Poslednja vremena

Piše: đakon Pavle Lješković, Profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi

„Oče đakone, poslednja su vremena! Ne govorim ti to samo zbog zemljotresa, ratova, poplava i ostalih znamenja koja nam dolaze iz cijelog svijeta. Osjećam to u svojim kostima, baš kao i u dubini svog unutarnjeg bića“!

Dok slušam njegov moćni, duboki bas – bariton kojim mi pripovijeda svoju sagu o skorom kraju svijeta, razmišljam o njegovoj sugestivnosti, te kako mora biti da ljudi koji ga često slušaju, vremenom i povjeruju u makar dio njegove priče. U pitanju je povisoki, suvonjavi čovjek u ranim pedesetim godinama, upalih obraza i neobično dugih ruku i prstiju na njima. Kada, govoreći u zanosu, podigne u pravcu neba svoj kažiprst, to u kombinaciji sa njegovim moćnim glasom na svakog slušaoca ostavlja neobično snažan utisak. Tome doprinosi i potpuno crna odjeća koju nosi na sebi: košulja, pantalone, vuneni prsluk i sandale. Jedino što je svijetlo na njemu je pletena blijedo žuta torba, sa ukrasnim šarama crvene i plave boje, koju nosi obješenu na svom lijevom ramenu. U Crnu Goru je došao sa ekskurzijom koja je pošla na pokloničko putovanje u Ostrog i druge svetinje prije nekih par sedmica. Ubrzo je shvatio da ovdje ljudi, kako kaže, jako malo znaju o poslednji vremenima, pa je odlučio da ostane kako bi ih “ prosvijetlio“. Obilazi kuće, restorane i radnje ,gdje u zamjenu za nešto hrane i prenoćište, “ blagovijesti“ svojim domaćinima
svoja saznanja o „vrlo skorom“ kraju svijeta.

„Sve su to veliki starci i isposnici već predvidjeli. Najprije će sa lica zemlje nestati sedam velikih metropola! I to tek tako jednostavno nestati, sa sve i svojim milionskim stanovništvom! Na njihovim mjestima neće ostati ni traga ni svjedočanstva da se tu nekada život odvijao. A potom će se pojaviti mnoga znamenja na nebu“. Na moju opasku da su svi „starci – proroci“ koje mi je nabrojao odavno izopšteni iz Pravoslavne crkve, dijelom i zbog lažnog prorokovanja i širenja panike, samo je odmahnuo rukom. U toku našeg razgovora sam primijetio da kada god uspijem da ga navedem da pričamo o drugim temama, njegov lik se u potpunosti promijeni. Pogled mu postaje prazan i odsutan, a na svako pitanje odgovara usporenim govorom, ponekad i sa čitavim minutom zakašnjenja u odnosu na momenat u kojem mu je postavljeno. Kada se vrati na temu o poslednjim danima, neobično živne i opet mu se vrati onaj žar u očima. Rekoh mu da ne znam da li su ovo poslednja vremena, niti nam je dato da znamo vremena i rokove (1.Sol,5,1), međutim, ono što svakako znam je da svako vrijeme ima svoje breme. Tako su se u naše doba namnožile mnoge neuroze kod ljudi, kojih ranije nije bili u tom broju. U njih svakako i depresija spada. Rekoh mu da je za njega dobro i blagosloveno da potraži stručnu pomoć, te da vremenom, sa molitvom u srcu, pobijedi veliku tugu koja je očito okovala njegovo srce, a koja se krije iza njegove priče o skoroj propasti svega. Na to mi je odgovorio sledeće:

„Već su mene članovi porodice vodili kod raznih doktora i sveštenika. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da oni ništa ne znaju. Brzo sam nakon toga prihvatio svoje pozvanje i krenuo da propovijedam. Od tada mi je znatno bolje. Ima već, možda, i tri godine kako obilazim predjele, sela i gradove. Propovijedam ljudima istinu koju ne mogu čuti na televiziji. Sa mnogih sam očiju za sve ovo vrijeme skinuo koprenu neznanja, mnoge duše priveo na put istine“. Rekoh mu da je pravoslavlje vjera u kojoj ljudi nalaze utjehu i radost, a ne nemir i strah. U dvadesetoj glavi Jovanovog jevanđelja čitamo kako je vaskrsli Gospod više puta svojim učenicima uputio riječi „Mir vam“. Taj mir i radost se najbolje osjećaju ovih dana i to na službama vezanim za praznik Vaskrsa. Na te riječi je opet samo odmahnuo rukom. Potom je iz pletene torbe, prepune plastificiranih ikonica, krstića, mirišljavih ulja i pločica od tisovine, izvadio čuturicu sa rakijom, prekrstio se i popio nekoliko gutljaja, vrativši nakon toga čuturu u torbu. Zatim je ustao, duboko se poklonivši u mom pravcu, okrenuo se i laganim, sporim korakom krenuo u nastavak svoje „misije“ …