Pohrana
Piše: Bulatović I. Bogić
Sahraniti – pohraniti – sačuvati zemne ostatke usnuloga u Gospodu, kako bi dočekali Drugi Dolazak Njegov! Ovo je samo jedna od bezbroja riječi kojoj je , negda ozloputaloj, naš Sveti Vladika Amfilohije, svojim povratkom u Crnu Goru, vratio stari sjaj i staro značenje. Koju vratio je sebi samoj! Eto, u čemu se, između ostaloga, očitava Svetost. Kako činio je sa Riječima, činio je sa Ljudima, sa Kamenjem, sa Životinjama, Vjetrovima, Vodama i Cvijećem…. Sve je u Njegovome prisustvu postajalo neizostavni Dio Božanskoga Plana i Mozaika, Smislenog Mozaika Vaseljene: „ Nad svom ovom grdnom mješavinom / opet umna sila toržestvuje…“. Ništa u Djelu i Dopuštenju Božijem nije, a da nije bez Plana, i Razloga, i Cilja, i nema nema toga što nije pozvano da se tome Smislu i Pozivu vrati! Nema toga cara, političara, đaka, sveštenika, ptice, oblaka niti kamena koje nema svoje neizostavno mjesto u Umjetničkom Djelu Tvorca. Ovome Učenju je Sveti, Božijem Učenju Služio i molio nas i preklinjao nas da se vratimo! Grijeh je promašiti Cilj – Metu: „Sramota je takome junaku….Džilitnut se ne pogodit cilja“!
Sveti Petar Cetinjski, Čudotvorac, Mučenik, Ravnoapostolni Izmiritelj, Sabiratelj i Zaštitnik, Sveti Ratnik, Pomazanik, Krstonosac Mača i Bogonadahnuti Rječitelj Sudbine, Poliglota kojem je Bog dao moć da može propovijedati mnogim narodima svijeta, najveći Duh epohe u najmanjoj državi istorije, nije ispraćen u privremeno obitalište kako je zasluživao i kako je narod osjećao. Nije to moglo biti jer granice su Njegove jurisdikcije duhovne bile beskrajne, a bedemi Njegovoga namastira i otadžbine pretijesne. Pritisnut odsvukud, Njegova hrastova lađa je porinuta u Vječnost skromno! Već nakon četiri godine, javljeno je Crnogorcima – Crnoriscima da je nogostupio na Obalu Trona Gospodnjega. Nije ispraćen kako je morao biti. Njegovom narodu se to nije smjelo dogoditi po treći put. I nije!!!
Njegovog Nasljednika, Svetog Mučenika, Zaštitnika, Mudraca, Pravdoljupca i Pravednika, Ravnoapostolnoga Propovjednika Vaseljene smo ispratili kako valja i trebuje! Svenarodno, Vaseljenski, pokajno, dostojanstveno, pogruženo, sa vijencima bestrnoga cvijeća! Ni granice nijesu bile problem, ni carinici, ni kuga ovoga vijeka. To što onda nijesmo mogli, budući porobljeni i satrveni smetovima evropejskoga beščašća, zameteni, mogli smo toga Dana i Sjutradan, Dana Svetoga Petra Cetinjskoga, Prethodnika SvetogaPetra Drugoga Cetinjskoga Pustinjaka i Lovćenskoga Tajnovidca! Tako, nakon 190 godina, odužujemo se Svetome Petru, Svetome Petru Drugome i Svetome Amfilohiju, djelimično.
Naše sahrane, pohrane i tuge traju i nakon ceremonija kanonizacija. Naši testamenti i zavjeti se ispunjavaju tek nakon vijeka – dva. Ni po čemu slični nikome, posvađani samo sa sobom. Narod najsličniji Jakovu koji hrva se sa Bogom i Svetiteljima, sa Istinom: „Jakov prozva ono mjesto Penuel (Lice Božije) jer reče: „Vidjeh Boga licem u lice i na životu ostadoh“!
Dogodine na Lovćenu!!! Da izmirimo se sa Bogom i Svetiteljima i Istinom!!! Da sa Krstom ispenjemo se na Penuel, da sretnemo se sa Tri Jerarha pomjesne Srpske Crkve, pomjesne Crkve Jedine, Svete, Saborne i Apostolske Nevjeste Gospodnje i Majčice Bogonarodne!
Zao mi je sto ove rijeci jos ne traju i teku.Sto Bogic nije pisao da tri dana citamo.Ovako.Kako samo on umije.Hvala ti Rovcanine.
Bratska hvala, Bogiću, koji ne nosiš slučajno to ime, kao ni (H)Risto Ćirov!