Politika dobrosusjedstva

Crna Gora end Srbija gaje politiku dobrosusjedskih odnosa koju još zalivaju svježim nektrom pospješenog razumijevanja koje je osjetljivo na pitanje tanušnih razlika, s čim se, očigledno i nažalost, ne može podičiti geopolitička scena u kojoj se sve zateže do pucanja – Kimova opsijednutost raketnim testiranjima i Trampovi tviteri bezmalo će planetu poslati u vječna lovišta. Međutim, ono što nas kopka jeste jedna sasvim druga, rekli bismo nešto prizemnija i time okrutnija politika u kojoj, sve su prilike, na brdovitom Balkanu, nema mjesta za nevjernog Tomu Nikolića i FiJipa (lažnog) trećeg.

Srbijanska javnost se s pravom pita: gdje se izgubi Toma(!), dok je crnogorska javnost, sve su prilike, i takva kakva jeste jedino moguća u slučaju da FiJipu tek katkad (u krajnje nepogodnim vremenskim prilikama) scenu pripusti na minut-dva… Ima nečeg gotovo simptomatičnog, i dok jedno biva više nego jasno: ako imaš kakvu takvu želju da se ostvariš kao kakva takva javna ličnost, u Srbiji i Crnoj Gori u širokom luku izbjegavaj predsjedničku fotelju… To, opet, ne znači da Vučić trenutno sebi ne dođe i premijer i prvi zamjenik i najlojalniji ministar i kafe kuvarica i vozač, što je sudbina koju na iscrpan način i požrtvovano državnički dijeli prvi čovjek DPS-a evo blizu trideset ljeta…

Zaista, gdje se izgubi, i koji su razlozi što se samocenzurisao Nikolić Toma?! Da li je tim gestom, ionako blijed i zabrinjavajuće malokrvan kakav jeste, u stvari poslao empatičnu poruku da se u potpunosti saosjeća sa FiJipovim statusom, koji se najbolje razumije u usud sjenki, maski i utvara.

E, druga je priča kad se, pak, pjesnik odluči na povlačenje iz međuljudskih odnosa i medijskog života (ne, ovo se ne odnosi na „grandilokventnog“ (Mihiz) i gorano-glagoljivog ujedinitelja Danilovića), onda to tumačimo kao prirodan proces stvari, ali, kad tim tamnim i uskim putem krene jedan eks-predsjednik i jedan „predsjednik“ koji je primoran da se još jednom u tome kako zna i umije pronađe, onda to uopšte nije dobro za politiku, kao što se najmanje tiče poezije. Pa, ipak, ostaje dominantna realnost nigdje prispjelog Balkana…

Pitanje: da li dobrosusjedni odnosi Serbije end Černe Gore isključivo i u prvim redovima zavise od volje dva isključiva čovjeka koji umišljaju da – Država to sam ja – i stoga je sasvim normalno da u svim redovima interes radi (valjda) isključivo u ime njih, krećući se od sportskih trofeja do neočekivanog produžetka miholjskog ljeta koji je prava blagodet i nagrada koju smo nekim čudom izboksovali jer smo bili fini i po svemu uzorni građani na beskonačnom putu evroatlanskih integracija…

(Nema sumnje, svi smo mi pomalo Tome i Fijipi i zato nam je ovako kako nam je…)