Posljednji rat koji će se voditi biće rat za istinu

Piše: Jovo Pejović

U svojoj knjizi “Ničija Zemlja”, poznati novinar i publicista, pokojni Ljubomir Đikanović publikovao je brojna dokumenta koja nepobitno potvrđuju da je Prevlaka crnogorska i da je sastavni i neodvojivi dio Boke i Bokokotorskog zaliva, kao i da bi ime onoga ko se odrekne tog kućnog Praga i ko zatvori ta ulazna vrata Crne Gore ostalo upisano na stubu srama i izdaje, jer oko toga nema niti može biti pogađanja i kalkulacija.

Za svoga života Ljubomir Đikanović se obraćao predsjednicima Skupštine, šefovima poslaničkih klubova, predsjednicima Države i Vlade sa molbom da učine napor da se na osnovu dokaza koje je priložio pokrene postupak za trajno rješavanje ovog međugraničnog spora sa Hrvatskom. Međutim, svi su ćutali i očigledno više vodili računa da se rješavanje ovog spora odloži i ostavi na rješavanje nekom drugom. Zato riječi autora knjige “Ničija Zemlja” da se ne može protiv istine, ni onda kada je istina gorka, a ja bih dodao naročito ne kada se istini suprostavi ucjena, kako to čini zvanična Hrvatska u blokiranju poglavlja 31 na putu Crne Gore ka Evropskoj uniji, a u čijoj se pozadini kao najvažnije pitanje krije Prevlaka iako se to nevješto skriva. U sveopštem haosu koji vlada u svijetu i kada niko nije siguran u kom pravcu će svijet poći, Crna Gora se ne snalazi najbolje. Takozvanu liberalnu demokratiju obilježava sve manje slobode i sve više ignorisanje volje naroda. Na sve istorijske nepravde ma kad su se dešavale nije stavljena niti će ikada biti stavljena tačka. One će se opet javljati kada se budemo suočavali sa novim nepravdama. Istorijske nepravde su i danas povodi za nove sukobe i ratove koji se vode širom svijeta bilo da se radi o oružanim sukobima, psihološkim, finansijskim, propagandnim i raznim drugim ratovima. Posljednji rat koji će se voditi biće rat za istinu. Taj rat će se voditi u svakom čovjeku. Biće to rat sa svojim neznanjem, agresivnošću, mržnjom i bijesom. “Samo korjeniti preobražaj svakog pojedinca može postati početak života svih ljudi”, govorio je ruski slikar i filosof Nikolaj Rerih. Crna Gora nikada nije izašla iz rata sa sobom samom. Zato se toliko mučimo i vrtimo u krug. U sveopštim haosu koji se ovih dana širi svijetom pa i na Balkanu, zvanična Crna Gora bespotrebno ulazi u klopku onih koji čine sve da je destabilizuju i koji su Crnu Goru pretvorili u taoca svojih interesa. To je moguće i zato što Crna Gora odavno nema diplomatske mudrosti i iskustva posljednjeg istinskog diplomate koji se pojavio na ovom prostoru kao što je Miodrag Lekić, čije javne nastupe sa pažnjom pratim, u kojima uvijek na prvo mjesto stavlja dostojanstvo i suvereno pravo da Crna Gora sama donosi odluke bez uticaja i ucjena sa strane. Nesuglasice među vodećim ljudima u državi, ne ulazeći u ocjenu ko je u pravu, a ko ne, ne vode ničemu. Zatvaranje vrata za razgovore do iznalaženja najboljeg rješenja nas će dovesti do toga da prosječni i oni ispod prosjeka preko noći postanu vidljivi, a da veliki ostanu nevidljivi. U vječitoj borbi da sakrije istinu svaka vlast na kraju doživi poraz. Zato svi oni koji se zarad manje ili veće koristi stavljaju u službu laži ili čuvanja lika i djela onih koji su radili sve da istina nikada ne ugleda svijetlo dana dočekaće dan kada će njihove vođe stići ruka pravde zbog čega će i sami osjećati stid, kao najblaži kaznu za svoje zablude.

A istina je da se na mjestima odlučivanja nalaze u najvećem broju decenijama oni čije su zadnjice u Crnoj Gori, a srce van Crne Gore, zbog čega smo podijeljeno i nefukcionalno društvo, kao što je istina da svijet danas isključivo funkcioniše na interesima, a ne na prijateljskim osnovama.