Pitanja o medijskoj (ne)pismenosti: Da li je asanžovski ćutati?

Piše: Aleksandar Novović

Ovaj osvrt preuzima na sebe ulogu navigatora teme u pravcu na koji ne bi smjeli da ostanu imuni – čak ni oni ili posebno oni – koji su prećutali neotesani istup Džudi Kuo. Premda iz principa zdravog razuma i integriteta nije poželjno, ipak dozvolimo sebi da polemišemo u jednoj klizavoj i nestabilnoj ravni. To je ravan pretpostavke (a neko će reći klevete i dezinformacije) odnosno lažne vijesti koju je lansirala otpravnica poslova američkog diplomatskog ekonomata, na konferenciji o medijskoj pismenosti. Zanemarimo sva dosadašnja reagovanja o targetiranju pojedinih medija od strane ove diplomatske predstavnice SAD, jer od iste se i ne očekuje drugi posao osim profesionalnog i ažurnog izvršavanja direktiva koje dobije. A kako su direktive glavni input njenog djelovanja, tako direktive kao osnovni obrazac djelovanja vidi i u svim drugim djelatnostima, što otvara posebnu temu – odabira ove osobe i njene kompetentnosti na ovu temu, ali to ostavljamo na razmišljanje onima koji su je pozvali.

Međutim, ono što dileme sublimira u jednom pitanju – jeste polemika i velika pretpostavka da li se i odakle jedna medijska strana finansira? Pogotovo ako je vrlo jasno da se ona druga strana finansira od Američke ambasade i njoj bliskih organizacija. Konfuziju koju je izazvala ova neprovjerena i neutemeljena diplomatski i medijski nepismena izjava – prikrila je vrlo jasno postavljanje pitanja – da li problem postoji u finansijom bekgraundu? Iz trenutnog činjeničnog stanja reklo bi se da finansijski bekgraund bilo kojeg medija ili grupe medija nije problem, što sugeriše i transparentnost da se mnogi mediji u CG finansiraju upravo iz centra iz kojeg dolazi otpravnica Kuo. Takođe, i konferencija je vrlo jasno finansirana od jednog finansijskog centra – Ambasade Sjedinjenih američkih država. Time bi se dalo zaključiti da finansijska strana nije problem, a nameće se pitanje, da li je diplomatskoj predstavnici Kuo suštinski problem medijske nepismenosti – činjenica da portali koje je targetirala nisu pod kontrolom američkog novca?

Regulacija ili sloboda medija?

Ajde da budemo naivni, preskočimo neprijatnu tišinu ovog pitanja i da slijedimo logiku, koja nas vodi do drugog pitanja: Da li je problem u dobrim i lošim finansijskim pozadinama i da li se aludira na postojanje nekog prijekog suda koji donosi odluku da je neki finansijski centar legitiman i kredibilan, a drugi ne? U ovom slučaju, da li to znači da je američki finansijski, ideološki i medijski uticaj uvijek i nužno odnosno po automatizmu dobar jer su oni “dobri momci”, dok ruski ima ulogu dežurnog negativca. I time se prvopomenuti afirmiše kao nosilac misije medijskog opismenjavnja i generator slobodnog protoka informacija i transperenosti u društvenim i političkim procesima? Ako je tako, smijemo li izvući iz naftalina amnezije – imena Edvarda Snoudena i Julijusa Asanža, koji su prve žrtve ovakvog načina medijskog poretka a u okviru njega – medijskog “opismenjavanja”.

Da li znamo u kojoj rupi je danas Asanž, i da li se sjećamo ko ga je tamo odveo i po čijoj direktivi? Da li tamo čami zbog proizvodnje lažnih vijesti ili borbe protiv prećutkivanja istine? Upravo je on – vijesti koje su se krile od svjetskog javnog mnjenja – izbacio na svjetlost dana.

Da li je Edvard Snouden bio faktor medijske nepismenosti i da li gonjen od strane delegitimisanog Kremlja utočište našao u slobodnom Vašintonu – kao što je to slučaj u hladnoratovskim filmskim narativima – ili je bilo obratno? Podsjećajući na jednu principijelnu grešku – da medijska pismenost vodi do informisanosti – emiteri te poruke ne odgovaraju na pitanje o svrishodnosti alata u medijskoj pismenosti. Ako građani i javnost, ne dobijaju sve informacije jer određeno “regulatorno tijelo” već određuje dijetu tj. “način ishrane” selektirajući podatke i informacije koje dolaze do njih – kako se onda do medijske pismenosti može doći, ako se ne ispunjava osnovni uslov – pristup informacijama?

Dakle, medijska pismenost može, ali dozirana? Možda američki monopolizovana? Medijska pismenost može i sve ono što joj prethodi – uravnoteženo informisanje, objektivnost, itd., ali bez Snoudena, Asanža i njima sličnih? Da li regulatorna tijela, ustvari, vode računa da nas “ne ubije prejaka riječ”? Ili vode računa – o sebi?

Na kraju, da li će odgovor na ovo, doći do javnosti od stranedomaćina konferencije “Unapređenje medijske pismenosti”, ili će ista biti uskraćena odgovorom, kao što je bilo i u primjeru Asanža i Snoudena?