Pod nadstrešnicom

Piše: Nikola Malović

Veterani među srednjoškolskim profesorima saglasni su da je današnja petica jučerašnja trojka. Kada se to dogodilo da je petica devalvirala, prvo u četvorku? Vjerovatno u drugoj polovini 80-ih godina prošlog vijeka. Trojka na mjestu petice pojavila se 90-ih godina. O skali koja hita naniže, čitaćemo u nastavku…

Vjerujem da početkom svake školske godine prije negoli uđu u vrtić, osnovnu školu, srednju školu i na fakultet, vaspitači, nastavnici i profesori duboko udahnu. Mora tako jer, ako su odgovorni, ako imaju dram vjere da će nam svima biti bolje ako državi bude bolje, vide sve pliće poglede svojih vaspitanika, čast izuzecima, svojih učenika i studenata. I šta im vrijedi, sve manje plaćenima, ona maksima po kojoj nije učitelj samo onaj ko mudroga umudri, nego i onaj ko nepismenog opismeni. Šta da radi obrazovni kadar kada država počne da kvari potomstvo, pardon, kad vladajuća kasta počne da stumulipe neznanje uvođenjem tuđih zakona, čitaj „studiranje po Bolonji“, kojima se od petice gradi trojka?

Zašto bi, avaj, neko pristao na takovo što? Kome bi bilo u interesu da petica postane trojka?

Iz aviona koji poleće sa vlasnički inostranog Aerodroma „Nikola Tesla“, dakle s odmakom, ili sa vrha privatne  Kule „Beograd“ – vidi se da degradacija školstva odgovara samo podjarmljenom sistemu, onome kome možda nije direktno naređeno da naudi umovima in progress, ali da taj proces, zbog vazalnog statusa ne samo naših vlasti, mora da bude sproveden svuda, ili makar tamo dokle sežu pipci s prijanjalkama Kolektivnog zapada.

Koga da uzmemo za primjer, a da se na prvu loptu ne preziva na ić? Možda famoznu Ursulu fon der Lajen, predsjednicu Evropske komisije, koja je kao ministarka odbrane Njemačke proarčila silne pare iz budžeta i za to, umjesto da bude kažnjena, nagrađena je postavljenjem na najviše mjesto u briselskoj administraciji. Kao mnogi na ić, što dokazuje tezu o generisanim ali lojalnim nesposobnjakovićima, nakon užasnog predsjedavanja Evropskom komisijom, Ursula fon der Lajen predsjedava – o tempora, o mores – ponovo. Ko su ini evropski vazali-velikani? Olaf Šolc? Emanuel Makron? Obojica, naravno. I ne samo oni…

Za života britanske kraljice Elizabete bilo mi je intrigantno s kojom lakoćom posmatra pad moći i sveopštu dekandenciju Ujedinjenog kraljevstva, potom i najznačajnijih zemalja Komonvelta. Biće da je i kralj Čarls Treći member one vrste svjetske vlastele koja je digle ruke od do juče vlastitog naroda, jer se tokom složenog i dugotrajnog procesa globalizacije, vlast nad narodima Globalnog sjevera i Globalnog juga, podijelila na način da kralj Čarls Treći i Vladimir Putin i Si Đinping lako mogu biti članovi istog skupa. U to je teško povjerovati, ali nije nemoguće, posebno nakon Kazanjske deklaracije na kraju 16. Samita BRIKS-a – koju kao da pisala ista globalistička ruka koja potpisuje i deklaracije nakon susreta G20, ili nedavno u Njujurku usvojene deklaracije UN nazvanr Pakt za budućnost.

Generalni konzulat Republike Srbije u Herceg Novom, i ne samo to diplomatsko predstavništvo u regionu, otvorilo je Knjigu žalosti povodom tragičnih smrti u Novom Sadu, kada se, mnogi su opazili i metafizičku dimenziju, iza Noći vještica, koja je opet i opet obilježena u Srbiji i Crnoj Gori na Sv. Luku 31. oktobra – dana 1. novembra obrušila nadstrešnica na željezničkoj stanici u Novom Sadu.

Koji su to loši đaci odgovorni za smrt naših bližnjih, mnogima upravo najbližih? Njihova imena utvrdiće, navodno, istraga, premda nacija zna ko personalizuje odgovornost svih njih, ko je – rukovođen željom da bude ne manje od Miloša i ne viši od Tita – izgradio sistem u kome je moguće da niko i nipta ko je bi juče postane danas ministar neznalački vođenog resora, umjesto da na najbolja mjesta dođu najbolji.

Teritorije nam se raspadaju, vidi se sa vrha privatne Kule „Beograd“ i iz aviona koji poleće sa vlasnički inostranog Aerodroma „Nikola Tesla“. Kap je odavno prelila čašu, možda 5. oktobra 2000, a možda poslovične kapi koja preliva čašu nikad zapravo nema. Jer vrijeme teče, istorija se nagomilava, i ne ponavlja se, nego uvija spiralno, tu i tamo dotičući neke prastare tačke, kao što je Kosovska bitka na Vidovdan 1389, kao što je atentat u Sarajevu na Vidovdan 1914, kao što su bombardovanja naše prestonice na Vaskrs, ne jednom, itd.

Kolektivna smrt pod nadstrešnicom kriminalno rekonstruisane Železničke stanice Novi Sad, ništa je u odnosu na smrt koja inverzno, odozdo, može da poklopi cijelu Srbiju i sve njene nacionalne pritoke, ostane li kasta vazala na vlasti vo vjekov. Ne samo zbog rudarenja navodno litijuma, a zapravo endemičnog jadarita. Loši đaci-poslušnici, proželi su sistem, i sada su kao paraziti inicirani korupcijom, ujedinjeni u obavezi da na svoja mjesta nikako ne pripuste školovane kadrove, stručnjake, da zarad viših – a zapravo svojih – ciljeva ućutkaju i glasove o lošem ankerisanju, i priče o serijskom ubici Kecmanoviću, i iskliznuća vagona sa sumpornom kiselinom, i nestanak dva minuta snimka sa naplatne rampe u Doljevcu, i Vesićeve kocke na Trgu Republike, i Jovanjicu, i psa i Vulina, i čekanje pred Šolcovim automobilom… što su sve trice i kučine u odnosu na de fakto priznavanje Kosova i uvođenja sanckija Ruskoj federaciji, odricanje od Crne Gore i puzajuće puštanja Republike Srpske niz vodu.

Mogu li sve ovo da rade dobri đaci, oni koji su odrastali na pretkosovskom, kosovskom i pokosovskomk ciklusu, na Njegošu, na Andriću, da zarad štednje prostora ne nabrajam cikluse i autore pride? Ne mogu. Čak i inteligentan đak ako nije patriota, ne može da bude dobar. Čemu inteligencija ako je na polzu sile koja se, sve diplomatski osmjehujući, tvom narodu želi krah. Kakav? Pa, konačan! Serbien muss sterbien.

Živimo u vremenima u kojima će se naše školske petice, a zapravo trojke, ili višom skalom kazano desetke a zapravo sedmice – postati dvojke, ne zato što niže ne može, jer može: dvojka je pod sloganom brigo moja pređi na drugoga, zamaskirana jedinica.

Kao što uspijeh dolazi iz školske klupe, tako i propast dolazi ako za katedrom nema učitelja, nastavnika ili profesora, ne uvijek njegovom krivicom, nego krivicom sistema koji postavlja poslušne, a ne dobre i najbolje.

I nije problem ako neko završi s dvojkom, ili dobije diplomu sa šesticama i sedmicama. Sve su ocjene za ljude, pa i ove. Problem je kad se dvojka ili šestica politički aktiviraju. Znaju one da mnogo ne dobacuju, počesto imaju i masla pod pazuhom, snimak jedan, aferu drugu, te su idealne za oblikovanje u društvu kome školstvo ne treba, jer je obrazovan čovjek, po definiciji, kritičniji i prozorljiviji spram smicalica svake nama poznate prozapadne vlasti.

Neće svijet propasti ako je neko loš obućar, ili krojač, ili konobar, ili frizer, ali ako je neko loš hirurg – umrijeće čovjek, a ako je neko loš arhitekta – poginuće ljudi. Tragedija u Novom Sadu više je od pada nadstrešnice na konketne duše u vezi s čijim je imenima u Dečanima kazivna vječnaja pamjat. To je slika sistematski razorene olupine Srbije.

Jedina nad nama preostala i dobro konstruisana nadstrešnica je nebeski svod. I on nam može pasti na glavu ako nastavimo da budemo toleratni prema jedinici koja je postala dvojka, prema petici koja je zarad para postala izdajnik svih vrijednosti koje krštena iliti etična majka mora da na vrijeme ugavira u mozak svom djetetu vo vjeki vjekov.

(Izvor: Pečat)

U potpisu crteža:

Bez naslova, crtež (Anisija, 4 god)

Bez naslova, crtež (Anisija, 4 god)