Podsjećanje na jednu proročku pjesmu Vita Nikolića

Piše: Rade R. Lalović

Nakon jednog nedavnog razgovora s prijateljima na temu kuda ide savremena zapadna civilizacija koju nam angloamerički i anglosaksonski centri moći nameću, a onda i kako nevoljno, po principu skuvane žabe, ulazimo u svijet dehumanizacije, u taj mračni megalopolis koji kanibalistički razdražen guta i individualni, i kolektivni ljudski identitet stvarajući od homo sapiensa hodajuće humanoide, tu obezličenu biološku masu za koju ne postoji ni čovjek, ni Bog, sjetio sam se po ko zna koji put nekoliko poetskih slika srpskog Jesenjina iz Stare Hercegovine, legendarnog Vita Nikolića.

Opšte je poznato mišljenje A. B. Šimića izrečeno u pjesmi Pjesnici na koje s pravom skrećemo pažnju kad govorimo o Vitu Nikoliću:

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

ili na stav istog pjesnika iz pjesme Prva noć samoće u kojoj se iskreno tvrdi:

Slušam
visoki plavi vodoskoci čeznu
zvijezde koje nikad dosegnuti neće

I baš u tim stihovima prepoznajemo i Vita Nikolića koji je kroz svijet išao upravo otvorenih očiju čeznući za idealima dalekog magičnog smisla iskazanog i u Šimićevim Plavim vodoskocima.
Ta Nikolićeva čežnja za harmonijom smisla u civilizacijskom mraku koji je već bio vidljiv u drugoj polovini 20. vijeka, svjesno, ili možda poetski jurodivo, ali simbolički vrlo precizno je prepoznala dolazak anticivilizacijskog i antihrišćanskog, mi bismo rekli antislovenskog i antipravoslavnog haosa, tog mračnog megalopolisa koji kreiraju meštri satanizma.
Slike nadolazećeg i fizičkog, i mentalnog nasilja su u izvjesnim tragovima nagoviještene i u Nikolićevoj pjesmi Jednog dana kada nas ne bude gdje sliku čovjeka s kulturnim i nacionalnim identitetom pamti neki vjetar čiju priču razumije samo neki drugi vjetar, jer u nadolazećem civilizacijskom sunovratu nema homo sapiensa.

Jednog dana kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu
s ljudskom čežnjom pomenuće ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.

Ali svi procesi koji su evo već došli do izražaja u prvim decenijama 21. vijeka proročki su jasno kondenzovani u Nikolićevoj pjesmi Drumovi će poželjet ludaka na koju želimo da skrenemo pažnju kao na već poodavno izrečenu proročku propovijed.

DRUMOVI ĆE POŽELJET LUDAKA

Pavlu Vuisiću

Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat
ojađeno nebo i drveće.

Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem…
Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće.

I nakon prvog čitanja sve je jasno. Svaki stih, i svaka riječ u svakom stihu je sa naglašenom simboličkom snagom i sa proročkim porukama pretvorenim u poetizovane iskaze kao da su pisani danas. Sve pjesničke slike proizilaze jedna iz druge, a kompletna poetska paradigma kao u ogledalu nam proročki daje sliku već pomenute savremene stvarnosti koju nam nameće angloamerički i anglosaksonski diktatorski pogled na svijet.
Pjesma je semantički direktno naslonjena na onu priču koju priča jedan vjetar onom drugom vjetru o nestalim ljudima u pjesmi Jednog dana kada nas ne bude, a koji su sebe, suprodstavljajući se haosu, uzdigli na nivo „l u d a k a“ za kojima čezne vaseljena čekajući njihovo vaskrsenje i povratak sa Hristom u njegovom drugom dolasku. Dakle, Nikolićevi „ludaci“ su istinski simbol vaseljenskog otpora bezumnoj humanoidnoj masi.
Centralne pjesničke slike i semantički, i simbolično-proročki su uobličene u drugoj i trećoj strofi.

Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

Gradovi kao simbol sredine u kojoj žive još uvijek razumni ljudi izloženi su i fizičkoj, i moralnoj, i duhovnoj agresiji. Na njih je „udarila trava“, dakle, korov koji simbolizuje i duhovnog, i fizičkog okupatora, baš onog koji ne prizna ni Božje, ni ljudske zakone, nego zavodi „svoju strahovladu“, propisuje svoja pravila mišljenja i ponašanja nemilosrdno ih provodeći. Svi oni koji se suprodstave tom duhovnom i fizičkom teroru doživljavaju sudbinu cvjetova koji svojom ljepotom prkose jednoličnosti trave, jednoličnosti korova i zbog toga „ostaju bez glava“ samo da bi bili „sa travom u skladu“, dakle, po cijenu života pokoreni.
Zar ovo sve ne liči na kulturne, ekonomske i svake druge sankcije koje vidimo svaki dan?
A rezultat te „travnate strahovlade“ je opšti strah i pokorna poslušnost lišena svega razumskog i svedena na borbu za goli fizički opstanak.
Jer:
Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada…

Ali, kako ničija sila Bogu nije mila, tako i Vito Nikolić izlaz traži u opštoj pobuni, pa vidi neminovnost u povratku ljudi:

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem…

idući upravo onim drumovima na kojima Vitovih „ludaka“ više biti neće, ali će ljudi, vaskrsli i pobunjeni, prepoznati njihove tragove kojima se išlo i ide do ponovne slobode. I to baš na isti onaj način na koji se slovenska i pravoslavna Moskva, jedini istinski „Treći Rim“ danas bori za civilizaciju koja će opstati, jer je vođena Božjim promislom.