Poema „Kada plivaš“ Rastka Šejića promovisana u porti crkve Svetog Nikole u Kotoru

Srpsko pjevačko društvo (SPD) Jedinstvo (1839) Kotor sinoć je u porti Crkve Sv. Nikole imalo čast da promoviše poemu „Kada plivaš“ istaknutog dokumentarnog reditelja i novinara Rastka Šejića.

Šejić, umjetnik različitih talenata, s dugogodišnjim angažmanom u društvenim i umjetničkim sferama, kroz metaforičnu poemu „Kada plivaš”, koju su izdali IK Prometej Novi Sad, Matica Boke i Udruženje „Šta hoćeš“, prenosi svoju duboku povezanost s Bokom.

Nakon uspješnih promocija održanih u deset gradova regiona o poemi su sinoć pored autora govorili: Dragan Đurčić, počasni član i dugogodišnji sekretar SPD „Jedinstvo“, Isidora Lazarević Milivojević, profesor francuskog jezika i književnosti i Ljiljana Čolan, profesor srpskog jezika i književnosti, koja je kazala da Šejić u svojoj poemi izražava svoju ogromnu osjećajnost.

“Ta osjećajnost je nešto što je mene na neki način natjeralo da, kada sam dobila knjigu, a dobila sam je, ne slučajno na Petovdan ove godine, krenem da promišljam o tome što more znači za nas koji smo ovd‌je primorci, a šta more znači za one koji dolaze s vremena na vrijeme i koji more počinju da osjećaju kao jedan poseban zavičaj, kao jednu posebnu vrstu slobode bića“, kazala je Čolan, podsjećajući da je i Miloš Crnjanski rekao da je zavičaj tamo gd‌je nam se biće osjeća slobodno, te da je za Rastka Šejića to upravo Boka.

Poema je, nastavlja dalje, napisana kao neki vid dijaloga između onoga ko piše, ko stvara i onoga ko čita promišlja i stvara neku svoju novu vrstu pjesme, gradeći neki svoj svijet osjećajnosti.

„Rastkova poema nema znakove interpunkcije. Napisana je u ritmu disanja dok plivamo“, kazala je Čolan, dodavši kako nije isto plivati u moru ili u nekoj od slatkih voda.

Ističe da mnoga pitanja mogu ostati bez odgovora ako aktivno ne krenemo da učestvujemo, odnosno ne plivamo kroz život koji nam je dat.

„Odgovore sam dobila ogledajući se u Rastkovim stihovima, ali i pozivajući sa na svoje vlastito iskustvo plivanja u moru, metaforično plivanja u životnom ali i u čitalačkom iskustvu. Pomoglo mi je i ovo lice u kojem je napisana poema. Drugo lice jednine, jedno ti koje može biti i mi, kada se spoje lirski subjekat i čitalac“, kazala je Čolan, osvrnuvši se ovom prilikom kratko i na književnost 19. vijeka (kada se pisci pitaju kakav je to svijet), a zatim i 20. vijeka sa svim svoji ratovima, čija se surovost osjetila i u književnosti koja se sada pita, ne više kakav je to svijet, već koji je to svijet u kojem živimo, gd‌je smo to mi i kako u svemu tome da se snađemo, da plivamo.

Ističe da Rastko ne odustaje, „pa njegov čovjek duboke osjećajnosti postaje borac koji se bori sa nepravdom oko sebe (u skladu sa odlikama poeme koja posjeduje lirske, dramske i epske elemente).

Počasni član i dugogodišnji sekretar SPD „Jedinstvo“, Dragan Đurčić, kazao je da je lijepo bilo sinoć čuti lijepe riječi i da se čitajući knjigu pronašao u mnogim stvarima.

„Autor Rastko Šejić je ušao u naš život 2018. kada smo čuli da će se u Kotoru snimati serijal „Na veslu priča“. Za Rastka Šejića „Jedinstvo“ je vezano, ne samo jer smo gospođa Isidora Lazarević Milivojević i ja, učesnici serijala, već što je on bio narator. Bitno je što je nakon toga došlo do nekoliko snimanja naših horova, a imamo d‌ječiji, omladinski i mješoviti. Zatim je snimljena naša himna, kao i provokativan serijal „Boka pomorska“, značajan za Boku i sve Bokelje, koji još nije završen, ali gd‌je su mnogi saznali koja je bila moć Boke, međutim ne i ko je uništio tu moć, pa željno očekujem da se i to desi. Rastko u svakom slučaju hvala za ovu knjigu, hvala za saradnju sa „Jedinstvom“, rekao je između ostalog Đurčić, naznačivši da su svi događaji u 2024. kada naše Pjevačko društvo slavi 185 godina postojanja, pa i večerašnji, vezani upravo za ovaj jubilej.

Sjećajući se iskustva sa Rastkom Šejićem prilikom snimanja serijala o Boki „Na veslu priča“, Isidora Lazarević Milivojević je kazala da se poemom „Kada plivaš“ odmah „konektovala” i to vrlo jednostavno i sa osjećajnošću.

„Rastko je neko ko ne voli bilo kakvu suvišnost, dodatna uljepšavanja. Kada sam veslala od Stoliva ka Gospi od Škrpjela pitao me da ispričam priču, ukoliko dođe do potonuća, koja bi mogla da posluži kao sjeme onima koji dolaze iza nas“, kazala je Lazarević Milivojević, rekavši kako je tada nastala priča „Izvor svevremenosti“.

Ističe da Rastko pliva u tom izvoru svevremenosti veoma budno, izoštrenih čula.

„On je u njemu i u potpunom saglasju sa njim, jer kada plivaš ti jesi dio sveukupne ljepote postojanja. Autosaglasje i suživot naziva potpunim mirom i pripadnošću prirodi. To je onaj puls života kojim se diše, kojim bukvalno diše Rastkova poezija, od samog početka kada plivaš do onog kada izroniš. Tu ne prestaje disanje. Ono se pretača ponovo u život kojim tečete kada zatvorite ovu knjigu, jer sve slike koje Rastko donosi, između kada plivaš i kada izroniš, su vrlo žive. Nit im nije presječena. U njima je upravo utkana ona poruka, pitanje koje je on meni uputio „što ako bude potonuće“, kazala je između ostalog Lazarević Milivojević, zaključivši kako smo zaboravili „malog“ čovjeka i sve ono što je skromno te da je danas onako kanibalski „čovjek, čovjeku, čovjek“.

S druge strane Rastko propovijeda pticama bratstvo i pliva sa jatom ribica jer im nije hrana nego član.

Autor poeme “Kada plivaš”, Rastko Šejić, kazao je da se stvari ne rade da bi se uradile i da je mnogo mistifikacije oko stvaralaštva pa time i oko „pisanja priče koju si prosto morao da zapišeš u trenutku“.

Osvrćući se na period snimanja ističe kako je “to prosto jedno ratno stanje uz neki super bend sa kojim se radi”.

“Napravili smo nekih 102 epizode „Na veslu priča“ koje su bile na RTS-u i 11 epizoda serije „Boka pomorska“ koje su bile na TVCG. Mislim da smo ispričali jednu divnu priču. Ovd‌je vidim još jednog divnog sagovornika koji je učestvovao u tome i naravno i Nemanju i mislim da smo negd‌je svoji. Ovd‌je ja nisam neko ko je svratio u neki strani kraj nego je ovo ovd‌je više moja crkva nego bilo koja druga u koju sam ušao u nekom drugom kraju“, kazao je Šejić.

Ističe kako je važna atmosfera grada i hrama koji dišu na način da potiču nečije potrebe za stvaralaštvom ili načinom tumačenja.

„To je prava pobjeda i razlog zašto je dijalog najvrjedniji na svijetu“, kazao je Šejić podsjetivši da smo generacija koja svjedoči padu Berlinskog zida ali i njegovom ponovnom dizanju.

Moderni čovjek, nastavlja dalje, živi u stalnoj „trzavici“ da stigne svoj rep i da bude zadovoljan kada to uradi, a zatim i da padne mrtav pošto je završio svoj posao „što je potpuna ludost“.

„To je opet vezano samo za naš pristanak da na taj način tretiramo i svoje vrijeme i vrijeme ovoga svijeta, da budemo dio tog toka po svaku cijenu. Zato moram da kažem da je u velikoj mjeri Boka izbjeglištvo. Meni lično Boka je izbjeglištvo i ta tri mjeseca su jedno godišnje doba kada budem ovd‌je. To vrijeme je potpuni “stop” i mogućnost potpuno drugačijeg funkcionisanja, izbjeglištvo iz različitih zabrana i nemogućnosti i onog što melje. Ovd‌je postoji taj izraz „polako“, podsjetio je Šejić, dodavši da je njegova knjiga, koja je Kotoranima sinoć predstavljena u porti crkve Sv. Nikole, nastala i iz želje da se nakon trogodišnjeg rada na pomenutim serijalima „promijeni film“.

Kroz ovu geopoetsku knjigu Šejić stvara sakralni ritual plivanja kao put ka harmoniji sa prirodom i samim sobom, istovremeno živo dočaravajući tranzicione i mentalitetske izazove, tonom „melanholičnog aktiviste“ i „talentovanog plivača“, kako je to kritika nazvala. Prema tumačenjima poema se može čitati i kao potpuna metafora za životne bure, ali i kao „uputstvo za odlazak na more“.

Ilustracije akademskog slikara Zorana Mujbegovića u detalju i svedenostivinjeta upotpunjuju doživljaj pjesama.

Odlomke iz poeme “Kada plivaš” čitali su Elena Simović, učenica trećeg razreda Gimnazije Kotor, a muzičku pratnju kreirao Nikola Vukšić, član hora „SPD Jedinstvo“.

(SPCO Kotor)