Pomen Oliveru Ivanoviću u postojbini: Nebesko Kosovo dobilo novog božura – nepokolebljivog borca za istinu i pravdu Gospodnju

U hramu Svetog Arhangela Mihaila u Doljanima sinoć je održan pomen nevino postradalom Oliveru Ivanoviću. Pomen su služili paroh 13. podgoričke parohije, protojerej-stavrofor Branko Tapušković i paroh kučko- bratonožićki i lijevo-riječki jerej Miloš Lučić. Mnogobrojnim srodnicima nevino postradalog Olivera Ivanovića, njegovih bratstvenika i vjernom narodu sabranom na njegovom pomenu obratio se otac Branko Tapušković:

„Za pokoj duše brata našega, brata vašega, brata svih nas, koji znamo da je i ovim dokazano zašto je Kosovo najskuplja srpska riječ.

Brate sviju nas, koji osjećamo svaku ranu roda našega, koji bolujem svaku ranu roda našega, koji znamo i ispovijedamo život vječni i neprolazni u Carstvu Hristovom vječnom i neprolaznom.

Za to Carstvo Hristovo evo i Oliver je položio svoju čestitu i plemenitu dušu. Kao brat i sin doljanski, sabrat Ivanovićki, sin čestiti kučki, drekalovićki po genezi mu nije moglo drugačije ni zapanuti.

Nije mu moglo drugačije zapanuti od Drekala pa naovamo. Nije mu moglo drugačije zapanuti ni od vojvode Radonje pa naovamo. Ni od popa Jaka Ivanovića – jednoga od junaka Fundinske bitke. Pa ni od oca njegova Bogdana Perova, ni čestite majke Olge, koja evo ovdje tijelom na Doljanskom groblju počiva. Oliver će vjerovatno negdje drugo, tijelom razdvojen, ali dušom sjedinjen sa svojom majkom. Sjedinjeni u Carstvu Hristovom vječnom i neprolaznom, gdje je zajedno sa knezom Lazarom Svetim, sa svima mučenicima i novomučenicima srpskim, sa junacima sa Košara, sa nevino pobijenim mladićim iz kafića Panda, sa svim znanim i neznanim žeteocima koji su eto krenuli da svoju ljetinu sabiraju pa ih ruka, ne znam kako bi je nazvao, pokosila kao mlado žito“.

Navodeći da u ovakvom času nije lako ni govoriti što zbog bola prema bratu i sapatniku, po ljudskoj slabosti, otac Branko je kazao da se sa druge strane, kao pravoslavni Hrišćanin, lazai u jednoj neopisivoj radosti „jer evo još jednoga cvijeta na Nebeskom Kosovu, još jednog božura pred licem Gospodnjim, još jednoga zastupnika za nas ovdje na zemlji, da se opomenemo, da ne zaboravimo da se sjetimo i podsjetimo, da posvjedočimo, gdje je naš korijen, gdje je naš temelj, gdje je naš izvor, jer ako se toga izvora i temelja odrekremo ni nas neće biti“.

„Neka bi Gospod dao mudrosti, blagorazumnosti, rasuđivanja svima onima koji odlučuju o životima, uslovno rečeno, ‘nas malih’ da priđu bogopoznanju, bogoljublju jer, prišavši bogoljublju prići ćemo i bratoljuljbu“, naglasio je u svojoj besjedi o. Branko i istakao:

„Znam da ćete teško razumjeti sad ove riječi, u ovom momentu, ali mudrosti Božije nam nikad više nije bilo potrebno nego u ovim trenucima.

Pokoj neka je duši našem i vašem bratu Oliveru. Njegovoj porodici neka Gospod podari utjehe zbog njegovog, po našim ljudskim mjerilima preranog odlaska iz ovog života, ali i neka budu ponosni na njega – nekolobljivog borca za istinu i pravdu Gospodnju“.