Podijelimo teret (VIDEO)

Imaće tome upravo predugo, kako dan za danom bivam zapljusnut jednom teletabiskom, da li idiotskom, ili pak programskom (?), reklamom koja mjesecima ne prestaje da silazi s brdah, s TV i radio talasa, kao uvreda zalivskoj inteligenciji.

Spot u trajanju od 40 sekundi potpisuje družina The Books of Knjige, crnogorska verzija Montija Pajtona, zaista ne bez izvijesnog talenta da dvama akcentima „pogodi žicu“ brdsko-planinskog mentaliteta, ali je problem u tome što se – za račun Elektroprivrede Crne Gore (u rečenom spotu) – oni obraćaju čak i onom auditorijumu koji koristi četiri akcenta, na stranu stavimo li one koji se rečenim jezikom ne služe uopšte.

Pogledajmo (www.youtube.com/watch?v=Tp0avtRfSxE) o čemu se radi u reklami koja po učestalosti emitovanja u video i audio formi simbolički kazuje kako većina Crnogoracah, deboto, ne plaća račun za struju. Spot pod nazivom „EPCG Podijelimo teret 2“, nastavak je jednako inteligentnog uratka čiji je protagonist brkati retard, dizač utegah.

Taj se lik, sa starijom ženom u naručju – čija je lijeva noga probijena do koske zupcima klopkaste zamke za krupnu divljač – pojavljuje da li u Domu zdravlja, da li na privatnoj klinici, nebitno je. Protagonist uzbuđeno kazuje ljekaru:

– Lijepo sam joj reka: Mama, desno od kupatila su gvožđa, i evo što mi je napravila!

– Gvožđa?! – ljekar će u nevjerici.

– Ugasili su nam stuju pa nam se uvalila neka životinjica u kuću. Mora sam zamku postavit. Držite je, strah me da se dezinfikujem! – kazuje (?!), ma šta to značilo, sin/junak, i ispušta majku na pod.

– Eee! Aaaj! – ječi ova odozdo, van kadra. Potom se, u 20. sekundi, čuje školovani ženski glas iz offa koji prati tekst na ekranu:

Platite posljednja tri računa bez duga i otplaćujte dug u fiksnim mjesečnim ratama od 20 eura. Beskamatno, bez učešća i bez isključenja. Podijelimo teret.

 – E, uključiše struju! – kazuje staramajka. Sada je vidimo u novom ambijentu. Nogu i ruku ima u gipsu, i ortopedsku kragnu oko vrata. Lijevo od nje, nemotivisano, stoji stočić s medaljama koje je osvojio Sin, dizač tegovah, onaj koji ju je i ispustio iz ruku (?!). U kič ambijentu dnevne sobe, s kopijom Vermerove „Djevojke s bisernom minđušom“ i velikom uramljenom fotografijom Sina-koji-diže-tegove na centralnom dijelu zida, žena će na otomanu, kad zasvijetli sijalica, ugledati golemog grizlija. – Kad sam dugo u mraku, kao da poludim! – finalna je poenta kazana (da li da bi bila smiješna?) glasom infantilnim, kao da je baba duvala svadbarskog helijuma.

What the fuck?

Kojoj se ciljnoj grupi obraća ovaj idiotski video? I audio?

Da li cijeloj Crnoj Gori?

Da li je sada jasnije s kim Boka Kotorska sve vrijeme mora da dijeli teret? Što da se ne kaže: i SFRJ je s njom dijelila teret, i sve zemlje-nasljednice, potom.

Ne mogu da se otmem utisku gdje je Majka u spotu personifokovana mentalitetski stara Crna Gora, a da je struja do upaljene sijalice potekla iz novog zaduženja njenog mentalitetski još retroaktivnijeg Sina. Jer da nije tako, zar bi se spot vrtio danima, kinjio nas sedmicama, zaglupljivao mjesecima, upravo beskonačno?

Nikola Malović