Poslednji pozdrav Patrijarhu

Piše: Slavko Perošević

Ove rime pune žalosti i tuge
S bolom teškim piše moje pero epsko
Plači srpski rode, Patrijarh Irinej
Otiš’o je jutros u carstvo nebesko

Nemoj rode suza iz očiju štedjet’
U jecaju bolnom duši nađi lijek
S poštovanjem dužnim isprati monaha
Što je služeć’ Hristu potrošio vijek

Ja znam da ti srce bol razara jaka
K’o kad ti pod nokat zabijaju čavle
Jer opet je prazno prijestolje sveto
S kojeg se u nebo nekad vin’o Pavle

U osvitu hladne novembarske zore
Dok se kišne kapi slivahu sa streja
Isus Hrist je k’ sebi u okrilje sveto
Pozv’o svoga vjernog slugu Irineja

Na njega su neki znali da se ljute
Bilo je i onih što govore svašta
A on uv’jek obraz, okreto je drugi
Neznanje je ljudsko, hrišćanski oprašta

Ni mrava na putu zgazit’ nije htio
Prut slomio nije na tuđemu plotu
Na bačen je kamen, hljebom odgovara
Bog mu bješe dao veliku dobrotu

Devedeset ljeta na plećima noseć’
Doš’o je da Đedu upali svijeće
To djelo ti časno, Hristov sledbeniče
Srpska Sparta nikad zaboravit neće

Znao si da bolest teška svuda hara
I smrt da te strašna zlijem okom vreba
Al si ipak doš’o, Božjom rukom vođen
Da ispratiš Đeda, u kraljevstvo Neba

Zlom okružen svakim, dobrotom si si’jo
Rodu srpskom ljubav i vjeru si dava
Putuj sveti oče, čekaju te gore
Gavrilo i German, Pavle i Varnava

Ja znam na te pute da zabrinut ideš
Da ti duša meka nespokojem zebe
Jer Kain i Avelj sudbina su naša
Najveći je dušman, Srbin samom sebe

U olovnoj tami svakodnevlja našeg
Ti si bio oče jedna sv’jetla tačka
Pravoslavlje c’jelo ponosno je na te
A najviše tvoja Vidava kod Čačka