Pomoć Rusije Crnoj Gori i Brdima kroz vjekove

Piše: Goran Kiković, profesor istorije

Kako pišu hroničari i istoričari, Crna Gora se u ruskim izvorima prvi put pominje na samom kraju 17. vijeka, 1698. godine, kada je ruski državnik Tolstoj, na putu za Italiju, u Boki posjetio mlade ruske plemiće koji su se tu obučavalim pomorskim vještinama (i koji su kasnije postali generali, admirali, diplomate…).

On je u svom dnevniku zapisao da nedaleko od Kotora i Perasta žive ljudi koji se nazivaju Crnogorcima, da su hrišćanske vjere i slovenskoga jezika, da ih je malo, da nikome ne služe i da povremeno ukrštaju sablje sa Turcima, te ratuju sa Venecijom.

Već 1711, u vrijeme vladike Danila, počinju diplomatski odnosi između Crne Gore i Rusije. Doduše, to je više neka ad hok diplomatija (tek nakon Berlinskog kongresa, od 1878. godine, možemo govoriti o modernoj diplomatiji u Crnoj Gori).

Na poziv Petra Velikog u zajedničku borbu protiv Turaka, Vladika Danilo je kazao Crnogorcima: „Mi smo čuli da postoji hrišćanski car u sjevernom dijelu svijeta, Bog zna, kako daleko… Ali, kako smo mi u ovim brdima zatvoreni sa sviju strana… činilo nam se da on o nama, kao o šačici malog naroda, sakrivenog između zmija i škorpiona, ne može ništa da zna… Ali, evo danas, hvala Bogu, mi vidimo njegove poslanike i imamo u rukama njegovu carsku gramatu… Mi hoćemo da se Rusima, a Rusi nama, s Božjom pomoću, približimo, da ne bismo jedni od drugih bili tako daleko. I Rusi i mi smo iste krvi i istog jezika. Dakle, naoružajte se, braćo moja, Crnogorci. Spreman sam i ja, ne žaleći ni imanje ni život svoj, da pođem s vama u službu caru hrišćanskome i našem otačestvu.“

Uskoro je Vladika Danilo otputovao u Rusiju i donio pozamašnu pomoć manastirima i siromašnom crnogorskom narodu. Otada pa sve do današnjih dana odnosi crnogorskog i ruskog naroda su bratski. Bilo je iskušenja u diplomatskim odnosima dvaju država, i kako piše Jovan Plamenac između „male crnogorske i velike ruske, čak i u vrijeme Svetog Petra Cetinjskog, posebno u vrijeme knjaza i potom kralja Nikole. Međutim, bratska ljubav dva naroda, jednokrvna i jednovjerna, užegnuta prije tri vijeka, nikada se nije gasila“.

On ističe da se „nije mali broj Crnogoraca školovao u Rusiji. Nije se mali broj Crnogoraca odselio u Rusiju. U ruskoj vojsci bilo je 30 generala i admirala, doseljenika iz Crne Gore. Neposredno nakon Oktobarske revolucije, veliki broj ruskih emigranata obreo se u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Oko 70.000 ih se iskracalo u Zeleniki, među njima i 70 generala i admirala ruske carske vojske. Mnogi su otišli dalje, širom Kraljevine, ali dio njih je ostao. Crna Gora je tako dobila ljekare, inžinjere… Mnogima su i kosti pohranjene u zemlji današnje Crne Gore; mnogi Rusi upravo ovdje čekaju Drugi Hristov dolazak. Kao, uostalom, i mnogi Crnogorci u Rusiji. Među njima i jedan vladika, Vasilije Petrović“.

O odnosima Rusije i Crne Gore Jovan Plamenac kaže: „Rusija jeste obilno pomagala Crnoj Gori. I danas, kada je crnogorska privreda uništena, najznačajniji živi novac donose nam Rusi. A Crna Gora je svojevremno Japanu objavila rat zbog Rusije. U ovo vrijeme Crna Gora je Rusima bila širom otvorila vrata, učinila sebe njihovim drugim domom. A onda – iskušenje! Možda čak veće nego ikada do sada.“

Evo zašto su nam, ne toliko radi zemaljskih dobara, nego sa aspekta eshatona, budućeg vijeka, vječnog života, potrebni Rusi i Rusija: nad civilizacijom se nadvio otrovni dim poricanja hrišćanskih vrijednosti življenja. Iz kuhinje zla ovog svijeta, čiji pipci preko kojih se hrani sežu u dubine Luciferovog bogoodstupništva, silom novca i vojne tehnike nameću nam lažnu demokratiju (demokratiju kao prevaru) i ljudska prava kao sredstvo za dominaciju, a preko njih hedonizam, pederastiju, opijate, rastakanje porodice, seksualne slobode, abortus i kontraceptivna sredstva, eutanaziju, pa sve do „grand šoua“ i medija kao industrije spekulacije i relativizaranja istine. Taj dim je toliko poguban za dušu, koliko je onaj černobiljski bio poguban za tijelo.

A mi, Crnogorci, kako da se zaštitimo? Kako da se odbrani ćevap na tanjiru aždaje? Zato su naše oči uprte u Rusiju, kao na velikog brata. Ko to danas, koja sila može da se odupre poplavi zla ovoga svijeta? Rusija! I samo Rusija!

Plamenac ističe: „Ko to danas, kao što je ono prije nastanka svijeta, suprotstavivši se Satani i njegovoj vojsci demona, Arhangel Mihailo stao pred vojskom anđela i gromko uzviknuo: ‘Vonmem! Stojmo smjerno pred našim Tvorcem i ne mislimo što je suprotno Bogu’, može stati pred demonskom silom ovoga svijeta?“

Ja smatram, samo – Vladimir Putin! Kao što je ono, 1380, Dimitrije Donski na Kulikovom polju stao pred Zlatnom hordom. Kletva Svetog Petra Cetinjskog, tog tajnovidca koji je čistotom svoje podvižničke i stradalne duše sagledavao vjekove, u stvari je briga o dušama Crnogoraca! On je i svom nasljedniku na tronu crnogorskih mitropolita, Petru Drugom Petroviću Njegošu, ostavio zavještanje: „Moli se Bogu i drži se Rusije.“ Ove riječi već skoro dva vijeka kotrljaju se po crnogorskom kamenju i odjekuju. „Rusije se i danas drže oni Crnogorci koji se Bogu mole, koju u Boga vjeruju i koji Bogu vjeruju!“, kaže Plamenac.

Sveosvešteni mitropolit gospodin Sava Petrović, pošto se zavladičio, išao je u Rusiju radi traženja pomoći U to je vrijeme na prestolu bila imperatorica Jelisaveta Petrovna, koja ga je blagonaklono primila i carski svakim crkvenim potrepštinama obdarila. Tome je pridodala i jednu gramatu crnogorskome narodu, kojom izjavljuje svoju blagonaklonost i priznanje za zasluge njenom besmrtnog sjećanja roditelju učinjene. A evo i kopije te gramate:

„Božjom milošću, MI JELISAVETA PRVA, Imperatorica i Samodržica Sverosijska, i proč., i proč, i proč.:
Blagorodnoj i poštovanoj gospodi Srpskih zemalja u Makedoniji, Skenderiji, Crnoj Gori i Primorju, Crnogorskoga Naroda Gubernatorima, Vojvodama, Kneževima i Kapetanima, a takođe i drugim duhovnim i svetovnim Glavarima – NAŠA IMPERATORSKA blagonaklonost!
Odnedavno pristigli ovamo iz Crne Gore Preosvešteni Sava, mitropolit Skenderijski, Primorski i Crnogorski, nastavljajući ranije ukazanu Crnogorskog naroda NAŠEMU najljubaznijemu roditelju, blaženome i vječnodostojnome sjećanja Gospodaru Imperatoru PETRU Velikome vjernu i usrdnu službu, ukazujući na svoje i vaše opšte nužne potrebe – molio je da bismo Mi, Velika Gospodarica, Naše Imperatorsko Veličan-stvo, pazili na vaše potrebe i na obnavljanje za slavoslovlje Božjih svetih crkava i Manastira i da se nagrade novčanom sumom, a za sveštenosluženje Arhijerejskim oblačenjem i odeždama i crkvenim sasudama i knjigama. Mi, Velika Gospodarica, Naše Imperatorsko Veličanstvo, tu molbu smo blagonaklono primili i saizvolili, i po Našoj Imperatorskoj najmilosti-vijoj blagonaklonosti on što je dobijano za ranije ukazanu usrdnost prema Njegovom Imperatorskom Veličanstvu, blaženom i visokoslavnom dostojnom sjećanja NAŠEMU Gospodaru Roditelju od strane Crnogorskog naroda, i slato iz NAŠE blagajne, višepomenutom Preosveštenom Mitropolitu Savi dajemo za vas nagradu, i za obnavljanje svetih Crkava i manastira – u iznosu od tri hiljade rubalja. Istom mitropolitu predata je određenom izmoljenom gramatom roditelja NAŠEGA 1715. god. dana roždenstvenskom Cetinjskom u Crnoj Gori Manastiru milostinja za sve prošle godine do 1743, i to tri hiljade i pet stotina rubalja. Uz to smo po Mitropolitu u Crnu Goru poslali arhijerejsko oblačenje kao i odežde za sveštenike i đakone, a takođe i crkvene sasude srebrne, i dovoljan broj knjiga, čemu se prilaže registar. A samom Mitropolitu učinjene ovamošnje putne troš-kove i izdržavanje i njega i njegovih pratioca i za povratak dato je hiljadu rubalja. Tako je Mitropolit sa ovom gramatom NAŠEGA Imperatorskoga Veličanstva i s pomenutom pomoći upućen u Crnu Goru kao i ranije. Nadamo se, MI, VELIKA Gospodarica, da ćete sve to primiti sa zahvalnošću, a NAŠA Imperatorska pomoć Vama biće obezbjeđivana i ubuduće.
Dato u Moskvi 10. maja 1744. godine
Po najmilostivijem Ukazu Njenog Veličanstva
Državni Vicekancelar
Grof Aleksej Bestužev Rjumin“.
(M. P.)

A na koverti piše:

„Blagorodnoj i poštovanoj gospodi Srpskih zemalja u Makedoniji, Skenderiji, Crnoj Gori i Primorju, Crnogorskoga naroda Gubernatorima, Vojvodama, Kneževima i Kapetanima, kao i drugim duhovnim i svjetovnim glavarima“.

Pojedinačni slučajevi ruske pomoći

Često se poslednjih godina čuje kod neobaviještenih građana zlonamjerna i netačna priča „Rusija nas nikad nije pomagala“. Pa, de da vidimo, krenimo redom!

Dr Mirčeta Đurović u knjizi „Crnogorske finansije“ dokumentovano ilustruje da to nije tako. Prihodi Crne Gore iz unutrašnjih izvora, nijesu bili dovoljni za podmirenje državnih potreba. O tome koliko su činili ukupni prihodi od neposrednih i posrednih poreza biće riječi kasnije. Zasad je dovoljno istaći da oni nijesu bili dovoljni da pokriju državne potrebe. Crna Gora se u periodu o kome je riječ nalazila u vremenu maksimalnih napora svih društveno-političkih snaga da se zemlja izvuče iz zaostalosti i da se poboljšaju privredne prilike i uredi država. Razvitak privrede, državnog mehanizma, prosvjete i uopšte svih oblasti života iziskivao je ne samo velike napore već i znatna sredstva. Pored toga, što posebno treba istaći, Crna Gora u ovom periodu vodi intenzivne borbe sa Turcima, u odsudnoj borbi za konačno oslobođenje i emancipaciju od Turske, što je takođe iziskivalo ogromna sredstva. Ako se tome doda dvor i njegove potrebe, onda je jasno da je to iziskivalo znatna sredstva. A njih nije bilo mogućno obezbijediti iz domaćih izvora. Morali su se tražiti izvori na strani.

Kako ističe dr Đurović, najvažniju pomoć sa strane Crna Gora je dobijala od Rusije. Ruska pomoć je pretstavljala jedan od značajnijih finansijskih izvora Crne Gore. Zbog toga ću se na ovom mjestu uglavnom zadržati na ruskoj subvenciji, ograničavajući se u prethodnom razmatranju samo na najbitnije momente, kako bi se dobila što potpunija slika ove problemati-ke u periodu o kome je ovdje riječ.

Pomoć Rusije Crnoj Gori datira još od ranije, od vremena Petra Velikog. Ruska vlada je još 1715. godine odobrila redovnu pomoć Crnoj Gori od 500 zlatnih rubalja, s tim da se isplaćuje svake treće godine. Ali, pomoć nije redovno isplaćivana. Kako se kretala ruska pomoć Crnoj Gori u toku 18. vrijeka, teško je utvrditi. Ona postaje nešto redovnika od kraja 18. vijeka. Početkom 1799. godine car Pavle je na molbu vladike Petra I od 19. maja 1797. godine naredio da se Crnoj Gori šalje svake godine pomoć od 1000 zlatnika. Time je ponovo sankcionisana odluka Petra Velikog o pomoći Crnoj Gori. Ali ni ova pomoć nije redovno isplaćivana. Nije prošlo ni nekoliko godina a pomoć je obustavljena. Od 1807. godine ruska pomoć nije isplaćivana za narednih nekoliko godina. U borbama u Boki Kotorskoj Crnogorci su imali ogromne gubitke. Ali Rusi nijesu dali gotovo nikakvu naknadu za to. Uzalud je vladika Petar I godinama tražio naknadu za pretrpljene žrtve u Boki. On nije doživio da je dobije.

Do kad je bila obustavljena subvencija poslije 1807. godine, teško je iz postojećeg materijala utvrditi. Iz podataka se vidi da su početkom oktobra 1823. godine upućena dva čeka od po 7930 rubalja na ime pomoći za 1821. godinu. U nekoliko narednih godina pomoć vladici Petru I je isplaćivana, iako neuredno i sa zakašnjenjem. Zahvaljujući promjene na ruskom prijestolu, 1826. godine je riješeno “da se obnovi crnogorskom narodu godišnja pomoć od 300 dukata godišnje“. Otada je pomoć vladici Petru I redovno isplaćivana sve do njegove smrti 1830. godine. Pomoć je isplaći-vana u četvoromjesečnim ratama, tri puta godišnje.

Kako piše dr Mirčeta Đurović u svojoj knjizi “Crnogorske finan-sije“ “Rusija je poslije smrti Petra I nastavila da šalje istu pomoć – 1000 zlatnika narodu i 300 za lične potrebe vladici. Prilikom dostave čeka za ličnu pomoć Petru I u decembru 1830. godine, naglašeno je da se ona uruči njegovom zakonitom nasljedniku. Tako je Petar II u prvim godinama primao rusku pomoć u visini kako je bila određena 1826. godine. Međutim, Njegoš je bio bolje sreće od svog prethodnika. 1832. godine ponovo je pokrenuto pita-nje isplate zaostale pomoći Crnoj Gori. Ta suma je iznosila 17 000 zlatnika. Početkom marta 1833. godine ruski konzul u Dubrovniku, Gagić, obavije-šten je da je car naredio da se Crnoj Gori isplati zaostala pomoć koju je bio odredio car Pavle I i da se u tu svrhu, kao prva rata, šalje pet čekova u iznosu od 27 505 papirnih rubalja. Tako je Petar II do januara 1834., pored redovne pomoći, primio na ime zaostale subvencije – računajući i 7200 zlatnika koje je donio u Crnu Goru Ivan Vukotić – 15 400 zlatnika. Ovim je znatno bio poboljšan materijalni položaj Crne Gore, što je olakšalo Njegošu da se pozabavi unutrašnjeim uređenjem zemlje.

Iako je pomoć uglavnom uredno primana, Njegoš njome nije bio zadovoljan. On je preduzeo mjere da se subvencija poveća. Početkom 1837. godine Njegoš je zatražio da mu se dozvoli da dođe u Petrograd da bi, pored osta-log, zatražio povećanje pomoći. Ovaj Njegošev korak nije ostao bez rezultata. I pored nekih negativnih mišljenja o tome, Njegoš je uspio da izvojuje povećanje subvencije. Krajem oktobra 1837. godine ruski poslanik u Beču, Tatiščev, obavijestio je Gagića da je Crnoj Gori data godišnja pomoć od 80 000 papirnih rubalja, pod uslovom, da se troši na unutrašnje uređenje zemlje i na korist naroda. Istovremeno ga obavještava da je prvi četvoromjesečni iznos od 26 666,66 rubalja dostavljen preko Ozerckovskog i da se za naredni kvartal šanje ček na isto toliki iznos. Tako je Njegoš od 1837. godine, pored redovne pomoći od 1 000 zlatnika (oko 2 900 srebrnih rubalja ili oko 4 300 fiorina), dobijao sve do svoje smrti i 80 000 rubalja (u papirnom novcu).

Uza sve to, ruski car je crnogorskom narodu sredinom 1838. godine, zbog nerodice, poklonio 10 000 četvrti žita. Od ovoga je Crnoj Gori za nekoliko narednih godina isporučeno 3480 četvrti. Njegoš je tražio da se ostatak, umjesto u žitu, dâ u novcu. Car je uvažio Njegošev prijedlog i naredio da se umjesto preostalih 6 520 četvrti žita izda 20 000 srebrnih rubalja (oko 30000 fiorina), u dvije rate po 10 000 rubalja, s tim da se novac isključivo upotrijebi za istu svrhu.

Zahvaljujući svemu tome, Njegoš nije oskudijevao u materijalnim sredstvima. Njemu je čak nešto i preostajalo, što je bilo deponovano u Rusiji i nekim austrijskim bankarskim kućama, a nađeno je i nešto gotovine u kasi na Cetinju. Njegoš je još 1842. godine deponovao u Rusiji, kod Trgoačke banke u Petrogradu, 50 552,15 srebrnih rubalja. Prilikom Njegoševe smrti zateklo se novca u iznosu od 332 583 fiorina. Ovaj novac je Njegoš čuvao da bi valjalo u nuždi crnogorskom narodu, što je i u svojoj oporuci naglasio.

Poslije Njegoševe smrti Rusija je i dalje slala pomoć Crnoj Gori u istoj visini kao i ranije – 80 000 papirnih rubalja i 1 000 dukata. Za prva dva četvoromjesečja 1851. godine novac je na vrijeme stigao, a poslednja rata tek u septembru naredne 1852. godine zajedno sa prvom ratom za 1852 godinu. Za nekoliko narednih godina subvencija je uglavnom redovno isplaćivana. Međutim, uskoro je isplata obustavljena. U toku 1856. godine normalno su isplaćene samo prve dvije rate; treća rata je zadržana. U to vrijeme došlo je do zategnutih odnosa sa Rusijom, pa je zbog toga isplata subvencije za jedno kratno vrijeme obustavljena. Istovremeno je riješeno da se od obustavljene subvencije daje pomoć crnogorskim emigrantima Đorđiju Petroviću, Medakoviću i njihovim pristalicama sa porodicama (serdaru Milu Martinoviću, barjaktaru Ivanoviću i dr.) Emigranti su primali pomoć od sredstava crnogorske subvencije do jula 1859. godine, a otada iz drugih fondova. Od jula 1859. godine Crna Gora je ponovo primala put iznos subvencije, i to uglavnom redovno. Tako je Crna gora za vrijeme vladavine knjaza Danila, iako neredovno i sa zatezanjem, dobijala pomoć od Rusije kao i za vrijeme Petra II – 9 000 zlatnika (1 000 lično knjazu i 8 000 državi), što je činilo oko 42 000 fiorina“, iznosi Dr Mirčeta Đurović u knjizi “Crnogorske finansije“.

Isti iznos Rusija je davala i poslije smrti knjaza Danila, u prvim godinama vladavine knjaza Nikole. Ali ni knjaz Nikola nije prošao bez smetnji. Već poslije nekoliko godina subvencija je privremeno bila zadržana, dok se ne dobije izvještaj o Crnoj Gori. Zbog toga pomoć nije isplaćena u toku 1863. i 1864. godine. Tek u novembru 1864. godine odobreno je da se isplati pomoć Crnoj Gori za 1863. godinu, i to samo dvije trećine (15 000 rubalja), a ostatak da se deponuje kod jedne ruske banke. I ova opstrukcija ruske vlade bila je slična onoj iz vremena knjaza Danila, 1857. godine. Ako je Crna Gora i pokušala da potraži oslonac na drugoj strani, odmah je dolazila u opasnost da joj ruska vlada ukine subvenciju. Takve pojave, vidjećemo, nijesu bile rijetke i nijesu ostale bez posljedica po Crnu Goru.

Pomoć dodijeljena Njegošu 1837. godine, u iznosu od 80 000 papirnih rubalja, po svemu sudeći, bila je data na 30 godina. Jer, 1867. godine postavilo se pitanje njenog produženja. Carskom odlukom početkom 1867. godine odobrena je isplata subvencije Crnoj Gori za narednih pet godina, u istom iznosu kako je i dotada isplaćivana – 22 857 srebrnih rubalja. Tako je produžena subvencija od 80 000 papirnih rubalja do 1873. godine. Međutim, 1869. godine Rusija je dala posebnu subvenciju za dvije srednje škole u Crnoj Gori. Prilikom svog boravka u Rusiji knjaz Nikola je uspio da izdejstvuje pomoć za Cetinjsku bogosloviju i Djevojački institut. Cetinjska bogoslovija dobijala je 8 000, a Djevojački institut 5 500 srebrnih rubalja. Tako su od pomoći iz Rusije bila obezbije-đena materijalna sredstva za prve dvije srednje škole u Crnoj Gori. Zahvaljujući tome škole su normalno radile i pokazale su veoma dobre rezultate.

U periodu do rata 1876-1878 godine Rusija je još jedanput povećala pomoć Crnoj Gori. Kako je 1872. godine isticao rok produženju subvencije iz 1869. godine, knjaz Nikola je iskoristio priliku da zatraži povećanje pomoći. On je preko knjaza Gorčakova upoznao ruskog cara sa teškim materijalnim prilikama u zemlji i tražio povećanje subvencije. Car je uzeo u obzir teškoće Crne Gore i riješio da se pomoć Crnoj Gori poveća. O tome je Gorčakov obavijestio knjaza Nikolu u novembru 1872. godine. Gorčakov u pismu navodi da je car dao nalog da se novčana pomoć Crnoj Gori udvostruči i da se od 1. januara 1873. godine umjesto 23 000 isplaćuje 46 000 srebrnih rubalja. Iz pisma se vidi da je ovo povećanje bilo namijenjeno lično knjazu Nikoli, jer se u pismu naglašava da se novac njemu isplaćuje i da ga on upotrebljava prema svom nahođenju. Time je subvencija iz Rusije znatno povećana. Od 1873. godine, ne računajući ono što se davalo kao pomoć pojedincima (Darinki i dr.), subvencija je iznosila preko 62 000 rubalja – 46 000 državi i knjazu, 8 000 Bogosloviji, 5 500 Djevojačkom institutu i oko 3 000 rubalja (1 000 zlatnika) crkvi. To je u ono vrijeme iznosilo oko 80 000 fiorina. Ovaj iznos Crna Gora je primala do ratova 1876-1878, pa i kasnije. Subvencija je isplaćivana u četvoromjesečnim ratama, tri puta godišnje, i to uglavnom redovno.

Pored subvencije od Rusije, Crna Gora je dobijala pomoć i od drugih zemalja. Ali to je teško tačno utvrditi. Dok je o ruskoj pomoći sačuvano podosta podataka, tako da se ona uglavnom može kontinuirano pratiti, o drugim pomoćima ima vrlo malo traga u arhivskom materijalu. Ukoliko je i bilo neke pomoći, ona nije imala trajniji karakter. U tom smislu jedino se izdvaja pomoć od Austrije, koja je davana na ime održavanja puteva.

Sredinom 1870. godine knjaz Nikola je pokrenuo kod austrijske vlade pitanje izgradnje puta od Kotora do Cetinja i Rijeke Crnojevića. Za izgradnju puteva knjaz je tražio kredit od 500 000 fiorina. Ali austrijska vlada je odugovlačila ovo pitanje, pa je knjaz bio primoran da se iznova obraća Beču. Oko toga su dugo vođeni pregovori i tek u proljeće 1873. godine su privredeni kraju. Austrijska vlada je našla za najpogodnije da se za izgradnju puteva ua Crnoj Gori daje redovno godišnje 30 000 fiorina. Prva rata predata je knjazu prilikom njegovog boravka u Beču u maju 1873. godine. Subvencija za održavanje puteva uglavnom je redovno isplaćivana, ne samo do Berlinskog kongresa nego i kasnije. I pored toga što je primana subvencija, put od austrijske granice do Rijeke Crnojevića izgrađen je tek poslije Berlinskog kongresa, od 1879-1884.

Kako Đurović piše: “Osim subvencije od Rusije Crna Gora nije u periodu poslije berlinskog kongresa trajnije primala neku značajniju pomoć sa strane. U tom pogledu jedino vrijedi pomenuti pomoć od Austrije“.

U prvom dijelu rada istaknuto je da je Austrija davala Crnoj Gori godišnju pomoć na ime održavanja puteva u iznosu od 30 000 fiorina. Ova pomoć je nastavljena i poslije Berlinskog kongresa. Pomoć je redovno isplaćivana, preko austrijskog poslanstva na Cetinju, dva puta godišnje, po 15 000 fiorina. Austrija je redovno davala ovu pomoć do kraja 1891. Kako se vidi iz jednog telegrama ministra Gavra Vukovića crnogorskom poslaniku u Carigradu Bakiću, austrijska vlada je 1892. godine obustavila ovu pomoć Crnoj Gori.

Međutim, crnogorska vlada se u septembru 1895. godine obratila Austriji za pomoć u izgradnji puta Risan-Nikšić. Austrija je izgleda prihvatila molbu crnogorske vlade. Početkom oktobra je primljeno “kao dodatak subvencije za puteve“, kako stoji zapisano u protokolu, 20000 fiorina.

Dr Đurović u svom komentaru ističe da “da li je tada još što primljeno od Austrije na ime izgradnje ovog puta, nijesam mogao utvrditi, ali pretpostavljam da nije. Put Nikšić-Risan nije izgrađen ovom prilikom. Od ovog puta nije bilo izgrađeno do Balkanskog rata ni deset kilometara. Intenzivnija izgradnja puta otpočela je tek 1912. godine. Pošto je Austrija bila zainteresovana za ovaj put, utvrđen je sporazum između dvije vlade da Austrija da pomoć u iznosu od 400 000 perpera. Put je rađen tokom 1912. godine, sve do izbijanja rata. Od predviđene sume Austrija je isplatila 250 000 perpera, ali radovi nijesu nastavljeni poslije svršetka Balkanskog rata – put nije bio izgrađen do kraja postojanja crnogorske države“.

Na tome se završila austrijska pomoć Crnoj Gori za izgradnju i odražavanje puteva. Ona je donekle doprinijela izgradnji nekih puteva u Crnoj Gori, ali u cjelini, nije imala bitnijeg uticaja na crnogorske finan-sije. Ipak, Austrija je bila veoma zainteresovana za izgradnju i održavanje puta Rijeka Crnojevića-Kotor. Put je trebalo da posluži kao osnovna saobraćajna arterija između Crne Gore i Austrije i između jednog dijela Turske i Boke Kotorske. Ovim putem trebalo je da se odvija crnogorski izvoz za Austriju (od čega je umnogome zavisilo austrijsko tržište i stanovništvo u Boki) i da olakša uvoz.

Što se tiče pomoći od Francuske, ona je više imala povremeni karakter. Nešto više pomoći od Francuske dobila je Crna Gora za vrijeme knjaza Danila. Koliko je iznosila pomoć teško je utvrditi, jer o tome postoje veoma protivurječni podaci. No bez obzira na to, francuska pomoć Crnoj Gori nije imala trajniji karakter.

Za Crnu Goru i njene finansije nijesu bile bez značaja ni druge povremene i jednokratne pomoći. Crna Gora je povremeno dobijala pomoć ne samo od Rusije, Austrije i Francuske, nego i od mnogih drugih zemalja: Srbije, Italije, Grčke itd. Pomoć pojedinih zemalja bila je ne samo u novcu nego i u žitu, oružju, odijelu i drugom materijalu. Povremena pomoć bila je od posebnog značaja naročito u ratnim prilikama i gladnim godinama, o čemu je sačuvano puno podataka.

U cjelini ruska subvencija i razne druge pomoći bile su važan faktor za crnogorske finansije. Ruska subvencija, koja je od 1837. znatno povećana i uglavnom bila redovna, značila je mnogo za oskudnu državnu kasu Crne Gore. Ona je bila veoma važna dopuna unutrašnjim finansijskim izvorima zemlje. Na nju se računalo kao na siguran finansijski izvor, pa je ona u izvjesnom smislu bila korektura finansijskog debalansa i time je kompezirala donekle permanentni deficit Crne Gore.

Ali, pomoći su imale i drugu stranu medalje. Preko subvencije i raznih pomoći pojedine strane sile htjele su da ostvare svoj uticaj u Crnoj Gori, da je vežu za sebe i potčine je svojim interesima. To je u krajnjoj liniji, naravno, bila svrha pomoći, ma od koje strane ona dolazila. Interesi Rusije i drugih sila često su se razilazili sa težnjama Crne Gore. U tom pogledu Crna Gora se nalazila u nezavidnom položaju. Trebalo je sačuvati naklonost Rusije ili neke druge sile, a sprovoditi svoju osnovnu koncep-ciju – razvijati oslobodilačku borbu i obračunavati se sa Turskom. Na toj liniji je čsto dolazilo, i moralo je dolaziti, do sukoba između Crne Gore i pojedinih stranih sila, jer su njihovi zahtjevi često bili suprotni intere-sima Crne Gore. Trebalo je, često mnogo volje i upornosti, i mnogo takta, da se parališe uticaj sa strane i otkloni sve ono što bi išlo na štetu crnogorskog naroda i

S obzirom na sve to, pomoći su imale dvojaku ulogu. One su, s jedne strane, bile važna dopuna crnogorskih finansija, a s druge strane prepreka slobodne aktivnosti Crne Gore. Ruska pomoć, i materijalna i druga, bila je važan faktor u razvitku oslobodilačke borbe crnogorskog naroda, u procesu stvaranja države i uređenja zemlje. To je naročito dolazilo do izražaja onda kada se osnovna težnja crnogorskog naroda nalazila na liniji ruske politike i kada je to Rusiji posebno konveniralo. Ali, bilo je momenata kada Rusiji nije išla u račun borba Crne Gore i kad su Rusi nastojali da se ona smiri. U takvim prilikama ruska politika morala je imati loših posljedica po Crnu Goru. Kakav je karakter imala ruska subvencija i druge pomoći za Crnu Goru, još bolje će se moći sagledati prilikom analize perioda poslije Berlinskog kongresa.

U prvom dijelu bilo je riječi o ruskoj subvenciji do rata 1876-1878, a ovdje ćemo se zadržati na period od Berlinskog kongresa do Prvog svjetskog rata. Prethodno treba napomenuti da je Rusija, pored redovne subvencije, davala u toku oslobodilačkog rata, i dalje do 1880. godine, znatnu vanrednu pomoć za nabavku oružja i drugog ratnog materi-jala. Ruska pomoć je umnogome olakšala Crnoj Gori da uspješno okonča borbu i izađe kao pobjednik iz ovog teškog rata. Pored toga, Rusija je radi naoružanja crnogorske vojske dala zajam Crnoj Gori, u jesen 1879. godine, u iznosu od 900 000 rubalja (oko 1 100 000 fiorina), o čemu će biti više riječi u poglavlju o zajmovima.

Poslije zaključenja mira i sređivanja ratnih prilika, Rusija je nastavila da daje redovnu pomoć Crnoj Gori u istom iznosu kao prije rata 1876-1878, tj. prema odluci ruskog cara krajem 1872. godine. Produžena subvencija je iznosila: 46 000 rubalja crnogorskoj vladi i knjazu Nikoli, 8 000 Bogosloviji, 5 500 Djevojačkom institutu kojeg je osnovala Ruska carica Marija Aleksandrovna i 1 000 zlatnika (oko 3 000 rubalja) – crkvi. Ovome se od 1879. godine pridružuje i redovna pomoć bolnici Danila I na Cetinju u iznosu od 2 500 rubalja, što je dodijelio Crveni krst Rusije. Ovaj novac je u stvari bio interes na kapital od 500 000 rubalja, deponovan na ime cetinjske bolnice kod jedne ruske banke. Tako je poslije rata Crna Gora dobijala iz Rusije na ime redovne pomoći 64 000 rubalja (oko 80 000 fiorina).

Iako su se prilike u Crnoj Gori poslije Berlinskog kongresa znatno izmijenile i uvećale potrebe zemlje, Rusija nije povećavala subvenciju Crnoj Gori. Dr Đurović precizira.“ Za prvih deset godina poslije rata subvencija je ostala na nivou iz 1873. godine, izuzev što je od 1. januara 1888. povećana godišnja pomoć Djevojačkom institutu sa 5 700 rubalja na 10 000 fiorina. Tek 1889. godine došlo je do izmjene, što je bilo uslovljeno posebnim okolnostima. Desetak godina poslije Berlinskog kongresa Crna Gora je zapala u dugove. Na molbu knjaza Nikole ruski car je u avgustu 1889. godine riješio da sanira dugovanja Crne Gore. Otpisan je dug Crne Gore banci u Petrogradu i ruskoj državnoj blagajni, a za isplatu dugovanja u Austriji učinjen je nov zajam od 900 000 rubalja, na 20 godina uz 5% kamate, s tim što bi se anuiteti naplaćivali od ruske subvencije koja se daje Crnoj Gori. Međutim, od subvencije koja je davana Crnoj Gori – 46 000 rubalja – nije se mogao nadoknaditi ni godišnji interes, a kamoli amortizacije glavnice. Godišnji anuiteti zajam iznosila su 80 000 rubalja. Pošto ranija subvencija nije bila dovoljna za pokriće anuiteta, ruska vlada je riješila da se godišnja pomoć Crnoj Gori poveća od 46 000 na 100 000 rubalja, s tim da se od povećanog iznosa odbija 80 000 rubalja za otplatu zajma Državnoj banci u Petrogradu, a 20 000 rubalja da ide kao godišnja pomoć crnogorskoj vladi.

Ovom transakcijom Crna Gora se oslobodila bečkih dugova, ali je to smanjilo primanje iz Rusije i svelo subvenciju državi na 20 000 rubalja. Za narednih šest godina, do 1896., crnogorska vlada je dobijala polugodišnje po 10 000 rubalja. Pošto je od ruske subvencije 50 000 rubalja pripadalo neposredno knjazu Nikoli, taj iznos je državna kasa redovno nadoknađivala.

Od 1896. godine Rusija daje posebnu subvenciju za izdržavanje stajaće vojske. (U početku je stajaća vojska imala 500 oficira i vojnika pješadije i jednu polubateriju od 4 topa sa 56 vojnika). Upravo, još sredinom 1895. godine ruska vlada je poslala 67 612 fiorina za izgradnju vojnih stanova i formiranje stajaće vojske. Iste godine je odlučeno da se od 1. januara 1896. godine daje na ime održavanja crnogorske stajaće vojske pomoć u iznosu od 82 000 rubalja, što je iznosilo, zavisno od kursa, oko 104 000 fiorina. Subvencija je isplaćivana u četvoromjesečnim ratama, tri puta godišnje po oko 34 500 fiorina. Ovaj iznos je bio namijenjen isključivo za održavanje vojske i za drugo nije mogao biti upotrijebljen. Crnogorska vlada se obavezala da će održati određeni kontingent vojske, pa su ova sredstva išla kao sastavni dio budžeta Ministarstva vojnog. Ova pomoć je značila puno za crnogorsku vojsku, ali je malo pomogla crnogorskim finansijama, jer je u potpunosti trošena za redovnu vojsku.

Naredne, 1897. godine, dodijeljena je pomoć sinu Knjaza Nikole, knjazu Danilu od 20 000 rubalja godišnje čime je uvećana subvencija dvoru na 70.000 rubalja.

Tako je Crna Gora od 1896. ukupno dobijala godišnje pomoći od Rusije nešto preko 220 000 rubalja, od čega je 80 000 rubalja išlo na otplatu zajma Državnoj ruskoj banci u Petrogradu. Ako se uzme u obzir odbijanje za amortizaciju zajma i troškove oko izdržavanja vojske, onda se može pretpostaviti koliko su malo koristi imale crnogorske finansije od ruske pomoći krajem 18. vijeka. Istina, pomoć je rasterećivala crnogorski budžet od nekih obaveza, ali nije neposredno mnogo uticala na poboljšanje finansija Crne Gore.“

Ali ni ovo nije dugo potrajalo. Pred kraj 19. vijeka Crna Gora je zapala u veoma tešku finansijsku krizu. Prinuđena okolnostima, crnogorska vlada je uzimala sredstva od novčanih uputnica koje su uplaćivane za račun austrijskih pošta. Tako je crnogorska vlada zapala u dug prema austrijskim poštama za oko 1 200 000 kruna. Austrijska vlada nije propustila priliku da izvrši pritisak na Crnu Goru. Mobilisala je sva sredstva da kompromituje Crnu Goru, prijeteći čak i okupacijom jednog dijela njene teritorije. Zbog svega toga crnogorska vlada se našla u veoma nezgodnom položaju. Pošto se nije moglo naći izlaza na drugoj strani, knjaz Nikola se obratio za pomoć Rusiji, tražeći jedan veći dugoročni ili jedan manji jednokratni zajam. S obzirom na komplikovanost situacije, ruska vlada je odlučila da Crnoj Gori dâ jedan manji zajam u iznosu od 750 000 rubalja, pod istim uslovima kao što su bili raniji na 20 godina uz 5% kamate. Ovim sredstvima – dva miliona franaka – crnogorska vlada je mogla likvidirati poštanski dug i podmiriti neke druge neophodne obaveze.

Ali za otplatu zajma petrogradskoj banci ruska vlada je obezbijedila sredstva iz subvencije. Pošto je 80 000 rubalja od subvencije crnogorskoj vladi već bilo angažovano za otplatu zajma iz 1889. godine, sada je došao red na smanjenje pomoći vojsci. Ruska vlada je odobrila ovaj zajam od 750 000 rubalja (2 000 000 franaka), s tim da se otplata odbija od subvencije. Otplata zajma iznosila je godišnje 60 000 rubalja. Zbog toga je određeno da se obustavi i poslednjih 20 000 rubalja koje su slate na ime pomoći crnogorskoj vladi i 40 000 rubalja od subvencije vojsci. Tako je čitava subvencija crnogorskoj vladi – 100 000 rubalja – išla na otplatu zajmova petrogradskoj banci, a subvencija za stojeću vojsku je smanjena od 82 000 na 42 000 rubalja. Crnogorska vlada je bila obavezna da i dalje održava raniji kontingent redovne vojske.

Sve ovo saznajemo iz pisma ruskog ministra finansija, Sergija Vita, knjazu Nikoli sredinom novembra 1900. godine i referata Ministarstva finansija, koji je dostavljen kao prilog uz pismo. Priloženi referat se zasniva na Milerovom izvještaju, koji je kao visoki finansijski stručnjak početkom 1900. godine pregledao crnogorske finansije. Pored opšteg stanja crnogorskih finansija, u referatu je dat i istorijat ruskih zajmova i pomoći Crnoj Gori. Prema iznesenom pregledu Rusija je krajem 1900. godine davala sljedeće pomoći Crnoj Gori:

Ministarstvu vojnom za vojsku 82 000 rubalja
Crnogorskoj vlasti 20 000 rubalja
Otplata duga banci u Petrogradu 80 000 rubalja
Knjazu Danilu 20 000 rubalja
Djevojačkom institutu (10 000 fiorina) 9 376 rubalja
Cetinjskoj bogosloviji 8 000 rubalja
Načelnici Djevojačkog instituta – plata 750 rubalja ukupno: 220 126 rubalja

Ovdje nije uračunat iznos koji je Društvo Crvenog krsta davalo za cetinjsku bolnicu od 2 500 rubalja i još neke manje pomoći, čime bi se ukupni iznos povećao za nekolike hiljade. Poslije 1900. godine od ukupne subvencije odbijano je 140 000 rubalja za otplatu zajmova, pa je na taj način primanje iz Rusije iznosilo svega nešto više od 80 00 rubalja – oko 100 000 fiorina. Od toga je trebalo održavati redovnu vojsku (preko 550 ljudi), Cetinjsku bogosloviju i Djevojački institut, a trebalo je nadoknaditi i subvenciju dvoru.

Tokom 1901. godine Crna Gora nije primila nijedne rublje na ime subvencije vladi, a na ime održavanja vojske primljeno je svega 42 000 rubalja, tri puta po 14 000. Ostale pomoći – za Bogosloviju, Djevojački institut i bolnicu – normalno su primane u punom iznosu. Ali, tako nije moglo dugo ostati. Već 1902. godine došlo je do promjene, do povećanja ruske subvencije Crnoj Gori.

Početkom 20. vijeka izvršene su mnoge reforme državnog uređenja Crne Gore. Na toj liniji pripremane su i reforme crnogorske vojske. Pošto država nije imala sopstvenih sredstava, knjaz Nikola se obratio za pomoć ruskom caru. U ovom pismu knjaz je iznio da mu je za reorganizaciju crnogorske vojske potrebna godišnja pomoć od 249 000 rubalja, i to:

– za reorganizaciju milicije 100 000 rubalja
– za vježbe i manevre 35 000 rubalja
– za ustanov. Drugog bataljona stajaće vojske 82 000 rubalja
– za dvije baterije 32 000 rubalja
– ukupno: 249 000 rubalja.

Car je uglavnom usvojio knjažev predlog. Rješenjem od 19. aprila 1902. godine car je odobrio da se pomoć Crnoj Gori može povaćati do 500 000 rubalja. Do tada je subvencija iznosila, kako se navodi u istom dokumentu, 222 938 rubalja. To znači da je povećanje iznosilo 277 062 rublje. Istim rješenjem određena je namjena sredstava, a izmijenjen je i način otplate duga petrogradskoj banci. Od uvećane sume od 277 062 rublje namijenjeno je za reorganizaciju vojske 249 000 rubalja. Ostatak od 28 062 rublje određen je za povećanje pomoći crnogorskoj vladi. U rješenju se izričito naglašava da se sredstva namijenjena vojsci moraju trošiti prema namjeni određenoj u pismu knjaza Nikole ruskom caru, čiji je izvod priložen ovom aktu. Istovremeno je riješeno da se od 1. januara 1903. godine ne obustavlja od subvencije crnogorskoj vojsci suma od 40 000 rubalja, što je išlo na otplatu zajma Državnoj banci u Petrogradu. Isplatu duga preuzela je na sebe državna blagajna Rusije.

Na taj način, povećanje subvencije 1902. godine uglavnom je dato na račun vojske. Otada je ruska pomoć za crnogorsku vojsku iznosila 331 000 rubalja (82 000 + 249 000), što iznosi oko 835 000 kruna. Ostala pomoć u iznosu od 169 000 rubalja davana je knjazu i vladi (128 062), knjazu Danilu (20 000), Bogosloviji (8 000) i Djevojačkom institutu (12 938). Od pomoći crnogorskoj vladi i dalje je odbijano 80 000 rubalja za dug Državnoj ruskoj banci na ime zajma iz 1889. godine. Zbog toga crnogorska vlada nije primala godišnje ni punih 50 000 rubalja – oko 121 000 kruna, koliko je i unošeno u budžete od 1903. godine.

Tako je od početka 1903. godine Rusija povećala subvenciju Crnoj Gori na 500 000 rubalja, od čega je čisto primano 420 000 (80 000 je išlo na otplatu zajma Državnoj banci u Petrogradu). Ustvari, ukupno je subvencija iznosila 560 000 rubalja, jer je ruska državna blagajna otplaćivala i dug petrogradskoj banci iz 1900. godine 60 000 rubalja godišnje.

Ova visina subvencije ostala je za nekoliko narednih godina. Pomoć je redovno isplaćivana u određenim rokovima. Rusi su strogo vodili računa da se sredstva troše prema namjeni, naročito sredstva namijenjena crnogorskoj vojsci, za što su oni najviše bili zainteresovani.

No, i pored toga što je subvencija za vojsku 1902. godine povećana na 331 000 rubalja (oko 835 000 kruna), to nije bilo dovoljno za njenu reorganizaciju i moderniza-ciju. Za savremeno uređenje crnogorske vojske bila su neophodna mnogo veća sredstava. Zato je knjaz Nikola prilikom boravka u Rusiji, u proljeće 1908. godine, postavio zahtjev da se poveća novčana i materijalna pomoć za crnogorsku vojsku. Zahtjev je bio prilično obiman. Po zamisli crnogorske vlade i knjaza Nikole, Rusija je trebalo da dâ za reorganizaciju crnogorske vojske u 1909. godini 1 331 000 rubalja, a od 1910. godine još i 1 750 000 rubalja godišnje. Osim toga, tražen je novac za opremu i druge svrhe. U toku 1910–1912 čak 6 300 000 rubalja. Ovako velike iznose ruska vlada nije htjela izdati. U avgustu 1909. godine saopšteno je da ovoj molbi nije mogućno udovoljiti, već će se dati samo materijalna pomoć.

Ali, iako nije uspio da dobije povećanje subvencije za vojsku, knjaz Nikola se nije vratio praznih šaka iz Rusije. Carevim rješenjem od 25. aprila 1908. godine data je knjazu jednokratna pomoć od 100 000 rubalja i određena lična godišnja subvencija, počevši od 1. januara 1908., u iznosu od 80 000 rubalja. Iduće godine (1909.) povećana je subvencija i prestolonasljedniku Danilu sa 20 000 na 30 000 rubalja. Tako je crnogorski dvor sada primao godišnju pomoć iz Rusije u iznosu od 110 000 rubalja, što čini oko 270 000 perpera.

Iako 1909. godine nije udovoljeno zahtjevu crnogorske vlade o povećanju subvencija za crnogorsku vojsku, stvar se nije time završila. Crna Gora je i dalje insistirala na tome, pa je 1910. godine i došlo do povećanja vojne subvencije. Krajem 1910. godine sklopljena je vojna konvencija između Crne Gore i Rusije. Posebnim aktom, koji je pretstavljao sastavni dio konvencije, regulisano je pitanje ruske pomoći i snabdijevanje crnogorske vojske. Ovim aktom ruska subvencija za crnogorsku vojsku povećana je od 1. januara 1911. godine od 331 000 na 600 000 rubalja (u aktu se navodi do 600 000).

Tako je od 1911. godine subvencija za vojsku gotovo udvostručena. Sada je ona iznosila oko milion i pô perpera, što je značilo mnogo za ondašnje finansijske prilike Crne Gore. Ostale pomoći nijesu povećane; one su ostale na istom nivou kao što su bile ranije. Tako je pred Balkanski rat ruska godišnja subvencija Crnoj Gori iznosila 859 000 rubalja; vojsci 600 000, crnogorskoj vladi 128 062 (od toga je 80 000 išlo na otplatu zajma Državnoj banci u Petrogradu), kralju Nikoli 80 000 knjazu Danilu 30 000, Cetinjskoj bogosloviji 8 000 i Djevojačkom institutu 12 938 rubalja. Uz to je od ruskog Društva Crvenog krsta slato bolnici Danila I na Cetinju 2 500 rubalja, a državna blagajna Rusije otplaćivala je i zajam petrogradskoj banci, iz 1900. u iznosu od 60 000 rubalja. Na taj način ukupno godišnje davanje Rusije Crnoj Gori iznosilo je pred Balkanski rat 921 500 rubalja. Od toga je 140 000 rubalja išlo na otplatu zajmova, a primano je 781 500 rubalja.

Crna Gora je, znači, godinu i pô pred Balkanski rat primala pomoć od Rusije blizu dva miliona perpera, od čega je otpadalo na vojsku preko milion i pô perpera. Kako je bilo i koliko je iznosila pomoć u toku i poslije Balkanskog rata nijesam mogao utvrditi, jer nedostaju podaci. Prema postojećem materijalu može se pretpostaviti da subvencija nije povećana, sem ako nije neposredno pred Prvi svjetski rat, kada su vršeni pregovori da Rusija učestvuje u naoružanju crnogorske vojske sa pet i pô miliona perpera. Vojnom konvencijom 1910. godine Rusija je bila primila obavezu da isporuči određenu količinu oružja. Ali oružje nije u potpunosti bilo isporučeno ni u toku rata ni do kraja 1913. godine. Najznačajnija pomoć bila je kada je Rusija početkom 1913. godine uputila u Crnu Goru, kao carev poklon, oko deset miliona kilograma žita i brašna, što je mnogo pomoglo ratom iscrpljenom narodu.

Iz navedenog materijala se vidi kako se kretala ruska novčana pomoć Crnoj Gori. O tome dr Mirčeta Đurović piše : “Ograničio sam se na redovnu novčanu subvenciju, jer je ona najviše uticala na crnogorske finansije. Povremeno i materijalna pomoć bila je takođe značajna. Ali, to je pitanje koje treba posebno razmatrati i koje izlazi iz okvira ovoga rada. Za naše posmatranje od posebnog je interesa pomoć koja je imala trajniji karakter, pa je o tome uglavnom i bilo najviše riječi.“

Ruska subvencija Crnoj Gori značajniju ulogu u finansijskom sistemu Crne Gore dobija tek od vremena Petra II, tačnije od 1837. godine, otkada je pomoć povećana i uglavnom bila redovna. Ruska pomoć je bila važna u procesu stvaranja države i organizacije državnog aparata. U to vrijeme bila su prilično oskudna finansijska sredstva zemlje, pa je subvencija predstavljala važan finansijski izvor i jedan od odlučujućih faktora u finansijskom sistemu Crne Gore.

Međutim, poslije Berlinskog kongresa situacija se umnogome izmijenila. Unutrašnji finansijski prihodi Crne Gore su znatno uvećani, pa je subvencija relativno bila manje važan finansijski izvor države. Ona je predstavljala samo neznatan dio ukupnih finansijskih prihoda Crne Gore. Smanjenjem primanja od Rusije 1889. godine radi otplate milionskog zajma u Petrogradu, kada je subvencija crnogorskoj vladi svedena na 20 000 rubalja, još više je smanjena uloga subvencije. Upravo. Ruska subvencija postaje značajniji faktor u crnogorskim finansijama tek početkom 20. vijeka (od 1902.), kada je Rusija povećala svoje davanje na 560 000 rubalja, a kada je Crna Gora čisto primala 420 000 rubalja, odnosno nešto više od milion kruna. To je u 1903. godini bilo jednako plovini, a 1907. godini trećina budžetskih prihoda Crne Gore. U 1911. godini primanje iz Rusije je iznosilo oko dva miliona perpera, što je bilo jednako polovini ukupnih budžetskih prihoda u toj godini.

Ali, za posmatranje uloge ruske subvencije u finansijskom sistemu Crne Gore treba obratiti pažnju na njenu strukturu. Početkom 20. vijeka oko dvije trećine ruske pomoći bilo je namijenjeno održavanju crnogorske vojske. Novac namijenjen vojsci nije ulazio u budžet Crne Gore, što je u jednoj klauzuli konvencije iz 1910. godine, na zahtjev Rusije, posebno naglašeno. Crnogorska vlada je imala obavezu da održava redovnu vojsku, pa se čitav iznos morao isključivo trošiti na vojne potgrebe, o čemu su Rusi strogo vodili računa. Na taj način bila je ograničena uloga ruske pomoći u crnogorskim finansijama. Ona je najvećim dijelom trošena u vojne svrhe; ono što je išlo na druge potrebe bilo je mnogo manje – svega jedna četvrtina ukupnih primanja subvencije. Ruska subvencija je bila jednostrana. Zbog toga subvencija nije mogla bitnije uticati na finansije Crne Gore. Istina, zahvaljujući ruskoj subvenciji državni budžet je bio rasterećen izdataka na vojsku i to je bilo veliko olakšanje za crnogorske finansije. Ali, takva namjena ograničavala je ulogu ruske pomoći u finansijskom sistemu Crne Gore, činila je jednostranom i krajnje neproduktivnom.

Uza sve to ruska subvencija nije ostala bez posljedica i u drugom pogledu. Onakva struktura i namjena subvencije proizilazila je iz određenih političkih tendencija ondašnje Rusije. Prije svega, Rusija je davala pomoć da bi mogla ostvariti svoj upliv u Crnoj Gori, da bi Crnu Goru mogla vezati za sebe i koristiti je za svoje političke i vojne planove. Na toj liniji je i davan najvećio dio pomoći za crnogorsku vojsku, koja je trebalo da odigra određenu ulogu u sklopu opštih planova ruske politike, što je mnogo puta naglašeno u pojedinim instrukcijama ruskog generalštaba. A ako je crnogorska vlada učinila makar i najmanji pokret koji nije konvenirao Rusiji uslijedila je prijet-nja o ukidanju pomoći što nije bila rijekta pojava, naročito početkom 20. vijeka.

Takva politika Rusije skučavala je slobodnu aktivnost Crne Gore i često vezala ruke crnogorskoj vladi u njenoj djelatnosti i na unutrašnjem i na spoljnom planu. U tom smislu ruska pomoć je predstavljala politički teret; ona je bila prepreka slobodne političke aktivnosti Crne Gore.

Tedencije ruske politike u odnosu na Crnu Goru jasno su došle do izražaja prilikom zaključenja vojne konvencije 1910. godine. Ovim ugovorom crnogorska vojska je jednostavno potčinjena ruskom generalštabu, oduzeto joj je pravo samostalne akcije, a njeno dejstvo orijentisano isključivo prema ruskim planovima. Crnogorska vojska kao da nije postojala za Crnu Goru. Konvencija je jasno ukazala na s
vrhu ruske pomoći i na pretenzije Rusije u odnosu na Crnu Goru. Ona je afirmisala dugogodišnju rusku politiku prema Crnoj gori i na veoma drastičan način ispoljila pozadinu te politike.

Koliko je teško padalo Crnoj Gori ruska pomoć i koliko su se kralj Nikola i crnogorska vlada morali boriti protiv ruskih tendencija, najbolje govori pismo kralja Nikole ruskom poslaniku na Cetinju, Arsenjevu. Ruska vlada je preko svog poslanika krajem 1910. zahtijevala od Crne Gore da odmah otkaže gostoprimstvo emigrantima iz Albanije, prijeteći da će joj, inače, ukinuti subvenciju. To je veoma uvrijedilo kralja Nikolu pa je ruskom poslaniku uputio protestno pismo, žaleći se na postupke ruske vlade i njene pretenzije da putem subvencije zagospodari Crnom Gorom i njenom politikom. Evo nekoliko mjesta iz tog pisma:

“Zaprijetili ste s ukidanjem subvencije ruske Crnoj Gori, ako se ova prevari da se ne povinuje volji Rusije. Ispovijedam Vam da ne mogu uspjeti da shvatim značaj te prijetnje. Da li veledušna pomoć jedne velike slavjanske države, bogate i napredne, koju daje jednoj maloj državi iste rase i iste vjere, koja potrebuje tu pomoć može bez razloga biti ukinuta? Je li to po uslovnosti sudbe? Ili je to glas gospodara, koji izgleda da viče najamniku: “Izvrši moje naredbe, ili nećeš para“. Ne, gospodine ministre, krv se crnogorska ne prodaje, i zabilježite ovo što ću Vam reći. Neka Rusija prekine pomoć davati Crnoj Gori ili ne prekine, ova će joj jednako ostati vjerna i odana, jer čuvstva koja je s njome vežu i vjekovna predanja, to su one najčvršće veze – veze rase i vjere a ne pare. Čuvajte Vaše novce za kukavice, ako ćete, koji su gotovi da prodaju njihove duše i desnice. Davno su Crnogorci dokazali, čini mi se, da ne pripadaju toj rasi jadnika. Čineći planirati nad nama prijetnju na ukidanje subvencije, Vaš ministar spoljnih poslova mislio je možda da se adresira čeljadima koja se kupuju. Prevario se“. Kralj Nikola završava pismo sledećim riječima: “Kuku ti Crna Goro, kuku i meni istome, ako smo došli dotle da se metne pod cijenu rublja naša stara vjernost i odanost Rusiji“.

Vojna konvencija iz 1910. i ovo knjaževo pismo jasno određuju karakter i suštinu ruske pomoći Crnoj Gori. Oni govore o tome kakav je pritisak Crna Gora morala zbog ruske subvencije trpjeti i kako je to imalo negativnih posljedica na njenu politiku, kako se morala boriti i odupirati uticaju i planovima carističke Rusije. Sve je to došlo do izražaja u ovim dokumentima, koji su jasno iznijeli na površinu dugogodišnju politiku Rusije prema Crnoj gori i otkrili njene pretenzije. Ovim je neposredno izraženo sve ono što je ta politika u sebi još otpočetka nosila.

U svojoj dugoj istoriji Crna Gora je bila uvijek zahvalna Rusiji za pomoć. Nikada Crna Gora nije pripadala nekom vojno-političkom savezu koji je bio neprijeteljski raspoložen prema Rusiji. U kontekstu ovoga posebno je interesantna kompetentna izjava predsjednika Rusije Vladimira Vladimiroviča Putina: “Male zemlje u NATO niko ne pita za mišljenje, nego se donose odluke koje su po želji moćnih članica. Eventualna odluka o razmještanju raketa na teritorije novoprimljenih zemalja u NATO bila bi prijetnja za bezbednost Rusije i ona bi bila primorana da preduzme vojne mjere kako bi otklonila tu vojnu prijetnju. Ne protiv zemlje na čijoj su teritoriji rakete, nego protiv raketa“ . Kakva bi istorijska sramota bila da zaratimo sa Rusijom! Ne bi bilo Crne Gore bez pomoći bratske Rusije. Pa zar da sa Rusijom – zaratimo! Malo li nam je sve muke, pa nam je potreban i ovakav rizik?

Moramo ovdje navesti i poslednje riječi Mitropolita Petra I Petrovića njegovom nasljedniku Petru II Petroviću Njegošu su bile “moli se Bogu i drž` se Rusije“. Zanimljivo je podsjetiti i na amanet Svetog Petra Cetinjskog, koji je na samrtnom času bacio anatemu na sve koji ne vjeruju u njegove poslednje riječi i preporuke i na onoga koji “ne bi sve tako poslušao“. “Ako bi se ko našao u narodu našemu da ne prijmi ove moje potonje riječi i preporuke za istinite, ili ako ne bi sve tako poslušao kako ova knjiga izgovara, nego bi kakvu smutnju i razdor među narodom usudio se činiti slovom ili djelom, toga svakojega, ko bi gođ on bio, mirskij ili duhovnij, ja na samertnij čas moj vječnome prokletstvu i anatemi predajem, kako njega tako i njegov rod i porod, da mu se i trag i dom iskopa i utre! Isto tako da Bog dâ i onome, koi bi vas od vjernosti k blagočestivoj i Hristoljubivoj Rusii otlučiti poiskao i svakojemu ako bi se koi iz vas Cernogoracah i Berđanah našao da pomisli otstupiti od pokroviteljstva i nâda na jednorodnu i jedinovjernu nama Rusiju, da Bog da jakij te od njega živoga meso odpadalo i svako dobro vremenito i vječno otstupilo! Svijema, pak, dobrijema, vjernijema i koi gođ ovo moje potonje pismo poslušaju i saverše da bude najuserdnije moje otečesko i Arhijerejsko blagoslovenije ot roda v rod rodov i vo vjeki vjekov! Amin.“

Da li će ova kletva i anatema sustići prekršioca – ostaje da se vidi? Međutim, nakon otcjepljenja od Srbije i priznanja lažne države “Kosovo“ zvanična Crna Gora je počinila još jednu istorijsku izdaju: uvela je sankcije bratskoj Rusiji. Crna Gora je zajedno sa Albanijom, Andorom, Luksemburgom, Islandom i Moldavijom, sve u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, usvojila evropske sankcije prema Rusiji, koje uključuju zabranu putovanja i zamrzavanje računâ nizu ruskih i krimskih funkcionera. Ovim aktom vjekovno prijateljstvo i bratstvo između Crne Gore i Rusije trpi najveće iskušenje u istoriji, a evroatlantska Crna Gora zaboravlja da ju je Rusija pomagala dvesta godina odnosno od 1711. do 1916. godine. To najbolje potvrđuje knjiga “Crnogorske finansije“ dr Mirčete Đurovića, gdje je autor opisao kako je Rusija i vojno i finansijski 200 godina pomagala Crnu Goru, zaključivši “da nije bilo ruske pomoći ne bi bilo ni Crne Gore“.