Početak Tesline karijere

Piše: Vojislav Gledić

Kada je napustio studije u Gracu i Pragu, Nikola Tesla (1856 – 1943) konačno je odlučio da sebi zarađuje hleb i da svoju porodicu oslobodi daljih ,,žrtava“, pa je stoga trebalo da nađe pogodno zaposlenje. U tom pogledu je imao sreće jer su mu okolnosti išle na ruku. Upravo je tada  nailazio talas izgradnje i instaliranja telefonskih centrala.

Telefon je pronašao Aleksandar Grejam Bel (1847 – 1922), engleski fiziolog i učitelj govora gluvih, koji je otišao iz Engleske i nastavio da živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Usavršavanjem novog načina prenošenja glasa na daljinu preko žice ostvario je velikim trudom i zalaganjem, a svoj patent je zaštitio u Bostonu 1876. godine i time podstakao  novu eru u telekomunikacijama. Belov   prvi telefon je bio dosta nesavršen, imao je mikrofon  magnetskog tipa, a u svakom sklopu, na oba svoja kraja,  nije imao sopstveni  izvor električne energije.

Početak izradnje novih telefonskih centrala najpre je počeo u Americi, a potom se talas širenja telefonskih veza proširio i krenuo da  zahvata  Evropu. Pokazala se potreba što bržeg uvođenja novog načina komunciranja u svim tadašnjim metropolama. I Mađarska je odlučila da u svom glavnom gradu, Budimpešti,  uvede telefoniju kao modernu i veoma korisnu novinu.

U Budimpešti je, inače, izgrađena četvrta po redu telefonska centrala u  Evropi. Na tom poslu izgradnje nove centrale se našao i Tesla, što znači da je na samom početku profesionalne karijere bio uključen u sistem telekomunikacija. Zastupnik tog posla, u ime Telefonske kompanije,  bio je Mađar Tivadar Puškaš. Posao oko instaliranja telefonske centrale u Budimpešti je povjerio svome bratu Ferencu Puškašu.

Izgradnja nove telefonske centrale u Budimpešti je otpočela 1880. godine, a za taj obiman posao je trebalo imati dosta stručnjaka raznih profila, a posebno poznavaoca nove tehnike i tehnologije. Ferencu su, dakle, bili potrebni razni stručnjaci kojih je u to vrijeme bilo relativno malo u Evorpi. Nikolin ujak Pajo Mandić bio je ranije zajedno sa Ferencom Puškašom pitomac Vojne akademije. Čim je čuo za izgradnju centrale (a možda mu je i sam Tesla to javio), odmah se potrudio da zaposli svoga nećaka. Pajo je Nikolu kao dobrog poznavaoca elektrotehnike preporučio svom školskom drugu  Ferencu, a ovaj ga je odmah pozvao i angažovao na svom novom projektu. Tesla je u početku radio manje važne i zahtjevne poslove, posebno je bio zadužen za tehničko crtanje, što njemu, međutim,  nije odgovaralo. Ubrzo su pretpostavljeni zapazili znanje, umješnost  i sposobnosti mladog stručnjaka pa su ga angažovali na mnogo važnijim poslovima. Postavljen je da vrši proračune instalacionih linija, kao i da obavlja neke druge zadatke gdje se tražila posebna stručnost.

I od tada, od druge polovine 1880. godine, otpočinje neposredno, praktično Teslino bavljenje tehničkim poslovima. Mnogobrojni najraznovrsniji  zadaci su ga uputili da se sreće sa direktnim  složenim izazovima koje nameće svakodnevna praksa. Istovremeno je tada  bio u mogućnosti da realizuje pojedine svoje ranije zamisli o kojima je godinama razmišljao i maštao.

Odmah na početku svoje praktične karijere je iskazao raskošne pronalazačke sposobnosti time što je usavršio  telefonsko pojačalo, ali  taj svoj prvi značajniji izum nije patentirao, iako bi mu to činilo posebnu čast, kako je to kasnije okarakterisao. Nova telefonska centrala u Budimpešti je puštena u pogon početkom 1881. godine, ali je Tesla tu nastavio da radi još neko, istina kraće vrijeme. Upravo je u to vrijeme doživio tešku nervnu krizu koja se ispoljavala na čudan i neobjašnjiv način,  ali  mu ljekari nisu mogli pružiti neku efikasniju pomoć.

,,Tada sam pretrpio potpuni slom nerava koji sam već ranije spomenuo. Ono kroz šta sam ja prošao u tom periodu bolesti, prosto je nevjerovatno. Imao sam uvijek izvanredan vid i sluh. Jasno sam mogao da razaberem predmete u daljini onda kada drugi nisu mogli da vide ni njihove obrise. U djetinjstvu sam uspio nekoliko puta da spasem od požara kuće susjeda tako što sam čuo ono tiho pucketanje koje njima nije ometalo san i dozvao pomoć“, piše Tesla u autobiografiji, i nastavlja:

,,Godine 1899, kada sam prešao četrdesetu godinu i svoje eksperimente izvodio u Koloradu, bio sam u stanju da savršeno jasno čujem prasak gromova na udaljenosti od 550 milja. Granica slušne moći mojih mladih asistenata jedva je prelazila 150 milja. To znači da je moje čulo sluha bilo trinaest puta osjetljivije od njihovog, mada sam u to vrijeme, tako reći, bio gluv kao top u poređenju sa oštrinom sluha koju sam imao u doba nervne napetosti. U Budimpešti sam mogao da čujem otkucaje časovnika, koji se nalazio u sobi trećoj od moje. Slijetanje muve na sto moje uvo bi primalo kao tup udar. Zvuk kočije koja bi prolazila nekoliko milja daleko potresao bi čitavo moje tijelo. Prasak lokomotive udaljene dvadeset do trideset milja zaljuljao bi klupu ili stolicu na kojoj sam sjedio tako jako da bih osjetio nesnosan bol.

Tlo pod mojim nogama je neprestano podrhtavalo. Bio sam prinuđen da ispod svoje postelje podmećem gumene jastuke da bih se bar malo odmorio.

Zaglušujuća buka iz daleka i izbliza naličila mi je na nejasno izgovorene riječi, koje bi me prepale da nisam bio u stanju da ih raščlanim na njihove sastavne komponente. Sunčevi zraci, koji su u razmacima bili prekidani, izazivali bi tako snažan potres u mom mozgu da bi me ošamutili.

Morao sam sakupiti svu snagu volje da prođem ispod mosta ili neke građevine, jer bih prolazeći osjetio nevjerovatan pritisak na lobanju.

U mraku su moja čula bila osjetljiva kao u slijepog miša i mogao sam da razaznam postojanje nekog predmeta na udaljenosti od 12 stopa čudnim osjećanjem jeze na čelu. Puls mi je varirao od nekoliko do dvjesta šezdeset otkucaja; i svaki dio moga tijela se trzao i drhtao, što sam najteže podnosio. Jedan ugledan ljekar mi je odredio veliku dnevnu dozu kalijum-bromida, proglasio je moju boljku jedinstvenom i neizlječivom.

Vječito ću žaliti što u to vrijeme nisam otišao na posmatranje kod specijaliste fiziologa i psihologa. Grčevito sam se borio za život, ali nisam vjerovao da ću se oporaviti.

Može li iko povjerovati da se tako beznadežna tjelesna olupina može preobraziti u čovjeka zapanjujuće snage i žilavosti, čovjeka koji može da radi trideset i osam godina, skoro bez dana odmora, a da i dalje ostane tjelesno i duhovno krepak i svjež. Tako je bilo sa mnom.“

Tesla je tih godina u Budimpešti, a i kasnije, kao što se vidi i iz citiranog fragmenta, preživljavao jednu od izuzetno akutnih kriza. Sigurno da su njegovi duhovni napori, posebno na području ponalazačkog rada, bili izuzetno veliki i da je to moralo imati ozbiljni i nepoželjni uticaj na njegovo zdravlje. U to vrijeme je on veoma požrtvovano i strpljivo radio na rješavanju problema konstrukcije motora koji bi bio pokretan naizmjeničnom strujom.

Na tom putu su se ispriječli mnogi složeni problemi koje je Tesla nastojao da savlada. Sve je to, međutim, radio na čisto teorijski način,  natežući svoje intelektalne i mentalne sposobnosti do krajnjih granica. On je imao jednu neobičnu specifičnu karakteristiku: svaki posao kojeg bi se prihvatio obavljao je neumjereno, strastveno, požrtvovano, iscrpljuće, dugotrajno i nepokolebljivo. U tome nije imao mjere i ograničenja, već je išao silovito ka rješavanju ne obazirući se na sve objektivne prepreke, posebno ne mareći za svoje zdravlje koje mu je i tada još  bilo prilično  rovito i nestabilno.

Iz njegovih bilježaka koje se odnose na to vrijeme, ali i iz kasnijih  psihičkih  i fizičkih  problema i nedaće kroz koje je prolazio, vidi se da u Budimpešti nije bilo adekvatnih ljekova za bolest koja ga je bila pritisnula. Uostalom, ni on sam nije nastojao da se istinski odmori, da prekine svoj težak i icrpljujući rad na konstrukciji nove vrste motora, pa se to neminovno odražavalo i na njegovo zdravstveno stanje. Njegovo radno vrijeme, ako ga je ikada i imao (u uobičajenom smislu riječi)  bilo je neprekidno, neumjereno, neograničeno, pri čemu je tako  radio punih 38 godina bez gotovo i jednog dana prekida.

Sve svoje budne časove je, kako to sam ističe, posvećivao  tadašnjim  otkrićima i pronalascima, usavršavao ih  i  dopunjavao, kako bi bili što bolji, efikasniji i pouzdaniji. U svojoj imaginaciji je, inače, obavljao sve ,,probe“ i ispitivanja, provjeravao ispravnost nekog uređaja u svim pojedinostima i u cijelom sklopu svih  sastavnih djelova.

U mađarskom glavnom gradu Tesla je očekivao da će lako i brzo moći da prevaziđe, sanira ili znatnije ublaži bolest koja ga je spopala. Prijatelj Segeti, sa kojim je tada drugovao, savjetovao ga je da se što više kreće, da bude na svježem vazduhu, da radi gimnastiku i da, uopšte, bude fizički aktivniji i da radi što više nekih poslova koji će ga odvojiti od ideje koja ga je bila potpuno preokupirala. Tesla je, kao mlad, nadahnut i izdržljiv čovjek, imao ogromnu želju za životom što mu je pomoglo da opstaje na svom teškom i neizvjesnom putu. Bolest se povukla, a on se tada upravo usmjerio na veliki pohod na rješavanje svog najznačajnijeg problema koji ga je neprekidno opterećivao još iz studenstkih dana u Gracu, na dugoj godini. Osjećao je da je rješenje blizu, pa je stoga neprekidno razmišljao o svom elektromotoru. U mašti je stalno iznova, po ko zna koji put, detaljno, sistematski i pedantno ispitivao svaku pojedinost u konstrukciji koju je bio zamislio. Mijenjao je pojedine sastavne elemente njegovog maštom predstaljenog elektromotora, posmatrao kako se ponaša njegov rotor, a kako djeluje stator, koji elementi su aktivni i na koji način oni djeluju. Sve je to teklo po nekom neobičnom, ali za Teslu i te kako jasnom i suvislom planu.

Ne samo zbog savjeta prijatelja Segetija nego i na osnovu sopstvenog nahođenja, Tesla je počeo mnogo  češće i više da šeta, da se kreće na čistom i svježem vazduhu kad god je imao slobodnog vremena i kada bi mu se ukazala povoljna prilika. Uživao je da se šeta po gradskim parkovima, da se udaljava  od grada, da uživa u okolnim pejzažima, a pjesničko raspoloženje ga je podsicalo da se što lagodnije predaje svojim inspirativnim i pronalazačkim maštarijama. Izoštrene, bistre  i upečatljive slike su mu bile izuzeno jasne i shvatljive, ali su pojedini detalji i princip još uvijek ostajali  nekako skriveno i   nedovoljno izdiferencirani. U tome se, zapravo, krila glavna ,,začkoljica“ problema sa kojim se ovaj genije tada suočavao. Trebalo je, zapravo, otkriti novi fizički princip, a to je bilo obrtno magnetno polje, što se njemu, u tim trenucima,  nagovještvalo i ocrtavalo u intuitivnim obrisima.

Svoje najveće otkriće, obrtno magnetno polje koje omogućuje primjenu naizmeničnih struja, Tesla je, tako,  ostvario u Budimpešti u jednom neobičnom pjesničkom trenutku. Na tom primjeru se istovremeno najjasnije i najbolje pokazuje duboka Teslina pjesnička priroda. To genijalno otkriće je sam pronalazač slikovito opisao u autobiografiji ovim riječima:

„Jedno popodne, koje ću uvijek pamtiti, uživao sam u šetnji po gradskom parku sa svojim prijateljem (Sigetijem sa kojim je radio, a koji je, takođe, kasnije otišao u Ameriku – prim. V.G.) i recitovao poeziju. U to vrijeme znao sam napamet cijele knjige, od riječi do riječi. Jedna od njih je bila i Geteov ’Faust’. Sunce koje je zalazilo podsjetilo me je na čuveni odlomak:

Dan je pri kraju; ono, sve dalje sja

hita da drugi oživljava svet.

O, što me krila ne dignu od tla,

pa za njim, večno, da upravljam svoj let!

Divnog li sna dok ono dole kreće!

Ah, kuda lete krila bestelesna

telesna krila vinuti se neće!

(Faust, I dio ,,Pred gradskim vratima, preveo B. Živojinović)

Dok sam izgovarao ove nadahnjujuće riječi, sinula mi je ideja, i u trenutku sam otkrio istinu. Štapom sam crtao dijagram u pijesku, koji je moj pratilac savršeno shvatio i koji sam šest godina kasnije izložio u svome govoru u Američkom institutu elektroinženjera. Slike koje sam vidio bile su čudesno oštre i jasne i imale čvrstinu metala ili kamena, u tolikoj mjeri da sam mu rekao: ’Pogledaj moj motor. Pazi kako ću sada da ga pokrenem u suprotnom smjeru.’ Ne mogu da opišem svoja osjećanja. Da je Pigmalion vidio svoju statuu kako oživljava, ne bi mogao biti potreseniji. Hiljadu tajni prirode na koje sam mogao da nabasam dao bih za ovu jednu tajnu, koju sam od nje oteo, uprkos svim čudima i opasnostima po svoj opstanak.“

Tesla je tada imao 26 godina i još bio u punom mladalačkom zanosu. Uspio je  konačno da riješi problem rada novog motora time što je pronašao obrtno magnetno polje. Novokonstruisani motor je, zapravo, zamislio  u svojoj mašti, ali mu je  rad elektromotora bio toliko jasan i besprekorno funkcionalan da u to nije bilo nikakve sumnje. U svojoj uobrazilji je ispitao rad svog motora,  sve njegove djelove i performanse posle čega  mu je predstojalo da se ukaže pogodna prilikaka kako bi ga i praktično napravio i isprobao.

Nije bilo nikakve sumnje da će novi uređaj raditi bez ikakvih problema i zastoja. Ipitivao je, naravno u mašti, rad svog motora pod raznim opterećenjem, čak je mijenjao i sve njegovove brzine  obrtanja. Uživao je u radu tog neobičnog motora, predvidio njegovu neograničenu potrebu, ali je prava serijska izrada i upotreba bila moguća tek kada je genijalni izumitelj prešao u Ameriku i tamo realizovao svoje epohalne  pronalaske i omogućio njihovu ogromnu primjenu i korišćenje. O periodu svoga života i rada u Budimpešti Tesla je ostavio  izvanredno značajno svjedočanstvo iz koga ovdje, u produžetku,  prenosimo još sljedeću pojedinost:

,,Na sreću, ubrzo se za mene zainteresovao viši inspektor i poslije toga sam se zaposlio na projektima, proračunima i procjenama vezanim za nove instalacije, sve dok nije počela da radi telefonska centrala o kojoj sam ja vodio brigu. Radeći tamo stekao sam znanje i praktično iskustvo koje mi je bilo najdragocenije, a samo zaposlenje mi je pružalo široke mogućnosti da koristim svoje izumiteljske sposobnosti. Popravio sam neke aparate u Centralnoj stanici, i usavršio telefonski ponavljač ili pojačalo koji nikada nisam patentirao niti objavio, ali bi mi i danas to služilo na čast. U znak priznanja za moju efikasnu pomoć, organizator poduhvata gospodin Puškaš (Puskas), poslije završetka svoga posla u Budimpešti, ponudio mi je mjesto u Parizu, koje sam rado prihvatio.“