Pletenica gospođe Đoković

Ljudi su skloni da obožavaju ( obogotvoravaju ) druge ljude, pripisujući im natprirodna svojstva, dajući im poseban društeni i politički značaj, posebnu istorijsku misiju i slične stvari…

Opasno je da od ljudi pravimo idole

Takve pojave moguće su i na individualnom nivou: dijete obožava roditelja ili roditelj dijete, učenik svoga učitelja, čovjek obožava ženu u koju se zaljubio… i sve to može da se razumije kao dobro, lijepo i potrebno – ali u određenoj mjeri i u određenom periodu. Kada se pređe taj period i ta mjera, onda imamo zastranjenja u kojima takva individualna obožavanja predstavljaju masku ispod koje krijemo lične komplekse i nedorečenosti, nesposobnost da sazremo.

Sklonost ka obožavanju pojedinih ljudi još je izraženija, i još je opasnija na kolektivnom planu. Kad se jedan zaljubi, taj jedan može da ne jede, da ne spava, da batali svoj normalan i redovan život, da, ne daj Bože, digne ruku na sebe… isto tako, roditelj može da upropasti svoje dijete ako ga previše idealizuje, ili se ponaša tako da dijete obogotvori njega, svoga roditelja…ali kad to radi više ljudi, cijela zajednica, problem je neuporedivo teži i opasniji. Istorija donese okolnosti, kada kolektiv ( narod, društvo ) uzdigne pojedinca iznad onog njegovog prirodnog, Bogom danog položaja. Moguće bi bilo otvoriti čitavu raspravu o tome zašto se to dešava, ali ovdje ćemo se zadržati na dva glava uzroka: 1. naročite sposobnosti kojima se pojedinac relno, objektivno ističe, ili makar one sposobnosti da se on prikaže (lažno predstavi) kao naročit 2. naročita stanja kolektiva (uglavnom, neka negativna) u kojima se očajnički traži (projektuje, izmišlja) neki izbavitelj u liku pomenutog pojedinca.

Tako, ponekad, pojedinac zloupotrebljava patnju naroda, a zna se desiti i da narod kolektivno (opet putem neke propagande) dodijeli nerealnu ulogu pojedincu, čak i protiv njegove volje. Takvom „lažnom mesijanizmu“, obogotvoravanju pojedinca – koje je štetno i po njega samog i po narod  – skloni su političari ( „I poslije Tita-Tito“), navijačke grupe („Mi imamo svoga Boga-to je Dejan Bodiroga“), a često i vjernici, iz nekog razloga, zamijene svoju vjeru u Boga, sa vjerom u grešne i smrtne ljude (o tome se lijepo govori na početku Prve poslanice Korinćanima Svetog apostola Pavla).
Obožavanje ljudi je bogohuljenje. Ono donosi društvenu štetu, u vidu raznih totalitarizama i ukidanja ljudskih sloboda. Ono kvari normalan odnos među pojedincima. Sve ukupno, ono stvara lažnu sliku, i poput nekog opijuma, vodi u propast.

Da li mi Novaka obožavamo ili ga prosto volimo?

Za Novaka Đokovića jedan moj prijatelj, Cetinjanin kaže: „Volim ga, ka da sam ga rodio“. Moja rođak neće da se javi na telefon ako je u toku Novakov meč, a mojim roditeljima je jedna od važnijih svakodnevnih tema – kolika je ove nedjelje razlika u bodovima između Novaka i ovog drugog na listi! I tako je gotovo svuda, u svakom gradu, u svakoj porodici…Godinama unazad, finale Rolan Garosa je dan opšte patnje i pokušaja da se razumije kosmički smisao poraza, da se shvati pobjedivost i ranjivost onog koga smo smatrali nepobjedivim.

Da li smo mi to počeli da obožavamo Novaka? Vjerovatno će svako od nas reći da nijesmo, i da nam to ne pada na pamet, ali je sigurno da ni jedan narod ne navija za svog tenisera, kao mi za Novaka. Dobro, reći ćemo, sve te nacije, svi ti narodi koji imaju tenisere u top-10, predstavljaju velike sportske sile i pojava nejboljeg svjetskog tenisera ne izaziva kod njih toliku pažnju kao kod nas. Opet, ni jedna od država koja danas ima vrhunske tenisere, nije u takvoj društvenoj i ekonomskoj krizi, kakvu imamo mi sa ovih prostora, mi koji navijamo za Novaka. I onda nam uspjesi ovog „savremenog gladijatora“ u arenama i koloseumima bogatog svijeta današnjice, – kada on pobjeđuje njihove pulene, na njihovim terenima – dođu kao emotivna nadoknada za svu ekonomsku i političku nepravdu koja hara našom planetom.
Zaista, i ako ga ne obožavamo, mi mu, ipak, dajemo svojstva koja mu svakako ne pripadaju. Svojstva Robin Huda, ili nekog našeg hajduka ( eto recimo Starine Novaka…), koji svojim sportskim uspjesima otima zadovoljstvo bogatih i moćnih, i daje ga „sirotoj raji“. I stvarno je moje lično zadovoljstvo, zbog Novakove pobjede na Vimbldonu, bilo veće – kada sam vidio one „fige“ koje jedan od pripadnika londonske elitne publike drži Federeru. ( A možda je čovjek bio neki Federerov rođak, ali ko te pita za to, u srcu se gradi epska priča! ) Novak postaje političko oružije u rukama širokih narodnih masa, kojim svakodnevno, iz naših fotelja i ležaljki, mlatimo po „mrskom Zapadu“, i svetimo im se za: Kosovo, bombardovanje, sankcije…i ostalo. Novakove pobjede neće ojačati našu privredu, i neće riješiti naše lične lomove i porodične probleme, ali nam lijepo dođu kao zamjena za vaskolike muke koji nas tište i koji sa tenisom i sportom nemaju nikakve veze. Novak ima fondaciju koja pomaže obrazovanje i vaspitanje simorašne djece u Srbiji, ali niko ne misli o tome kad se raduje njegovoj novoj tituli. Ne, njegova pobjeda na otvorenoj medijskoj sceni cijeloga svijeta, ima neku skoro magičnu, emotivnu silu, koja je u stanju, da- makar za taj dan – rasprši sve naše tuge. To jeste nešto iracionalno, nešto svojstveno sportskom navijanju, što može da ima negativne posljedice ako se prekomjerno upražnjava, ali , u principu, nije za osudu. Jer, šta radi Angela Merkel, kancelarka „hladnih, racionalnih i proračunatih“ Njemaca, na tribinama brazilske Marakane, ako sve te navijačke emocije nemaju legitimnu političku upotrebljivost?
Pa dobro, ako mi Novaka Đokovića baš i ne obožavamo, ali ga, onako navijački ponekad svrstavamo i gdje treba i gdje ne treba, – ima li prostora i mogućnosti da o svemu promislimo, i kažemo nešto što je opštepihvatljivo i što ima smisla, kada je riječ o euforiji zvanoj „Nole“?

Ma mi ga prosto volimo

Misleći o zdravom razvoju našeg društva i naše omladine, promišljajući i o onim temama koje se tiču duhovnosti i čuvanja prave vjere kod naših ljudi, očigledno je da je g. Novak Đoković  – nezaobilazna priča.
Kako god da kvalifikujemo geopolitička kretanja, i naš položaj u njima, njihove su posljedice neupitne – postali smo zapećak svijeta, sa slabim društvenim potencijalima da sačuvamo sebe, svoje domaćinstvo i svoj identitet. Rađati se, odrastati i živjeti u takvoj sredini, i nije baš najsjajnije. Šta god mi mislili o evropskim i svjetskim životnim standardima, činjenica je da nam se oni diktiraju „sa strane“ i da mi na njih, malo ili nikako utičemo. A mentalitet ovog naroda nosi u sebi neku identitetsku uzvišenost, neki osjećaj da nijesmo provincija, da nijesmo nebitni… Mislim, u pitanju je drevna tema, ali stvari prosto tako stoje, i nije lako formirati zdrav, normalan stav o sebi i svijetu, a da si neprestano na periferiji zbivanja, bez „iđe ikoga“.

Uspjeh Novaka Đokovića, njegove porodice, njegovih saigrača iz reprezentacije… širi koncentričnim krugovima osjećaj optimizma i nade. Ali to nije osjećaj mržnje i osvete, nego osjećaj da ima nade i da ima mogućnosti, da budemo ravnopravni sa cijelim svijetom. Tome ide u prilog i Novakova personalna pojava. On je pravi „dečko iz komšiluka“, jednako skroman, jednako duhovit, jednako ranjiv ( bijesan, radostan, razočaran, umije i da opsuje…) kao i svi mi. E sad, jedan takav je, ni manje ni više nego – prvak svijeta!

Čemu teži, i šta voli taj „supermen iz komšiluka“? On gradi svoju porodicu, ona mu je na prvom mjestu … on svoju porodicu i svoj lični uspjeh temelji na Bogu, i vjeri u Njega. On pokazuje svima tu svoju vjeru, podstičući i druge na takav jedan put i nagažman. Pored toga, Novak je dostojanstven u (rijetkim!) porazima. On poštuje protivnika, kao što epski pjesnik poštuje suparnike naših vitezova na drevnim megdanima. Novak Đoković je čovjekoljubiv i voli svoju zemlju i narod iz koga je potekao.
Ovaj mladi sportista je u sebi sublimirao ono najbolje o čemu govori naš narod, a Bog mu je dao takvu scenu, takvo sportsko borilište, u koje su uprte oči cijelog svijeta. Zato je posmatranje njegovih mečeva i turnira, – sa sve podizanjem pehara na kraju -, jedan mali kurs iz etike, lijepog vaspitanja, marljivosti, upornosti i odnosa prema Bogu i Božijoj volji.

Novakova igra i njegov put ka uspjehu, izuzetan su primjer na kom se mogu zasnivati i one najozbiljnije, duhovne pouke, koje imaju univerzalnu vrijednost. Odnos između darova koje smo dobili od Boga, i našeg truda da ih umnožimo, na jednoj strani, i raznoraznih suparnika na drugoj strani, – pa sve to pomješano sa nepredvidivim projavama Božije volje ( u vidu povreda, padavina koje prekidaju meč, sudijskih odluka…i sl.) – predstavljaju pravu maketu, na kojoj se može držati nastava iz osnova vjere. Šta sve čini pobjedu? Koliki je naš lični udio u njoj? Koja su ljekovita dejstva poraza? Kako zaboraviti prethodni potez koji je bio loš? „Što je za mnom – zaboravljam, trčim za onim što me čeka“, rekao bi nam Sveti apostol Pavle, a Novak Đoković kao da ovaj stih ima kao osnovni moto svog izvanrednog psihološkog pristupa svakom meču.

Džentlmanski maniri, koji su imamnentni pravilima i duhu tenisa, nastali su u društvu koje jeste pomalo snobovsko, ali je u svojoj osnovi hrišćansko…i naše dijete iz Beograda, porijeklom iz Crne Gore, tako se lijepo uklapa u njih, kao da su za njega stvoreni. Kao što nam se ponekad učini da je ona ženska frizura sa pletenicom, koju među svjetskim damama nosi Jelena Đoković, najljepši ukras na cijeloj planeti, a vrlo je moguće da su ga nosile sve naše bake, kad su bile njenih godina. Eto kako jedan čovjek, jedna porodica, uz Božiju pomoć, mogu donijeti radost, osnovanu i istinsku radost, cijelom narodu.