Pogled

Piše: đakon Pavle Lješković

“ Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice“
(1.Kor.13,12)

Svakog jutra, u kojem iz Budve krećem prema Cetinju, svedočim gotovo istoj sceni i događaju. Ta svakodnevna scena se sastoji iz sledećeg: jedan poveliki automobil se zaustavlja na autobuskom stajalištu, koje se nalazi na ulici između Druge osnovne škole i mainske crkve Sv. Petke. Iz automobila izlazi autistični dječak, koji bi po mojoj procjeni mogao imati jedanaest ili dvanaest godina. Dječaka uvijek dočekuje žena, za koju pretpostavljam da je saradnik u nastavi, u pomenutoj školi. Ona ga svaki put otprati do školskih ulaznih vrata . Na svom putu od autobuskog stajališta do učionice, dječak nikada ne primijeti krupnog čovjeka u mantiji. Takođe, ne primijećuje ni djevojčicu sa kosom ofarbanom u zelenu boju i duksericom na kojoj velikim, zelenim slovima piše „Grin dej“, baš kao ni ostale ruske djevojčice i dječake, koji zajedno sa njom čekaju kombi koji ih svakog jutra odvozi do ruske škole. Dok prolazi pored nas, u dječakovom hodu prepoznajem nešto autentično i gotovo aristokratsko. Nešto što uopšte ne haje za tuđe poglede, komentare i reakcije. U tom svojevrsnom mimohodu, ponekad izgovara samo njemu razumljive riječi , koje poput njegovog uma i srca pripadaju nekom čudesnom svijetu koji je on sam za sebe stvorio. Pomenuta scena se svakodnevno odvija rutinski , poput nekakvog kružnog kretanja, zapečaćenog neminovnošću i predvidljivošću, koje se ogledaju u svakom dječakovom pokretu i reakciji.

Međutim, jednog kišovitog i vjetrovitog jutra, u kojem se nad Budvom spuštala magla slična onoj na Brajićima, dogodilo se nešto što je prilično odudaralo od opisane rutine. Naime, nakon što je izašao iz automobila i krenuo sa nastavnicom do škole, dječak je u jednom trenutku zastao i pogledao me svojim krupnim, prodornim očima, dok se na njegovim usnama i licu ocrtavalo nešto nalik na blagi, bezbrižni osmjeh! Priznajem da me je ovaj njegov postupak, koji nije potrajao ni čitav sekund, zbunio i na momenat paralisao. Sa jedne strane, kao da su se u tom pogledu, na jednom mjestu sabrala sva pitanja koje me muče od mladosti, još od vremena kada sam bio đak bogoslovije, a na koje do danas nisam pronašao potpune odgovore.

Sa druge strane, kao da sam se u tom pogledu susreo sa čistom Ljubavlju, pred kojom i sav svemir ostaje nemoćan i paralisan!

Kasnije, toga dana sam sa đacima četvrtog razreda vježbao Pashalne stihire. Riječi tih stihira mi nikada prije nisu djelovale snažnije i jasnije kao za vrijeme tog časa! Nakon nastave sam učenicima pokušao da opišem i prepričam svoj susret sa dječakom. Učinilo mi se da na njih moja priča nije ostavila snažan utisak.

Međutim, razumljivo je za mladićki um u tom razdoblju da ne teži ka tome da zagrebe ispod površine nekog događaja i pronikne u njegovu suštinu.

Poslepodne sam se vratio u Budvu i zaputio se ka crkvi Sv. Trojice, kako bih stigao na večernju službu.

Prošavši pored autobuskog stajališta, opet sam se prisjetio jutrošnjeg događaja. Hodajući prema Starom gradu, sve vrijeme sam razmišljao o tome kako bi ovaj svijet bio puno bolje mjesto kada bismo ga svi posmatrali očima onog prelijepog i čudesnog dječaka…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)