Pomoćni točak

Neizbrojiva skupina tekstualnih, audio, ili video zapisa tematizovala je sada već čuvenu protestnu, dvadeset i četvrtu oktobarsku noć u Podgorici. Pa ipak, da  nije bilo i da nema Televizije Crne Gore, stiče se utisak da uopšte ne bismo ni saznali gdje smo mi to bili, te kakvom smo skupu prisustvovali u noći velikih narodnih protesta. U svrhu efektne edukacije „neupućenog“ građanstva, prve novembarske noći je na režimskoj TV Bastilji upriličena emisija simboličkog naziva, i još govorljivijeg sadržaja – „Država i demokratija“. Tema emisije (dosjećaš se, dragi čitaoče?!): ugroženost državnih terorista od „razularenih“ demonstranata, koji „naoružani“ papirnim maramicama jurišaju na „pacifistička“ borna kola.

Gosti u emisiji, gle čuda, eksplicitni i/ili implicitni dokazani branioci „ustavnog poretka“. Međutim, njihovi iskazi, s obzirom na njihove funkcije, ne odudaraju od projektovanih, uokvirenih teza o tome da je goloruki narod udario na „nezaštićeni“ represivni aparat (čije divljanje je inače posljednje, ali ujedno i najveće civilizacijsko posrnuće ovog društva). Međutim, ophođenje novinara, svojevrsnog „nadzornika“ njihovih monoloških partija višestruko je zanimljivije za analizu.

Pojava koja se već izvjesno vrijeme legitimiše kao autor i voditelj ove emisije paradigmatičkog karaktera, do tragikomičnih razmjera se identifikovala s ulogom „objektivnog“ novinara, koji ima za cilj da „osvijetli“ tretiranu problematiku kroz razgovor sa svojim sabesjednicima.

Ni beskrajno strpljenje i respektabilna doza mazohizma, nesumnjivo neophodna za recepciju programa narečene televizije, nijesu bili dovoljni da se do okončanja emisije uoči makar i zrnce pristojnosti. Razumije se,  nepostojanje profesionalnh parametara ovog pseudonovinara i u ruralnom maniru profilisanog pseudošaljivdžije odavno mu je oprošteno. Od njega se, dakle, ništa drugo i nije očekivalo, osim da samokompromitujućim ponašanjem ispuni ironijskim smijehom brojne crnogorske domove. Tako je, nesvjesno, bar na trenutak uspio da sanira zabrinutost mnozine zbog nedostajućeg zabavnog programa, davno suspendovanog prekidom emitovanja čuvenog „Top voleja“, koji je prikazivan u istom nedjeljnom terminu, i koji je podjednako relevantno kao i ova emisija problematizovao traume naše svakodnevice. Istini za volju, „Top volej“ je bio znatno kreativniji, jer su, između dirigovanih aplauza i amaterski građene zabavne atmosfere, rijetki srećnici mogli zaraditi neke sitne pare, ili barem zamjenu tiketa za sljedeću sedmicu, dok su gledaoci, uz nedjeljni zuj fena za kosu, pravili predah od informativno-indoktrinativnih sadržaja. Međutim, nema tog potencijalnog zgoditka kojim bi se stupidnost ove emisije mogla podnositi, i prosto se pitam kako bi se njegov sadržaj odražavao na stanje mentalne higijene našeg građanstva, da srećom nema raskošnog jezičkog repertoara, u čijoj je leksičkoj svježini sadržan i odbrambeni mehanizam na bljuvotine koje se s frekvencija TVCG već decenijama dosljedno emituju.

Razlog za nastanak kratkog pisanog komentara o kolosalnom produktu  crnogorskog analitičkog novinarstva nije sastojan ni u činjenici da bi  nadmenost autora ove emisije jedino bila dostojna njegove uloge predvodnika policijskog kordona, koji uveliko prevazilazi ambiciju da disciplinuje „samo“ prisutne demonstrante. Naprotiv,  simbolički uzev, on tu namjeru artikuliše prema svima kojima se, u iščekivanju neke „ekskluzive“, daljinski upravljač nespretno zaustavio na programu RTCG.

Jedan momenat iz ove otužne emisije, posvećen djelovanju zloglasnog hamera kritične noći, ipak je prevazišao sve granice ukusa, pa čak i za standarde najvulgarnije režimske propagande. Inspirisani voditeljevim „uzdržanim“ tonom i sugestivnim pitanjima, učesnici emisije su do nepodnošljivosti relativizovali emitovano policijsko nasilje, uprkos nepobitnim video svjedočenjima nasilničkog „herojstva“. Upravo zbog toga, i učesnike emisije i, naročito, njihovog domaćina, treba, za svaki slučaj, podsjetiti na sljedeće: nipodaštavati brutalnu i nezabilježenu destruktivnost režimskih, kriminalnih i antinarodnih snaga  ne znači ništa drugo, osim akta solidarnosti sa zločinom u pokušaju.

Do vremena uspostavljanja normalne, slobodne i prosperitetne Crne Gore, eksponenti medijskog pomoćnog točka na rasklimatanoj režimskoj skalameriji trebalo bi da, konačno, uoče nužnost razokviravanja, i spoznaju značaj javne odgovornosti. Koncept „posljednjeg ostrva“, na kojem još uvijek istrajavaju, odavno je krahirao. Samo nemaju prijatelja da im to javi. Zato bi njihovoj emisiji trenutno prikladnije stajao naziv koji nema dodirnih tačaka ni s državom, još manje sa demokratijom, a odnosi se na ograđeni, izolovani prostor, u kojem obično obitava forma života relaksirana umnog napora. Nadajmo se da takvu asocijativnost ni oni, valjda, ne prizivaju.

(Autor je profesor književnosti)