Portret bez slike: Ivica bez marice i Filip bez zemlje

Vjerovao sam da će Filip Vujanović biti jedini visoki državni funkcioner, ove naše lijepe i uspravne mlade demokratije, koji će sve svoje mandate potrošiti tako što se neće miješati u svoj posao.

Računam da je i sam Filip bio ubijeđen da će biti jedini u ovoj našoj kratkoj, ali burnoj deceniji samostalnosti (a nikad više nijesmo bili zavisni nego u ovih deset godina) koga će narod pamtiti kao čovjeka koji je redovno išao na posao i uredno primao platu, a da nije imao stav ni o čemu. Zli jezici govore da se u državi pita, taman onoliko koliko se pita u sopstvenoj kući. Na Filipovu žalost, baš pri isteku njegovog trećeg mandata (mada je i dalje nejasno jel Filip mogao dva puta ili tri puta, mislim da se kandiduje), konačno je dobio konkurenta koji ga je zasjenio. Čovjek se zove Ivica Stanković i formalno pokriva funkciju Vrhovnog državnog tužioca. A u tužilaštvu se Ivica pita, taman koliku težinu ima i Filipova riječ u Crnoj Gori. Zaključak je jasan. Nit se Ivica pita sa maricom, a morao bi, nit se Filip pita s državom, a na njenom je čelu.

Ivica je godina na čelu tužilaštva, a kao da nije. Kažu, dolazi na posao i prima platu. Da ne radi ništa, to svi znamo i za to nam ne treba potvrda. I kad je već tako, umjesto da ćuti i da se ne oglašava, pa da mu kao i Filipu prođe mandat ili dva do penzije, Ivica se juče pojavio na TV ekranima. Kad sam ga spazio na televiziji, iskreno, ponadao sam se, da je sve ovo vrijeme, u tišini, skupljao hrabrost, da se konačno usudi da krene u obračun sa kriminalcima, u policiji, tužilaštvu i u državi. I da stavi tačku na montirane političke slučaje u Crnoj Gori. Ponadah se da ćemo morati raspisati tender za nabavku još marica (nek košta koliko košta, to je investicija za budućnost), ali ne lezi vraže. Stanković slavodobitno saopšti: “Tužilaštvo se ne bavi vlašću ni opozicijom, već isključivo učiniocima krivičnih djela”.

Zamislite čovjeka koji pokriva najodgovorniju funkciju u državi, koja je ogrezla u organizovani kriminal i korupciju, u kojoj ima više nerasvijetljenih ubistava, nego otvorenih radnih mjesta za dvije decenije, u kojoj nije ostao ni kamen na kamenu, pod naletom DPS tajfuna, gdje je opljačkano čak i ono što je svezano za nebo, a da za sve to niko nije odgovarao. Drži nam slovo Ivica, za čijeg mandata se maricom ne voze kriminalci i počinioci krivičnih djela, već isključivo politički oponenti DPS-a i kriminogenog režima. Sve to nam govori tužilac čije tužilaštvo je u aferi “državni udar” predložilo za svjedoka saradnika nepostojećeg Aleksandra Sinđelića, a onda na sudu u istom svojstvu ispituju Sašu Sinđelića. A da zlo bude još veće, riječ je o osobi koja je počinila ubistvo u Hrvatskoj da bi ukrala traktor, motocange, okasti ključ i tinjalicu.

Slovo o moralu i o obračunu sa kriminalcima, sa tv ekrana nam drži tužilac za čijeg mandata je, u Crnoj Gori dignuto u vazduh više automobila nego što svi tužioci što imaju radnog staža u toj branši. I ne mora Ivica da nam kaže da se tužilaštvo ne bavi vlašću. To svi znamo i to je jedino istinito što je saopštio sa malih ekrana. I svima nam je sve jasno. Zato me ne čudi ni što su Sinđelića izabrali za svjedoka saradnika u procesu vijeka, jer takav proces ovakvo tužilaštvo vapi za onakvim svjedokom, da bi slika bila potpuna.
Zato, kad vidim krajnje domete tužioca Stankovića, onda me ne bi iznenadilo da ovaj svjedok saradnik Aleksandar-Saša-Aleksandar-Saša Sinđelić (u daljem tekstu ću koristiti samo njegovo prezime, jer je valjda to jedino tačno), koliko sjutra prizna da je napravio atomsku bombu, ali da mu je šifru ukrao neko iz opozicije jer su htjeli da je aktiviraju i u crno zaviju Crnu Goru.

Iskreno, ne bih se iznenadio, jer ovakvo tužilaštvo zaslužuje ovakvog svjedoka, da Sinđelić u tom istom paketu, prizna i da opozicija stoji iza 60 nerasvijetljenih ubistava i da je on lično vidio dokumentaciju oko Telekoma. Kad mu vjeruje Ivica, što da mu narod ne bi vjerovao, ako nam Sinđelić kaže da sestra visokog funkcionera (zli jezici kažu najvisočijeg) nije uzela sedam miliona mita za pomenutu aferu. Ivica ima šansu da uđe u istoriju, a na samom je pragu, greota da se saplete na cilju, ako uspije da izdejstvuje priznanje od Sinđelića da je opozicija namjestila da brat visokog funkcionera (opet ti zli jezici koji kažu najvisočijeg) uzme 10 miliona od Limenke i da je, ustvari, Sinđelić sakrio taj ugovor, opet po nalogu nekoga iz opozicije, kako bi brat od ovog visokog uzeo pare. Pošto jedino tako Ivica može riješiti sve ove afere, onda je greota da ne razriješi Carine, Bazar i KAP.

Vjerujem da će narod, kad je sve ovo gore povjerovao, povjerovati kad Sinđelić, pritisnut neoborenim dokazima, otkrije i da je neko iz opozicije falsifikovao potpis Miomira Mugoše u tim aferama. Jer Ivici i Sinđeliću se vjeruje. Na riječ.

Ako poslije svega neko i dalje vjeruje Ivici, da se tužilaštvo iskreno bori protiv kriminala, a ne protiv opozicije, tome marica može pomoći, samo da ga odveze u jednom pravcu, al ne u policiju, već u jednu drugu ustanovu, koja takođe ima rešetke.

I na kraju, jedan savjet svima onima koji napadaju opoziciju koja ne dolazi, kako kažu na posao, a primaju plate. Evo Ivica i Filip dolaze na posao, a kamo velike sreće i talika junačkoga da bojkotuju svoje funkcije.