Pokatolica

Nekoliko slika predsjednika skupštine, i odoka fizonomski nepreciznog (prim. šnajdera iz Barija, ali nije pao cukar u vodu). Kako krivokapić krivotvori misleći da tvori. (Prezime uzimam  kao protezu – plastiku – inače, ne bih!) (Prezime stavljam u funciju, odn. prezime ne uzimam kao prezime funcionera). ) Kako, ovaj – djelujući kao pokatolica – djeluje, odn. kako ovaj, svakako, visoki funkcioner funkcioniše e da bi (jezuitskim načinom), jedno ogromno vrijeme stvio van snage, riječju, izbrisao onom rukom koju drži na grudima dok sluša Sekulu.

Kad čujem predsjednika skupštine krivokapića (gore sam obrazložio zašto malim slovom, i zašto krivokapić kurzivom), da će sjutra nastaviti zasijedanje skupštine, treba mi dodatna količina kiseonika u mozak. Podozrevam, sa krivokapićevog nepca (kurzivom zato što je kurziv kriv, iskrivljen), nikad ne nestaje famozno – sjutra, na crnogorskom novogovoru, zato ko hoće, neka i ovdje krivotvori sjutra do sjutra. Ne branim. Evo mu ga. Iako isto još jedino radi najnižetiražniji  “Glas Čepuraka”, odn. “Pobjeda”. Pobjeda, čega pobjeda. Pa s obzirom na ovu veselu sliku – karikaturalnu – predsjednika skupštine, koji sa toliko vještačkog – recikliranog – živi u svoj nestvarnosti, moramo, zaštiti “velike “ obnovitelje – reformatore – od sumnjičenja – i ovakvog – onih (bezmalo svih!), koji misle da odricanje od tradicionalnih sredstava znači, ujedno, i nesposobnost, da se tim sredstvima poslužimo.

Predsjednik skupštine, često se ne razlikuje od, kažem, jednog Banjevića (mislimo na istog Banjevića!), i banjevićevske obljubljene socijalno osiguravajuće estetike. Svemu treba dodati i rečnik sa – zagonjenjem – (zagonjenje uzeto kao gest!) Nešto kažete – zagoneći se! Vidjeli smo i te strip scene u skupštini. Lijepo bi bilo dodati i filmsku scenu policajca iz crne trojke sa uzdignutim pendrekom. (I pendrek kurzivom!)

Evo slobodnog izvoda iz rečnik, sa zagonjenjem. Recimo: pas laje. Svezani pas laje. I baš dobro laje. Ne trza se. Onako, dokonišući –  laje, a brda odliježu. Svezan za kolac i laje, a odonud moračkog sutoka, odliježe. Ali, ako laje zagonećei se, trzajući, cimajući kolac, e, to je, pobro, pas. Kakav pas. U, kakav pas! Pas laje, pratilac nažeg roda. (Čitalac pogađa da je tekst pisan tokom ljetnje pauze nacionalnog parlamenta, a što se tiče psa, scene su vazdašnje). I najurbanije mladunče odraslo u totalno urbanom podgoričkom krajoliku (Vektra), još i čado ministra, ili sudkinje, ili psihološkinje, ili poslanikinje, kad čuje psa da laje, uzdrma mu podsvjesno, gen pokrene, ne samo zato što su mu tata i mama, koliko do juče, čuvali koze po pristancima provincijskih gradića, recimo, po Brezi, ili po Nedakusima, ili po gornjem Zagarču, ili po pustoj Kosanici, ili po donjem Podbišću, sve pogledujući Mojkovac. Keć, keć, keć, a sve pogledne most i Mojkovac.

Kako djeluje crnogorski predsjednik u skupštinskoj sali (koju, u tekstu, pretvaramo – u učionicu). Otprilike, ovako: rekao bih da će se nauka o jeziku umjeti osloboditi starog školskog dogmatizma, čvrstih rodova i oblika, ako prestanete zamišljati etiku, dramatiku i liriku kao estetske pojmove, ograničivši ih vrlo odlučno na područje sociologije i psihologije, iako ne znači da sve to onamo i spada. I, otuda, predsjednik skupštine prosto živi za trenutak kad će reći da će sjutra skupština nastaviti sa radom. Sjutra nastavljamo. Pri tom (pogledajte i sami), podigne i jednu obrvu. Sjutra popodne nastavljamo. Još malo na ekranu držimo predsjednika skupštine. Njegova takozvana školska dogmatika nalazi svoj vlastiti zakon u porivu iz kojeg potiče, a nikako u jeziku kojem spada. Pri tom, ne treba zaboraviti, da podiže samo jednu obrvu –pesnik će reći: garavu poviju.

Na ti Boga i božije vjere, zaboraviće on sjutra do prekosjutra, čim prođe delvet: dići će se svijet na tojagu. Ja vam, vala, neću od toga dijela crnogorskoga, što govorio jedan, samo da ne bude dockan, ko baba za litijom. I, kad pomenuh babu, samo još malo o ovom fizionomski nepreciznom biću, sa dubokim zaliscima, koji, poput kakvog preznatnika, podiže lijevu obrvu. Lakše bi nam bilo razumjeti ga – kudikamo lakše – ako bi ovo načelo bilo opšteprihvaćeno i od krivošijana. Koliko lakše. Ali, ni oni, krivošije, sjutra više ne izgovaraju kao predsjednik. Izgovaraju, ali samo kad se sprdaju. Tačno znam jednu babu koja namjerno kaže sjutra, samo da bi se sprdala.

Ona će, dakako, i danas to oposliti, ali će reći, e, neću, no sjutra idem do Vide, i osmjehne se. Baba. Baba iz Krivošija. Ruralne babe, a koje nijesu, mnogo se lakše prilagode urbanim vratolomijama, nego sinovi. Sin se, prosto, smete. Baba, ne. Hoću reći, mnogo je lakše mjeriti crnogorski novogovor zakonima donesenim na temelju prošlih djela posvećenih navikama, nego, zakonima njega samog, a koji bi tek morali stvoriti. Nije pao cukar u vodu. Je li tako. A.