Portret Nikšića, grada koji voli da se u njega dolazi, ali ne i ostaje

Piše: Radinko Krulanović

Ima jedan grad.

U njemu sve je crno i bijelo i samo jedna podjela – na ljude i neljude. I nebo je njegovo posebno plavo. Nalazi se ni sam ne zna gdje, ako to nije granica svjetova, granica ludosti, granica nepripadanja, ili svijet bezumnog pripadanja sebi, budući da ne može i ne umije da pripada drugima. Vrijeme u njemu ne teče, ono pravi skokove, često zastajkuje, kao u slučaju Revolucije, koja još nije završena i za koju se ne zna hoće li se i završiti.

Ima jedan grad sa korzom, što djeluje tako pariski, a sve ostalo je kao iz neke priče, pokušaj prisjećanja i nemoć da dosanjamo san, pokušaj da uhvatimo sjenke koje se grčevito otimaju i stiskaju uz miris lipa kojih više nema. Nema ih, jer je materija po čudesnom usudu protjerala duh, protjerela i čvorke koji su znali dosadno da ćeretaju, naročito predveče, kad se grad sprema da dočeka šetače. Pjevali su bez mjere, poprimajući izgled grada koji ni sam nema mjeru, valjda iz nekog prkosa, samo njemu znanog. A kažu, došli su iznenada, bježeći od naleta bombi koje su padale po Beogradu, došli da ćeretaju i da vise po lipama, a mi „visili“ ispod lipa, praveći bezbroj krugova, upućujući bezbroj pogleda uzaludnih, preplašenih, sanjaličkih…

Ima jedan Tin, pjesnik koji se zavjetovao da će naći moćnu riječ – odgovor, ljubav ili svetu smrt, i tako tražeći nabasao na grad u koji se jedino i može nabasati, sam i očajan, tako star, a tako mlad – Autom kroz korzo, bez sjaja zvijezda, u grad koji ništa nema, do sjetu i osmjeh drag.

Ima jedan grad koji je obezglavljen, kao što se obezglavi glasoviti pop Milo (ili je on oduvijek takav bio), svjedočeći neku višu istinu – da se i bez glave može živjeti, a bez obraza ne. Grad u kojem je jedna Gospava od Antigone ukrala hrabrost i sa Bedema skinula glavu mučenika da je ne kljuju gavrani, da je umije suzom i ožali dušom djevojačkom, uz ljutnju Gospodara što se ne nađe muško da tako nešto učini. Gospodar, koji je u jednoj ruci nosio vatru, a u drugoj vodu, zabrani gradu da nosi kapu crnogorsku. A koliki je grad tada mogao biti, mogao je i čitav stati pod crnogorsku kapu. I sad imamo „gospodara“, kojem ime ne vrijedi spominjati i koji ima sličnosti sa prvim samo po tome što mu danas mnogi Crnogorci ne smiju nositi kapu. I neka ne nose kad ne smiju, ima ko smije – Nikšić je pokazao da smije i da niko ne može biti iznad osim Bog i Rusija.

Ima jedan grad za koji se kaže da je mrtav, a on, i mrtav, više je grad, nego što su drugi gradovi. Grad koji se diči time što pamti svoja imena: Anderba, Anagastum, Onogošt, jer i Bog se imenom zove, a i Bog je veći otkad je „mrtav“, nego dok je bio živ!

Ima jedan grad kojem niko ništa ne duguje, najviše on duguje sebi, jer se traži, hoćē da je tehnopolis, a on na sve liči osim na tehnopolis.

Ima jedan grad koji zna da ponese nas i ponese sebe, jer ima strast da nosi i da bude nošen.

Ima jedan grad koji je imao pozorišno društvo daleke 1884. godine, koje ubrzo prestaje da postoji, pa se otvaralo, zatvaralo – pa se opet otvaralo, zatvaralo i na kraju grad bi kažnjen da nema pozorište, ali da, skoro tri decenije, ima pozorište od države. Hroničari su zabilježili da su na prvoj predstavi, Slobodarki, gledaoci jedni drugima sjedeli u krilo i da su izvođenje često prekidali povicima: bravo, živjela, a na njihovim licima se vidio neki nepatvoreni zanos slobode.

Ima jedan grad koji kao da je zarobljen u vitovsku liriku, koji ne zna ni za jednu razonodu osim drumovanja, ni za jedan osmijeh do onaj koji možemo slagati, ni za jednu sreću, do onu koju možemo odglumiti, ni za jedno Sunce, a da nam od njega ne bude hladno, ni za jednog boema osim Vita, koji negdje u nekoj kafani ispija posljednju paru i na kraju daje i svoj kaput za litar župske šljive.

Ima jedan grad koji je imao Jova Džadu, „običnog pijanca“, običnih džada, a neobičnog, jer je volio poeziju i Platonove dijaloge, i jednog Miliju Gatala, koji je u arbanaškim zatvorima vadio svoje zlatne zube da bi pribavljao hranu za zatvorenike.

Ima jedan grad koji odaje priznanja samo mrtvima – u Gojkovim Ogradicama, preko mutne Gračanice, zaturen bez sjaja i raskoši, sam, pod reflektorima neke druge svjetlosti; Živko, življi nego što je bio, razbarušen i snen, gleda u neko drugo platno i udara se po glavi kako se ranije nije sjetio da je život film u kojem smo mi samo epizodisti Velikog scenariste, a nikako obratno.

Ima jedan grad koji bi mogao stati u ljepotu osmijeha Ljuba Čupića, samo kad bi se mogao složiti ko je u njemu više volio slobodu.

Grad koji ima svoju urbanu legendu, Šobića, koji je jednog jutra, kad se probudio, prestao da pjeva zbog nestašice ljubavi i sna.

Ima jedan grad – koji ima Župu i Svetitelja, ima Stefana Piperskog, za Koga kažu da je Krulanović, i ima kažu na Gubelju neka čudesna svjetlost koja se tako pojavi s vremena na vrijeme – to se, izgleda, Svetac zažiže u svijeću da ne bi „hodili u tami, nego da bi imali svjetlost života“.

Grad koji nije na brežuljcima, ali ima Petrovu glavicu, i na glavici Crkvu koju narod zove Manastir: malo Mu da se zove Crkva i ima svog zaštitnika Sv. Vasilija koji nije Bog, ali Mu se vjeruje više nego Bogu, jer Sv. Vasiliju se mora vjerovati, a Bogu i ne mora.

Ima jedan grad koji je počeo da se gubi, jer zaboravlja. „Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja“. Ko tebe da zaboravi, Rusijo, i Tvoje velikomučenike, careviće i ktitore Romanove, Čudesnog Preobraženskog koji preobrazi kamen u stub i tvrđavu Istine, dva junaka, Novaka i Stojana, što sa dvije strane mire braću razbraćenu, Klikova i Bogorodicu njegovu, Josipa Sladea koji je gradu dao širinu i pogled ka nebu, često – jedino uzdanje, i već započete rasprave koji je hram najljepši u zemlji Stradiji, i Dragov kantovski odgovor kako su drugi hramovi i ljepši i bolji, ali je Nikšićki jedini uzvišen.

Ima jedan grad koji ima svoj Jerusalim, Svetu Goru, svoju Stijenu, svoju svetinju nad svetinjama – Ostrog u kamenu i od kamena, mošti koje su Svete, koje su tu da bi se u Njih i pred Njima mogli zaklinjati.

Grad kojem je Bog dao i kapom i šakom, najbolju vodu vidrovansku, planine Vojnik, Lukavicu (koja je i Matiju htjela da nadlukavi), Krnovska vrela sa skijalištem Vučjem, ali i jezera: Slano, Liverovićko i nikišićko more – Krupac.

Ima jedan grad koji je imao Trebješki narod koji se poput Hazara raselio i nestao, od njih je ostala samo Trebjesa i priča da su nekad bili narod. I bilo je u gradu mjesto Popi sa Crkvom Sv. Dimitrija gdje je stolovao Sv. Vasilije i tog mjesta više nema, ali ima priča da je bilo. Grad u kojem više nemaš, nego imaš, i koji je na taj način razvio i neku posebnu dijalektiku: da nemati je jedino što možemo imati.

Grad pun velikih priča, a pričati velike priče jedino zna grad koji se voli, ne što se voli, nego što mora da se voli.

Ima jedan grad u kojem se kalio čelik, u kojem mnogi liče na Korčagina. Grad koji je u svojim livnicama izlio najtvrđi rokenrol, čelične pesnice, čelična srca, navijače Čelika, Fapovce. Grad koji ima Sutjesku, a kroz njega teče Bistrica i mnoštvo paradoksa, jer njegovo ime neki uzimaju za svoje prezime.

Ima jedan grad koji voli da se u njega dolazi, ali ne i ostaje…

Ima jedan grad u kojem kafane zovu bibliotekama, u kojem je potrošnja vode izjednačena sa potrošnjom piva i piti pivo umjesto vode je više nego u redu. Grad u kojem parkovi kriju prve nevješte poljupce i ispijaju prve dvolitarke stojeći, ili, kao čavke, čučeći na klupama. Grad u kojem je kafana druga kuća, u kojoj ćemo naći uvijek jedne te iste, koji piju ne kao Škoti ili Rusi, nego nekako posebno, što se mjeri čojstvom i junaštvom, da se nijedna čaša ne ostavi, dok se ne iskapi.

Grad koji ima Raška, koji sprema vrhunski pasulj, uz koji se vrhunski pije, gdje se račun zaokružuje i ruka ti traje dok drugi ne pozove piće.

Uz njegovu kafanu pruža se gradsko groblje, divno groblje, naš pogled u budućnost i, putniče namjerniče, kada prođeš zastani, zastani samo da čuješ sjetne zvuke Daba harmonikaša, možda čuješ i neku pjesmu neispjevanu, možda čuješ, ko zna? Možda je i Žak konačno pomirio svoje svjetove!? Putniče namjerniče, zastani, samo zastani, osjetićeš i neku divnu tišinu, to se Onaj, Veliki Vladika Hadži Sava Kosanović, moli za nas, poznat po mnogo čemu, pa i po tome što je prvi ušao u Teslinu sobu smrti, putniče namjerniče, zastani, zastani da čuješ tišine glas.

Ima jedan grad gdje se uvijek zove na po jednu, pa na još po jednu, jer smo na dvije noge došli, i jedan neobični božji sluga, koji je govorio da mu je žao što se nije rodio kao stonoga.

Ima jedan grad koji ima Bluz braders, koji pušta najbolju muziku i djeluje obično, a u stvari je, ko će ga znati, neobičan. U njemu godine nijesu teret, vrijeme se pretvara u neku čudnu igru tačaka, linija, krugova – lavirint, koji kao da hoće da se našali sa konvencijama i teorijom da je prolaznost jedina konstanta.

Ima jedan grad koji me zove životom predaka mojih, Manastirom Sv. Luke i bjeloglavim krilašom, Kutskom Crkvom gdje usnulim snom moji Vidakovići čekaju vaskrsenje mrtvih, moji roditelji, stric, moji drugovi, moja mjesta gde sam ljubio i jedno parče neba koje nosim, da se sa njim ponekad poigram.

Ima jedan grad koji je možda samo san, kao iz one priče Kineza Čuang Cea, koji je sanjao da je leptir, pa kad se probudio, nije znao je li leptir koji je sanjao čovjeka, ili čovjek koji je sanjao leptira. Tako i ja ne znam, da li ovo samo sanjam Nikšić, ili Nikšić sanja mene.

Ima jedan grad kome pišem, zato što znam da mi neće odgovoriti, a i ne mora, dok mu se ne vratim…