Poslednji susret Tesle i Pupina

Piše: Vojislav Gledić

Dvojica znamenitih srpskih i svjetskih naučnika, Nikola Tesla i Mihajlo Pupin, najveći dio života proveli su u Americi gdje su načinili svoja naučna otkrića i tehničke pronalaske od epohalnog značaja.

Nikola Tesla (Smiljan, kod Gospića, 1856 – Njujork, 1943) bio je vrhunski genije, ali nije na pravi način finansijski valorizovao svoja mnogobrojna epohalna otkrića. Stoga je zadnje decenije života  proveo u dosta oskudnim materijalnim prilikama. Međutim, njegov dostojanstveni stav prema životu ogledao se posebno u vrijeme finansijskih kriza kada nije želio da se povinuje inicijativi pojedinih prijatelja koji su nastojali da pruže pomoć slavnom naučniku i pronalazaču.

U tom pogledu je karakterističan primjer pisma koje je Tesla, oko 1934. godine, uputio g. Radoju Jankoviću (1879-1943), koji je između dva svjetska rata bio generalni konzul Kraljevine Jugoslavije u Čikagu i Njujorku. povodom inicijative našeg drugog poznatog naučnika i pronalazača u Americi Mihajla Pupina (Idvor, Banat, 1854 – Njujork, 1935) da se geniju iz Like pruži materijalna  pomoć.  Evo tog Teslinog pisma:

,,Royal Jugoslav Consul General

1819 Brodway, N. Y.

Dragi Mnogocijenjeni gosp. Janković:

Molim vas da javite odmah gosp. Pupinu prije nego što se veliko zlo dogodi da ja neću ni da čujem o njegovom predlogu akoprem da mu zahvaljujem. Takovo što bih ja smatrao kao najveću uvredu. Kad bi(h) to primio – pomoć od ovih kompanija cio svijet bi mislio da je moj rad okončan i svi moji veliki projekti bi propali, bio bi(h) ubijen kao iz puške.

Meni ne treba pomoći nego teškoća. Čim teže tim bolje. Ja najbolje radim u borbi. Kad god hoću, mogu prodati svoje pronalaske ovim kompanijama i oni bi rado platili veliku svotu i garantirali bi dobar godišnji dobitak. No ja nisam takva luda. Moji pronalasci će kontrolisati ove kompanije i eto ti naplata što zaištem, mogao bih  ih uništiti. Samo malo pričekajte pa ćete vidjeti da sam situaciju sasvim dobro shvatio.

Zahvaljujem Vam na Vašoj dobroj namjeri i ostajem u preši.

Vaš iskreni prijatelj

Nikola Tesla“

Inače, između Tesle i Pupina su, u početku, vladali dobri i prijateljski odnosi. Pupin je, na primjer, uvijek podržavao Teslu i isticao njegove izvanredne zasluge za izgradnju novih fundamentalnih područja elektrotehnike. Kasnije je, međutim, došlo do izvjesnog zahlađenja odnosa između ovih dvaju velikana srpskog porijekla. Konačno, do direktnog  zadnjeg dirljivog susreta tih znamenitih ljudi došlo je  neposredno prije Pupinove smrti, i to  na njegovu incijativu, kada je ležao teško bolestan u jednoj njujorškoj bolnici. O tome postoje dva zapisana svjedočanstva koja su vrijedna da ih ovdje prenesemo Po prvom, pomirenju dvojice velikana doprinio je Miloš Tošić (Pljevlja, 1893 – Beograd, 1991), stari ratnik, solunski borac, diplomata i dugogodišnji Teslin prijatelj.

Miloš Tošić se upoznao i sprijateljio sa Teslom za vrijeme njegove diplomatske misije naše zemlje u Americi, gdje je radio od 1928. do 1938. g. Bio je službenik Generalnog konzulata Kraljevine  Jugoslavije u Njujorku, pa je često kontaktirao sa Teslom. Mnogo je cijenio tog genijalnog pronalazača. Tošić je znao za loše odnose između Tesle i Pupina i želio je da ih izmiri, naročito kada mu se Pupin posredno obratio da se lično zauzme po tom pitanju, o čemu Tošić piše:

„Jednoga dana, u martu 1935. godine, kada je Pupin bio bolestan, došao je kod mene u Konzulat njegov sekretar Jovan Kajganović. Saopštio mi je Pupinovu poruku da želi da vidi Teslu. Odmah sam otišao kod mog prijatelja i prenio mu Pupinovu želju.

Tesla je duže ćutao. Izlagao mi je neke uzroke loših odnosa sa Pupinom. Nastojeći da izađem u susret Pupinovoj želji, obratio sam se Tesli riječima: ’Gospodine Tesla, veliki ljudi uvijek praštaju, pa i vi to učinite!’ Tesla se zamislio i odgovorio mi je da o tome ne može trenutno da odluči. Dan kasnije javio sam mu se telefonom. Pristao je da ode u bolnicu kod Pupina.

Sa našom namjerom upoznao sam upravnika bolnice. Odobrio nam je posjetu. Tesla je prišao krevetu u kom je ležao Pupin. Uz rukovanje na srpskom mu je rekao: ’Kako si, moj stari prijatelju?’ Umjesto da odgovori, Pupin je zaplakao. Posle dva dana Pupin je umro.“

Međutim, pored naprijed navedenenog (citiranog) svjedočanstva, postoji još jedno koje se odnosi na odnose znamenitih  naučnika  Tesle i Pupina i načina kako je došlo do njihovog pomirenja.

U  nedjeljnom  broju Politike od 6. marta 2016. g. objavljen je intervju novinara Slavka Trošelja sa Vidosavom Janković, penzionisanom profesorkom Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, povodom proslave njenog 97. rođendana. Iz tog intervjua prenosimo prvi dio koji se upravo odnosi na to pitanje.

Gospođa Janković  je rođena 6, marta 1919. g. u Rimu, a kćerka je Radoja Jankovića, konzula K. J. u SAD. Lično je poznavala Mihajla Pupina, inače bliskog prijatelja njenih roditelja Radoja i Natalije. O samom Pupinu, kao i  o njegovom pomirenju sa Teslom, gđa. Janković doslovno kaže u intervuju za Politiku:

,,Upoznala  sam Pupina  1931. u mojoj 12. godini. Poznavala sam i njegovu kćerku Vavu. Bila je udata za Amerikanca, finog gospodina, koji je politički i naučno bio beznačajan. Vava je bila duhovita i u najozbiljnijim situacijama. Evo jedne njene šale: Kad je Pupin ležao mrtav i otkriven u velikoj katedrali ,Sen Patrik’ u Njujorku Vava je kazala mojoj majci: ,Vidite gospođo Janković, kad budemo htele lepo da izgledamo otići ćemo kod ovoga čoveka koji priprema mrtvace za sahranu da nas lepo uredi ‘.

 Da li ste poznavali Nikolu Teslu? 

Teslu nikada nisam ni vidjela. Kad su moji roditelji odlazili kod njega bila sam suviše mala da me vode sa sobom. Teslu znam samo po priči roditelja. Moja majka je Teslu, u razgovoru sa prijateljima, predstavljala kao velikog gospodina. Bio je izuzetno fin i šarmantan, posebno prema damama, a bio je, na određen način, boem. Stanovao je  u hotelu  ,Njujorker’ u Njujorku. Nikad nije jeo meso, ali je volio ,sok od mesa’, odnosno supu. Sa Pupinom nije govorio skoro 50 godina, ali je od mojih roditelja često tražio da kažu kako je Pupin.

Zašto su se posvađali Pupin i Tesla?

Ja se nisam ni rodila kad su njih dvojica zaćutali. Priču sam čula od roditelja. Njih dvojica su bili i ostali najveći naučnici svijeta. Da nije bilo Tesle ne bi bilo ni struje u ovom obliku, a da nije bilo Pupina ne bi bilo radara, sonara, rendgena, mobilnih telefona. Pupin je osnivač američke agencije NASA… Do svađe je došlo zbog trećeg čovjeka – Italijana Markonija.

Šta se dogodilo?

Tesla je tvrdio da je on, a ne Markoni, konstruisao radio-aparat. Na nekom naučnom sudu Pupin je stao na stranu Markonija, a ne Tesle. Markoni je uspio da ubijedi članove naučnog suda da je on, a ne Tesla pronašao formulu za sistem radio-aparata. I Tesla se, poslije toga, jako naljutio na Pupina, pa je njihovo ćutanje trajalo pola vijeka, do sudnjeg dana Pupina. Moji roditelji su, potpuno, bili na strani Tesle. Moja majka je uspjela, pred Pupinovu smrt, da pomiri dvojicu najvećih Srba svih vremena.

Kako je do toga došlo?

Pupin je početkom 1935. bio teško bolestan, pa je kćerki Vavi kazao da zove moju majku  i zamoli je da dovede Teslu do njega u bolnicu. Po Pupinu, jedino je moja majka mogla da dovede Teslu do njega. Pupin nije htio da ode ,Bogu na istinu’ posvađan sa Teslom. Ali, nije bilo lako ubijediti Teslu da, uprkos svom tvrdokornom stavu da ne želi kontakt sa Pupinom, ipak to učini. Borba moje majke i Tesle trajala je cijelo prije podne. I, najzad, poslije dugih priča i Tesline šetnje po sobi, prihvatio je molbu moje majke: otišao je u bolnicu gdje je ležao Pupin.

Šta se tada dogodilo?

Moja majka je uvela Teslu u sobu i obratila se Pupinu: ,Gospodine profesore, Tesla je došao da se vidi sa Vama’! Onda je primjetila kako obojica imaju suze u očima. Tada je izašla  iz sobe i oni su ostali sami. Poslije, ne više od 15 minuta, Tesla je izašao, a Pupin je, ubrzo poslije toga, zauvijek zatvorio oči.“

Na kraju treba napomenuti da se gospođa Vidosava Janković prethodno meni lično javila telefonom u Beogradu (broj je dobila od urednice Politike), i to kada  je izlazio moj feljton o Pupinu u Politici, u kome sam iznio svjedočenje gospodina Miloša Tošića. Ona je meni, u telefonskom razgovoru,  ukratko rekla ono što je izjavila  u svdje citiranom intervjuu. Nažalost, gospođa Janković je ubrzo preminula poslije njenog svjedočenja o zadnjem susretu dvojice velikih srpskih i svjetskih naučnika i pronalazača.