Pomirenje

Piše: Emilo Labudović

Priča o međunacionalnom (a to skoro znači i međudržavnom) pomirenju naroda i državnih restlova bivše SFRJ podsjeća na pečurke. Javlja se sezonski, nabuja poslije neke političke „kiše“, pa – zasuši. Uglavnom se gura, podstiče i obnavlja grantovima dijela nevladinog sektora koji je u službi kreiranja i realizacije davno utvrđene i dobrim dijelom realizovane strateške politike preuređenja balkanskog prostora. Koliko god se „inicijatori“ međusobnno razlikuju, polazište im je isto i glasi: za pomirenje je potrebno samootrežnjenje a za to je neophodna istina i suočavanje sa njom. Istina o uzrocima, dešavanjima, zločinima, zločincima i… posledicama.

Ovoj polaznoj tezi na nivou principa nema se šta prigovoriti. Ali, gdje postoji princip, postoje i „nijanse“, kako bi to rekao Đole Balašević. A „nijanse“ koje kvare princip na kojem bi se gradilo pomirenje sastoje se u činjenici da je najveći dio „istine“ o devedestim godinama prošlog vijeka i krvavom raspadu SFRJ već otkriven i etabliran u nekoliko diskursa. Prvi je: za krizu i raspad „države zbratimljenih naroda i narodnosti“ isključivi krivci su ti isti narodi i narodnosti!!! „Doprinos“međunarodnog faktora se ni pomenuti ne smije. Činjenica da se sve dešavalo u kontekstu međunarodnih okolnosti u kojima su neki spoljni činioci (Njemačka, prije svih) htjeli da iskoriste to što je Rusija bila na koljenima da bi dovršili dislokaciju američkih vojnih efektiva sa svojih teritorija i konačno riješe takozvano „istočno pitanje“, stalno se skriva i zabašuruje. Po treći put, naša zajednička država platila je ceh zato što je, kako je na to upozoravao još Jovan Cvijić „gradila kuću na raskrsnici puteva„!

Druga, već neopozivo „utvrđena“ istina je da je za rat i raspad SFRJ isključivi krivac – Srbija! Preciznije, njen nikad dokazani projekat o „Velikoj Srbiji“, i pored istine da je Srbija u trenutku kada je mogla da bude onolika koliko je dozvoljavao prostor naseljen Srbima napravila – JUGOSLAVIJU!!! Pri tome se bez prestanka „zaboravlja“ da je rat počeo i da su prve žrtve pale u desetodnevnom „blic krigu“ u Sloveniji. Tada je poginulo 44 a ranjeno 180 vojnika JNA, starosti između 19 i 24 godine, čija je jedina „krivica“ bila ta što su se odazvali pozivu „kad Otadžbina zove“! Zaboravljaju se Špegelj, davljenje onog vojnika u Splitu, stadion „Maksimir“, itd, itd.

Treća „istina“ u čije se zube ne gleda glasi: „za sve je kriv Sloba“! O Kučanu, Tuđmanu, Aliji naročito… ni riječi. A kad je već „Sloba“ virus koji je razorio trošni jugoslovenski organizam, svi drugi uzroci i posledice idu na konto Srba i Srbije. Potom, kao logičan ishod prethodne slijedi sledeća „istina“: zločine su isključivo ili u najvećoj mjeri činili Srbi! Ta premisa je kao konačnu realizaciju imala više od hiljadu godina „haških“ presuda srpskim zvaničnicima, generalima i vojnicima! Svima ostalima ni do stotinu. Ovakvim stavom nastavljena je praksa iz prethodnih vremena kada su Srbi, kao narod, uprkos nemjerljivoj žrtvi i doprinosu slobodi i zajedničkom „državlju“, „nagrađivani“ ili nesputanim adresiranjem krivnje ili apsolutnim prećutkivanjem žrtava. Tom političkom matricom prešlo se preko činjenice da su u temelje prve Jugoslavije Srbi ugradili (i nagradili „braću“) trećinu odraslog stanovništva. Potom je „drug Tito“ jorganom bratstva i jedinstva prekrio Jadovno, Prebilovce, Jasenovac i brojna stratišta na kojima su klani i u jame bacani Srbi. Današnje srpske žrtve, Bratunac, Kravice… „pokrivene“ su dimnom zavjesom Srebrenice, Račka, Sarajeva, Štrbaca… I Dubrovnik je tu, takođe. Nad „stradalim“Stradunom proliveno je više suza nego što je palo granata, metaka i cigala ukupno. Ali se, zato, niko nikad ne „sjeća“ kada su hrvatske snage srušile čuveni i ništa manje međunarodno zaštićeni stari Mostarski most!? O „Bljesku“i „Oluji“ se govori kao o oslobodilačkim operacijama, skrivajući činjenicu da je, uz preko hiljadu ubijenih civila u izbjegličkim kolonama, tada izvršena najveća „seoba naroda“u savremenoj Evropi. Ali, to su srpske teritorije i srpske žrtve, a one ne ulaze u „istinu“. Upire se u oko zbog Morinja, ali se ćuti o Lori. I niko ne pita za takozvanu „nikšićku grupu“.

„Istina“ je, takođe nesporna, „neupitna“ i nedodirljiva, da su Srbi prekršili sve norme međunarodnog prava braneći trećinu svoje države od secesionističkih namjera Albanaca i njihovih „mentora“. Neopozivo „krivi“ za Račak, bombardovani su 78 dana svim mogućim, a naročito tim istim normama zabranjenim, sredstvima. Nalaz patologa iz Finske koji su neoborivo dokazali da je Voker bezočno lagao gurnut je duboko pod tepih, a Srbima je ostalo da svakodnevno bježe sa svojih ognjišta i liječe karcinome po kojima su evropski šampioni.

U situaciji kada su sve ove „istine“ nepobitno i neosporivo utvrđene, neophodan je samo još jedan korak i eto pomirenja. Neophodno je još samo da definitivno priznamo da smo kao narod za sve isključivi krivci, da otkrijemo i kaznimo još nekažnjene, pa će nam, po principu „Đura će ti oprostiti što te je tukao“ sve biti oprošteno. I kad se pomirimo sa sobom i tom „istinom“ o nama, kad prođemo samootrežnjujuću katarzu, pomirićemo se i sa bivšom braćom. Do sledeće (ne)prilike.

Ali, baš istine radi, treba reći da su najveći doprinos stigmatizaciji Srba i Srbije dali sami Srbi. Izručenjem predsjednika i najboljih svojih vojskovođa, nezapamćenim u istoriji, „krivica“ je priznata prije suda. Potom su se u tu službu stavili brojni intelektualci, navodni antiratni pokreti, organizacije, „crne žene“, Biserko i čitava jedna „druga“ Srbija koja je „prvu“ progonila gore od Karle del Ponte i Serža Bramerca zajedno. Značajno je pripomogla i još uvijek pripomaže i „prva“ (preobučena) Crna Gora. Ali, s „druge strane“ samoptužujućih glasova, osim sporadično, skoro i da nije bilo.

Rat je, sam po sebi zločin, i ni jedan u dugoj istoriji rarovanja nije bio pošteđen zločina, pojedinačnih i kolektivnih. Zato bi bilo van svake pameti tvrditi da Srbi nijesu činili zločine. Jesu, i to treba istražiti do kraja i kazniti svačije „krvave ruke“. Ali je takođe van svake pameti prećutkivati da su zločine činili i drugi i da bi i njihove „ruke“ trebalo staviti pod lupu istorije i zakona. Bez toga, istinskog „pomirenja“ i suživota nema.

Istina je, takođe, da balkanski narodi nijesu jedini u Evropi koji su dugotrajno ratovali među sobom. Ratovali su Njemci sa Francuzima, ovi sa Italijanima i Špancima, svi oni sa Englezima, itd, pa ipak danas žive jedni pored drugih, sarađuju i posluju. Ne vole se, nijesu „braća“, ali su jedni uz druge i često jedni sa drugima. Da bi to bilo moguće, Vili Brant je otišao u Varšavski geto i – kleknuo. Takođe istini za volju, Milo je kleknuo u Dubrovniku, Vučića su umalo skalpirali kad je htio da se pokloni Srebrenici, ali još niko i nikad sa „druge strane“ ne da nije kleknuo već ni riječ priznanja ili izvinjenja nije uputio. Umjesto toga, sa tih prostora i danas stižu zastrašujuće poruke kojih čak ni jedan „internacionalni“ Srbin i dokazani filantrop, Novak Đoković, nije pošteđen. A kao i za svađu, i za pomirenje je potrebno najmanje dvoje. I istina, ona prava, sveobuhvatna i nedeljiva. Kakva god da je, koliko god da bude jeziva, jedino ona može da bude otrežnjujuća i podloga ne više za „bratstvo i jedinstvo“ jer je taj (plavi) voz davno prošao već za jedan normalan i hipotekama neopterećen suživot. Sve do tada, Drina će biti kriva da krivlja biti ne može.