Pomen

Piše: Bulatović I. Bogić

Nema Platona bez Sokrata, niti Aristotela bez Platona, niti ima Aleksandra bez Aristotela, Niti Biblioteke aleksandrijske bez Homera pod jastukom Aleksandrovim!

Niti ima Svetoga Amfilohija Donjomoračkoga, Grčkoga, Ruskoga, Američkoga i Australijskoga, Sveslovenskoga i Vaseljenskoga, Beogradskoga, Rimskoga, Bernskoga, Pariškoga i Momišićkoga, bez Ave Justina Svetoga, Kelijskoga i Svetoga Nikolaja Žičkoga, Lelićkoga, Libertvilskoga i Dahauskoga pod srcem Dječačkim, sina Ćira i Mileve Radović!

Ipak, sve se tu vrti „samo“ oko Filosofije Svetosavlja, oko „samo“ dvije jednostavne riječi o jednostavnome, Jasnome, Bistrome poimanju Svijeta i Života Svetoga Save Srpskoga. Jednostavnome (izbjegavam reći Prostome, jer su ovu riječ savremenici desakralizovali) poimanju za koje se trebuju vjekovi da bi se do njega naraslo! Do te Filosofije! Potrebni su vjekovi koji moraju stati u jedan život maleni! Život ljudski od 27,33, 37, 56, 80, osamdeset dvije godine: „Svijet je ovaj Bogojavljenje! Život je ovaj Bogosluženje“!

Ako danas, s mirom, zavirimo u bilo koji kutak života Svetoga Amfilohija Donjomoračkoga, Grčkoga, Ruskoga, Američkoga, Australijskoga, Sveslavjanskoga i Vaseljenskoga, vidjećemo ove dvije Koordinate. Prva koja govori nam da od sebe je očekivao, zahtijevao, primarno tražio, pozivao, prvo sebe, da u svemu vidljivome i nevidljivome ovoga svijeta vidi Bogojavljenje i tajni znak i Ključ Božiji koji molitvom se mora i može iskopati, umnosrdačnom, svetogorskom molitvom otčelništva, idioritmičnosti, Palaminoga Isihazma! I drugo, da u tako pojmljenome i zadobijenome svijetu, čovjekova prva, osnovna i primarna obaveza je da u svakome trenu očnoga treptaja treba da služi, da Bogosluži!!! Svakim kontrapunktom svoga srca da uznosi molitvu, pjesmu zahvalnosti i pjesmu radeničku, radenosti i radosti. Otuda Njegova beskrajna hodočašća, neumorni hadžiluci i službe na svih sedam kontinenata, otuda Njegov pedesetnički, ravnoapostolni Dar govorenja jezika, otuda tolike Njegove vidljive i nevidljive obnove, zadužbine i hramovi!

Iz doživljaja svijeta kao Bogojavljenja, proizašlo je Njegovo ljubljenje Čovjeka!!! Čovjeka i Pjesnika, Pjesnika i Jurodivika, Siromaška i Carka, Carinika i Bogougodnika – Ljubav, a ne odbacivanje! Samilenje, a ne osornost, empatija, a ne nadmenost, sluh bosioka, a ne debelo uho!!! Tako se ponašao u našoj Parohiji podgoričkoj kada bi obilazio Njivu svoju, a tako je obdržavao i druge parohije Njive svoje i one druge Vinograde braće svoje: episkopa, mitropolita, patrijaraha… U tom Bogojavljenju koje je nosio sa sobom, bilo je mjesta i za pokajnu staricu Nevenku, i za nemirom mučenoga, smirenoga Milanka, i za dječake vesele, buduće prvosveštenike i proste monahe: Ljubišu, Milana,Konstantina, Mića, Peđu, Sloba, Šćepa, Baća,Mira, Nikolu, Miomira… Za Pjesnike u vazdanom nesporazumu sa nepravdom svijeta, ali tako milima Mudrosti Nebesa i našega Svetoga Vladike Pjesnika: Momira, Ranka, Gara, Slavka, Bećira, Milice, Novice, Andrije….i za koga još ne, i za posljednjeg i nedostojnoga mene. Imao je u tom Bogojavljenju svagdašnjem, nedremanom Bogojavljenju, uvijek vremena za još jedno Bogosluženje, za još jedan detalj, za još jednu tačku, da sa Sinom svojim, protom Draganom, da u hodu i u letu, i u kasu, i u trku i nedremu da doklešu, da dotjeraju svaki kamenčić i dušicu onog najvećeg i danas, po svom mjestu i današnjem istorijskom značenju, najznačajnijega, najmonumentalnijega mozaika Crne Gore: Hrama Hristovoga Vaskrsenja!

On je naučen od mučenika, Svetoga Nikolaja i Svetoga Justina, od Svetoga Pajsija Svetogorca naučen da se to Bogojavljenje, Svetosavsko, svakotrenutno Bogojavljenje ne može ni prouznositi, ni obdržavati bez muke, krvi, bez gnjeva bezbožnog okruženja, bez najdublje radosti i, na koncu, bez „teških“riječi! „Teških“ samo u onom prvom, profanom njihovom značenju. Biću jasan: kod našeg Ravnoapostola, Novoga Svetitelja Amfilohija nije bilo romantične, plitke i pitke, bajkovite, lagane, holivudske, karnevalske predstave svijeta – Bogojavljenja! Nema ni „vraćanja ulaznice u Raj“. Hristos, Ljubav Božija, Pravda Božija, Dom Božiji, Eshaton Božiji nemaju alternativu! Ništa, pa ni ratovi, ni kataklizme, ni stradanja, pa čak i djece, nijesu tu da bi nas odvratili od Bogojavljenske predstave svijeta. Naprotiv, oni su poziv u poniranje, u tumačenje, u molitveno objašnjenje toga stradanja: Nekada nije ono ni radi grijeha našega, ni radi grijeha predačkoga, no put samo do Otkrovenja Istine Vječnoga Života koji nema kraja i u kojem svi smo i jedino Živi! Mi smo tu da prepoznamo tu ličnosnu formulu i mjesto našeg kamenčića u Domostroju Spasenja. Otuda, sa Mitropolitom je mogao biti u nesporazumu samo onaj svijet koji nije želio da ima kondiciju, volju, nije htio da ima Ljubavi da svakodnevno, po mjeri svoga rasta u Hristu, da svakotrenutno svjedoči Bogojavljenje i u tom Bogojavljenju da Bogosluži! A svaka služba iziskuje svakovrsni trud i bol, no Bogosluženje u Bogojavljenju, u toj svakotrenutno prisutnoj predstavi Domostroja Spasenja, nadahnjuje Trudbenika i otvara mu nove predjele i beskrajne izvore energije Bogosluženja, Bogozahvalnosti, Bogudužija i želje za Bogougodije! Kažem, ponekad „teške“ riječi, ali koje su teške samo u onom njinom profanom, svjetskom značenju, znao je da kaže Sveti Bogougodnik. Ipak, onaj kome se obraćao, danas mora da bude svjestan da Mitropolit nekada nije imao drugoga Nebozemnoga načina do da kao Hristos zbaci paganske oltare, potjera zlatnu telad i prevrne trgovačke stolove po hramovima. Da nije imao ništa osim biča svoga jezika i biča vjere Božije, e da bi započeo dijalog koji bi se, po pravilu, završavao Poznanstvom, Prepoznatošću, našim Bogopoznanstvom, nerijetko i Bogokumstvom! Nije imao drugoga načina nekada, no da nas, sasude zatvorene, prene, oživi, razbudi svojim divnim dlanovima i poškropi nas svojom Bogojavljenskom, uvijek svježom i hladnom vodom svetigorskom i svetogorskom. A taj nesporazum, ako ga gdje još uvijek ima, ubrzo će, još u ovih prvih četiri – pet godina Njegovoga usnuća za svijet, a rođenja za Gospodske Gozbe i Trpeze Angelskih Moći, biti premošćen, zajažen, biće nasut suzama našega pokajanja i našega Bogopoznanja, naših već čuvenih dosjetki: Nije li nam lijepo rekao čestiti Vladika, da će još dugo da nam trnu zubi od zelenoga grožđa brozomore kojim su nam se sladili očevi!

Zemni ljudi, u protoku vremena, sve nam više postaju nepojmljivi, dalji, strani…Sve dalji što su nam krvno bliži. A ljudi Božiji, ljudi koji u svijetu vide Bogojavljenje, a kao zadatak života Bogosluženje, sve sjajniji i plemenitiji, poznatiji nam bivaju u vjekove dublje.

Moj istinski susret, umnosrdačni, sa Istinom Pravoslavlja, sa Istinom Bogojavljenja i Bogosluženja, desio se dok sam još bio gimnazijalac. Na promociji fototipskoga izdanja nekoliko sabranih predavanja Svetoga Justina Ćelijskoga, a koje je pripremljeno, priređeno, štampano i promovisano trudom Njegovih sjajnih duhovnih učenika. To učenje, ta Filosofija,do kraja jeposvjedočena, pred našim očima, Bogojavljenskim Bogosluženjem Mitropolita Amfilohija, čiji Drugi Dolazak Miomirisni, Mirotočivi i Netjeljni očekujemo i prije Drugoga Najsvjetlijega Dolaska Gospodnjega! Mitropolit je pripravio putevenaše brdske, planinske, hidrobujne i urvinske Mitropolije ove, za Drugi Dolazak Gospodnji. Da ne dočekamo Ga usklikom varvara i pagana, no usklikom: Ne damo Svetinju! Do Pobjede! Do Hristove Pobjede!!! Sve za Gospoda, Gospoda ni za šta!!!!