Pobijedili smo!

Piše: Marko Kovačević

U Crnoj Gori je to drvo opstalo još skoro trideset godina posle ovog Mihizovog govora. Umnogome zahvaljujući i Vuku Draškoviću koji je zbog ovih riječi, neposredno nakon što su izgovorene, Mihizu dao, ispostaviće se docnije, Judin poljubac.

30. avgusta 2020. godine u Crnoj Gori je konačno izniklo i drvo slobode. Ono je imalo snažan korijen koji su dugo pokušavali da osuše. Nisu u tome uspjeli zato što su mnogi svojom mukom i patnjom u ovo trideset godina taj korijen natapali i držali živim. Primjerice, da ga profesori nikšićke gimnazije nisu natopili svojom čašću i spremnošću da zarad istine i pravog imena žrtvuju ono što većina nije bila spremna da žrtvuje u ovim decenijama, taj bi se korijen možda tad osušio. Mnogo je još primjera i stradanja ali ovaj sadrži svu suštinu očuvanja viševjekovnog korijena iz kog je iznikla ova naša mladica slobode koju sada treba sačuvati. To je posebno naša obaveza nakon što smo vidjeli da se sa nakaznog drveta neslobode još uvijek kostreše slugeranjstvo i laž, koji su neki dan na Cetinju i u Podgorici izbljuvali još jedared otrov adske duše svoje na ovaj naš kamen.

Građani moraju znati kako da zaštite ovu mladicu slobode izniklu iz korijena naših predaka i autentično našu za razliku od drveta neslobode koje je, kada je počelo da propada kao komunističko na sebe nakalemilo još  ustaštvo i fašizam. Kada korov pokrije pšeničnu njivu neko vrijeme, on jeste stariji od onih snopova sunčanih koji nakon kidanja korova izniknu ali njiva nikad nije mogla biti korovska, čak ni kada bi korov zauzeo čitav prostor, već je uvijek bila pšenična. Tako i nakazno drvo neslobode ne može nikada biti Crna Gora. Međutim ono je naučilo da plete mreže od svojih grana i pipaka i da u njih lako hvata. Iako smo mnoge od njih pokidali, mi moramo nastaviti da ih kidamo i da to drvo lomimo dok ga na kraju ne polomimo, što je Mihiz i sugerisao.

Prvo moramo znati ko je pobjedio i srušio one koji su to nakazno drvo neslobode zalivali, njegovali i sa njega ubirali plodove svih ovih decenija. Pobjedio je probuđeni narod sa litija. Pobjedili su oni koje je drvo neslobode uplitalo u svoje grane želeći da im veže ruke kroz montirane sudske procese, hapšenja i razna druga podmetanja.

Oštrom riječju i hrabrim djelovanjem, koje se često činilo neracionalnim, političari iz DF-a prevashodno, držali su na javnoj sceni živom svijest o korijenu iz koga drvo slobode može da iznikne u Crnoj Gori. Oni su učinili da jedan dio našeg naroda dočeka spremno poslednji napad DPS-a, napad na Srpsku pravoslavnu crkvu. A onda su se probudili i drugi koji su kršteni u njoj ili kojima su preci kršteni u njoj i korijen je počeo da pulsira veličanstvenim litijama, strasnim molitvama, ponovnom pojavom trobojki, jednom slikom hrišćanske, svetosavske prosvećenosti. Ta prosvećenost, koja je evropska, dobila je simpatije svih koji su u dubini svog srca nosili ideju o slobodi.

Nije joj se moglo odoljeti. Mnogi su počeli da joj se udvaraju i da se prikazuju njenim dijelom u raznim varijantama. Od političkih činilaca, osim DF-a i srodnih subjekata, koji su na kraju činili i koaliciju Za budućnost Crne Gore, i okosnice koalicija Mir je naša nacija i Crno na bijelo, trudile su se da imaju kopču sa litijama u vidu prisustva ili nekog vida podrške. I te su se koalicije potrudile da imaju na svojim listama lica koja su prepoznata iz molitvenog i prosvetiteljskog pokreta za odbranu SPC u vidu litija. Tako je okrnjen DPS i na račun tog prosvećenja, sve tri opozicione liste su dobile glasove od onih koji su nekada podržavali DPS a uskratili mu podršku zbog napada na Crkvu u kojoj su kršteni oni, njihova djeca ili makar njihovi preci.

Na samim izborima, biračima su najviše olakšali posao oni koji su napravili koaliciju Za budućnost Crne Gore. U mjeri u kojoj su olakšali posao biračima, opozicione liste su i dobile svoj procenat glasova i sliku kako buduća vlast treba da izgleda. Svako treba u toj vlasti da doprinese u onoj mjeri u kojoj je dobio povjerenje od birača zbog kojih je izniklo drvo slobode.

Niko ne treba da osjeća obavezu da sačuva nakazno drvo neslobode, mi nismo birani od naroda da to drvo čuvamo već da stvaramo budućnost i omogućimo da naraste drvo slobode koje je izniklo.

Zato treba jasno i glasno da kažemo: Pobjedili smo! Ta naša pobjeda ne znači da ćemo nakazno drvo neslobode koje je naraslo u Crnoj Gori ostaviti na miru. Mi ćemo ga lomiti, lomiti dok ga na kraju ne slomimo. Svjesni da je novo drvo slobode, iz viševjekovnog našeg korijena izniklo narodnom molitvom koja se primila s one strane lovćenskog vrha, koju uskoro opet treba da dodiruje i sa njom nas veže Krst.