćavao“ više od polovine „svih nas“ kojima je predsjednik, ispod su nivoa najnižeg pijačnog vokabulara. A tek ona raspojasana i razvikana Draginja koja ič ne krije da bi sve drugomisleće rado potrpala na traktore pa „petrovačkim cestama“ u bestragiju. Onda onaj Pura, Raško, „kapica“… pa onaj Miko, nesuvisli „analitičari“ poput onog Đonovića i Filipovića, kulturni(?) poslenici sa onim Nikolaidisom na čelu… spisak je duži nego što bi to, bez ozbiljne opasnosti po kolektivno zdravlje, podnijela iole normalna zajednica.

Mržnji te vrste ne trebaju argumenti, razlozi, podsticaji, jer oni samo remete njenu unutrašnju konstrukciju. Ona se hrani sopstvenom krvlju, poput onog vuka iz Bećkovićeve pjesme „Nož“. Svaki elementarno zdravorazumski pokušaj da se ona ospori, razuvjeri i opovrgne odbija se, poput talasa o morsku hrid, o autoimunost na istinu i stvarnost kojom su „mrzitelji“ neizlječivo inficirani. Stoga pozivi na razgovore, pregovore, dogovore, kao sredstva rešavanja društvenog konflikta u kojem se kao društvo nalazimo, zvuče kao Arlekinova predstava. Jer, mržnja kojom „mrzitelji“ gledaju na „drugu“ stranu je provalija preko koje nema mosta. Društvo koje politički nije ni koraka odmaklo od sopstvenog atavizma, kojem se još uvije priviđaju aveti prošlosti, koje navodnom antifašističkom retorikom pokušava da maskira sve otvoreniji neofašizam, sa Srbima, popovima i Rusima u propagandnim konclogorima i svakodnevnom nastojanju da se etabliraju kao jedini krivci za sva zla ovog vremena (ako ne vjerujete meni, pitajte Ranka), nesposobno je za samoozdravljenje. Bar ne u ovom vremenu, u ovim međunarodnim okolnostima i ovoj unutrašnjoj polarizaciji. Tom „ozdravljenju“ još manje će pomoći „pilule za lilule“ koje nam, na dnevnoj dozi, preporučuju razni Eskobari, Lajčaci, Picule. Jer i početnik u psihijatriji zna da proces ozdravljenja počinje tek onda kad se pacijent suoči sam sa sobom i prizna da je bolestan.

„Sačuvaj mi, Bože, pamet“, govorio je moj đed Mihailo i u situacijama kada „pamet“ nije bila ni na kraj pameti. Danas vidim da mu je ta bila biblijske snage. I, mada znam da će mi mnogi zamjeriti, ponekad mi bude žao Ranka i njegovih. Jer, živjeti sa tolikim bremenom mržnje mora da bude ravno devetom krugu pakla. I zato: sačuaj im, Bože, pamet, pa da svi ozdravimo.

P. S. Vrhovna Vesela izgledaše baš dobro. Kao da joj je spuška „banja“ baš prijala. Šteta što joj vaučer isteče tako rano, baš bi se oporavila.