Posthumno shvaćena državnička veličina
1 min read
Juče se navršila deveta godišnjica od podlog haškog ubistva Slobodana Miloševića. Ovu mučnu činjenicu ne pokušavaju danas osporiti ni njegovi najveći protivnici. Tri dana prije Miloševićeve smrti administracija Haškog suda odbacila je dramatičan nalaz o njegovom zdravstvenom stanju specijalista moskovske klinike “Bakuljev“, koji je predviđao hitnu hospitalizaciju i puštanje na prevremnu slobodu.
O životu prvog slobodno izabranog predsjednika Srbije, govorilo se i pisalo mnogo poznato je gotovo sve. Čini se da je jedina zanemarena tema vezana za lik i djelo Slobodana Miloševića, eventualni smjer kojim bi pod njegovim vođstvom SR Jugoslavija krenula da je ishod 5. oktobra bio drugačiji. Čini mi se da se ova tema izbjegava upravo iz nesklada današnje sumorne perspektive sa predizbornim obećanjima DOS-a i njihovih zapadnih mentora.
Grozničavo je ponavljana mantra, samo srušite tog zlog komunističkog diktatora i pred vama je put u blagostanje, koji je trebao da podrazumijeva: nesporan teritorijalni integritet zemlje, ekspresan ekonomski oporavak, progresivan rast zarada, dostizanje pune zaposlenost kroz nekoliko godina, približavanje društva zapadnim standardima i potpnu dekriminalizaciju. Od te slatkorečivosti prošarane glorifikacijom imaginarnih evropskih vrijednosti, izgleda smo jedino dobili redovno godišnje održavanje pederskih marševa. Samo po tim manifestacijama mentalne izopačenosti današnji Beograd i Podgorica liče na evropske metropole.
Pokušajmo sada da rekonstruišemo put kojim bi zemlja krenula i današnju perspektvu Srbije i Crne Gore da je ishod 5. oktobra bio drugačiji.
Ekonomska i politička situacija u SR Jugoslaviji, to prvog ljeta novog milenijuma bila je veoma teška. Zemlja tek izašla iz rata i sankcija, industrija tehnološki zaostala, mnoge bitne fabrike porušene u NATO agresiji, iako većina nije imala nikakav vojni značaj. Desetogodišnje sankcije i ratovi pogubno su se odrazili na standard većine građana. Međutim zemlja je tada u potpunosti vladala svojim strateškim resursima i njihovo neograničeno ustupanje zapadnim korporacijama i domaćim hohštaplerima ne bi bilo moguće da je Slobodan Milošević ostao na vlasti. Vladanje sosptvenim resursima u budućnosti bi pružilo neuporedivo povoljnije osnove za ekonomski oporavak.
Glavni spoljnopolitički saveznik i istomišljenik predsjednika Miloševića bio je Aleksandar Lukašenko. U današnjoj Lukašenkovoj Bjelorusiji, koju naši domaći NATO klovnovi nazivaju diktaturom, nema spoljnih dugova, ne postoje oligarsi i ekstremni bogataši, stopa kriminaliteta najniža je u Evropi, a nezaposlenost je manja od 2 %. Nijedna fabrika osnovana u vrijeme SSSR-a nije zatvorena, a gotove sve su potpuno funkcionalne i tehnološki konkurentne, sa realnom perspektivom u budućnosti. Potporu zdravoj bjeloruskoj ekonomiji daje strogo regulisan bankarski sektor i stotine nedavno osnovanih malih i srednjih preduzeća. Godišnji nivo stranih investicija prevazilazi ulaganja u većini bivših komunističkih zemalja, danas članica EU.
Savremena mreža za građane Bjelorusije besplatnih auto-puteva obuhvata 1500 km, od čega je više od 1000 izgrađeno za vrijeme vladavine Aleksandra Lukašenka. Prosječna plata je na nivou 500 dolara, uz ubjedljivo najniže troškove života u Evropi. Dakle to što zapadni političari i naši lokalni NATO klovnovi nazivaju poslednjom diktaturom u Evropi, pokazuje da se itekako može bez EU i da Bjelorusiji ide znatno bolje nego recimo Rumuniji, Bugarskoj, Hrvatskoj i baltičkim zemljama.
Primjer svog prijatelja Lukašenka planirao je da slijedi Slobodan Milošević. Baš u vrijeme 5. oktobra Vladimir Putin je završavao proces konsolidacije vlasti i do početka oporavka Rusije bilo je potrebno izdržati narednih dvije-tri godine. Sa druge strane vlast Slobodana Miloševića gajila je bliske odnose sa Kinom. Kroz strateško savezni štvo sa danas najmoćnijom svjetskom ekonomijom, SR Jugoslaviji bili su dostupni najeftiniji zajmovi. Pošto je početkom ovog milenijuma nastupio momenat početka masovnog kineskog investiranja širom planete, nema sumnje da bi svom prvom tadašnjem savezniku u Evropi, danas najmoćnija svjetska ekonomija omogućila impresivne investicione projekte. Nažalost 5. oktobar je sve to osujetio.
Umjesto desetina milijardi ruskih i kineskih investicija u privredu i infrastrukturu, nesvjesno smo prihvatili stotinjak miliona toksičnih CIA dolara, investiranih u projekat 5. oktobra. Da su nam bile poznate činjenice da će količina prošvercovanih dolara po jakni budućih ministara predstavljati ključ podjele resora u vladi Zorana Đinđića, siguran sam da bi američki danajski dar zvani DOS odbacili 90% većinom.
Prva faza upotrebe toksičnih CIA dolara podrazumijevala je formiranje mreža tzv. nezavisnih medija, potom “Otpora“ i finansiranje predizborne kampanja DOS-a. Gebelskovskim matricama vlast predsjednika Miloševića optuživana je za kriminalizaciju društva, a međutim nije bilo ozbiljnijeg beogradskog kriminalnog klana koji ni 9. marta nije stajao pored Vuka Draškovića, ni 9 godina kasnije 5. oktobra uz Zorana Điđića.
Upravo je zemunski klan je bio prvi u osvajanju, pohari i paljenju Narodne skupštine, policijskih stanica i drugih državnih zgrada. Prvi put u javnosti pomenuta su imena Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića poslednjeg dana marta 2001, kada su njih dvojica rukovodila grupom, koja je po neposrednom Đinđićevom naređenju pokušala da na prepad uhapsi Miloševića i direktno ga proslijedi u Hag. Njihov posao nekoliko dana kasnije okončao je Legija, ali je deportacija u Hag odložena za Vidovdan.
U sledećoj fazi projekta “5. oktobar“ toksičnim CIA dolarima, kupljeni su načelnik generalštaba, istaknuti policijski generali, uticajni funkcioneri vladajuće stranke, gore pomenuti Legija i njegova JSO, a na poslijetku obezbijeđena je i podrška vodećih kriminalnih klanova. Posledlja faza ovog zlokobnog projekta obuhvatala je postavljanje Zorana Đinđića na čelo vlade Srbije.
Početni zadatak ovog navodnog reformatora bio je vraćanje svakog CIA dolara doniranog projektu 5. oktobra. U prvim nedjeljama Đinđićeve vlade visoko profitabilna duvanska industrija, koja je podrazumijevala i potpun monopol na domaćem tržištu cigareta, praktično je besplatno ustupljena američkim koncernima BAT i Filip Moris. Dosadašnji benefiti američkih kompanija samo po osnovu besplatno dodijeljenog monopola na tržištu cigareta, pokazuju da su toksični CIA dolari investirani u projekat 5. oktobra samo po tom osnovu vraćeni u najmanje stostruko uvećanom iznosu.
Potom su u rekordnom roku ugašene domaće banke, a stranim bankama i drugi finansijskim institucijama dozvoljen je rad bez ikakvog ograničenja. Bazirajući svoje poslovanje na čistim zelenaškim načelima, strane banke obračunavaju rekordne kamate na kredite, koji se odobravaju pod jedinstveno nepovoljnim uslovima isključivo važećim za građane Srbije i Crne Gore. Zelenaške kamate kao da im nijesu dovoljne, pa vezujući kreditne rate isplaćene u evrima i dinarima za švajcarski franak, kroz kursne razlike banke ostvaruju dvostruku dobit, a naši osiromašeni građani prinuđeni su da realno plaćaju često i više nego dvostruke kamate. Enorman profit, stečen na način koji bi u zemljama njihovih centrala bio karakterisan i sankcionisan kao akt organizovanog kriminala, bez ikakvih ograničenja iznosi se iz zemlje.
Privredni subjekti gdje profit nije bilo moguće momentalno izvući nijesu bili interesnatni zapadnim kompanijama. Njih je vlada Zorana Đinđića masovno poklanjala i krčmila za sitan novac. Kupovinom vojvođanskih šećerana za jednu njemačku marku, bliski Đinđićev prijatelj Miodrag Kostić Kole je od vlasnika odžačarske zadrruge momentalno postao jedan od vodećih srbijanskih tajkuna. Mnogi privredni subjekti umjesto da nakon pažljivog restruktuiranja i revitalizacije budu postavljeni na zdrave osnove, predati su domaćim hohštaplerima koji su otpustili radnike, a rasprodajom opreme i nekretnina došli do desetostruke dobiti.
Nakon stostruke otplate toksične CIA investicije, uništenja domaćeg realnog i finansijskog sektora vlada Zorana Đunđića počela je proces bezglavog spoljnjeg zaduživanja Srbije. Od 5. oktobra do danas spoljni dug Srbije porastao je za 22 milijarde dolara, od čega trećina otpada na zaduženja ove poslednje – Vučićeve vlade.
Pored gore pobrojanih “zasluga za narod“, Zoran Đinđić je bio u istoriji jedinstveni premijer jedne zemlje, koji je redovno raporte podnosio tužiocu stranog suda. Prema memoarima Karle Del Ponte, Zoran Đinđić je preklinjao da iz zemlje trajno ukloni Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, silno se žalio da Vojislav Koštunica ometa ‘‘njegova i nastojanja Mila Đukanovića da demokratizuju zemlju“, klevetao vojsku da skriva generala Mladića, pružio brojne podatke o kretanju Radovana Karadžića i drugih haških optuženika.
Nažalost u današnjoj Srbiji je moguće da centralni novobeogradski bulevar nosi ime nedostojnog premijera i Karlinog tastera, a da državnička veličina Slobodana Miloševića, podlo ubijena braneći svoj narod od NATO kleveta, počiva u dvorištu porodične kuće.
Vjerujući u imaginarne ideale zapadne demokratije i slobode, naivno sam prihvatio tezu da je naša zemlja tokom 90-tih bila strašna diktatura i da je predsjednik Slobodan Milošević bio zli komunistički diktator. Uprkos priličnoj rezervisanosti prema zapadnoj propagandi o svom narodu kao genocidnom agresoru, ubijeđen sam bio da je Slobodan Milošević u najmanju ruku personalna smetnja ekonomskom napretku i početku obnove dugogodišnjim sankcijama i ratovima namučene zemlje.
Bio sam tako maloljetni šetač na protestima koalicije “Zajedno“, oduševljeni podržavalac 5. oktobra i jedan od rijetkih Crnogoraca koji je na saveznim izborima 2000. glasao Vojislava Koštunicu. Nikako nisam prihvatao da “ne napadaju oni Srbiju zbog Miloševića, nego Miloševića zbog Srbije“.
Rezon da ako je čitav svijet protiv nas ne može nikako biti da smo u pravu, rukovodio je izgleda većinu građana Srbije Crne da glasaju protiv vlasti Slobodana Miloševića. Uprkos njegovim nespornim greškama, nesređenoj porodičnoj situaciji, imenovanjem ljudskog taloga sposobnog da služi svakom režimu i stranoj sili na viskoe državne funkcije, uvjeren sam da bi shodno svemu kroz šta smo prošli tokom poslednjih 15 godina, malo ko ponovio tadašnji izbor i dozvolimo domaćim NATO plaćenicima da okončaju ono započeto 24. marta 1999.
“Otkako smo demokratski oslobođeni onog 5. oktobra, oslobodili smo se i svega vrijednog što smo imali… Neko je demokratiju vidi o kao rashodovanje sopstvene države i vojske…“ izjavio je nedavno Emir Kusturica. Meni ostaje da dodam da onog 5. oktobra nije pao Slobodan Milošević, pali smo mi u evro-atalantski ambis iz koga se teško izlazi.
Počivaj u miru naš predsjedniče i oprosti ovom ubogom narodu što tvoju državničku veličinu tek posthumno počinje da shvata.
Slobo je najveći sin naših naroda i narodnosti! Živelo bratstvo i jedinstvo! Živeo drug Sloba! Druže Slobo , druže Slobo ti si komunista, volimo te , volimo te , k“o Isusa Hrista!
U knjizi svetog Grigorija Velikog „Razgovori“ postoji pripovest o tome kako je demon pod vidom putnika poklonika došao kod jednog italijanskog episkopa i zamolio za prenoćište. Duhom Svetim episkop je doznao da pred njim nije čovek nego đavo i oterao ga je. Tada je demon stao da hoda po ulicama grada, glasno se žaleći prolaznicima na okrutan postupak episkopa. Jedan od žitelja pozvao je demona kod sebe, ugotovio trpezu i smestio ga kraj kamina, da bi se gost ogrejao. Odjednom je tobožnji stranac zgrabio dete – sina domaćina, bacio ga u plamteću peć i iščezao. Đakon Petar, sagovornik svetog Grigorija, čuvši ovu pripovest, sa čuđenjem je upitao: „Vladiko, kako je Gospod dopustio da čovek za svoje gostoprimstvo bude tako strašno kažnjen, jer za tako dobro trebalo je očekivati ne prokletstvo, već milost Božju?“ Svetitelj je odgovorio da je Italijan pružio utočište strancu, smatrajući sebe milostivijim i bogobojažljivijim od episkopa; on je pozvao stranca u svoj dom upravo zato što je stranac hulio arhijereja; svojim postupkom je hteo da pokaže ljudima da arhijerej ne ispunjava zapovesti Božje. Italijan je primio stranca demona ne iz ljubavi prema Bogu, nego iz zlobe prema arhijereju i zbog toga je dobio po zasluzi (v.: Sveti Grigorije Veliki: Razgovori o životu italijanskih otaca i o besmrtnosti duše. M., 1996. str. 5455).
Ovako nekako je bilo i sa Miosevicem,jer imao je tada kada je trebao da resava stvari narod iza sebe,medjutim nije htio ili nije znao da stvori dugorocnu podrsku pretvori u sigurno zaledje,koje nazalost danas izgleda ovako kako izgleda.Budite pozdravljeni za ovaj dijalog.
Ne postoji gori dryavnik u istoriji svijeta od Slobodana Milosevica!
Poštovani Igore,
ma kako da bi mi bilo ugodno u društvu sa mitropolitom Amfilohijem i g. Kusturicom, ipak ću, makar i po cijenu da se tog dobrog društva lišim, ostati pri svom mišljenju, ne smatrajući, naravno da je ono apsolutno tačno i da se, pod uticajem nekih novih saznanja, neće promijeniti.
Vi želite da date istorijsku ocjenu Miloševićeve vladavine, ali u tome pravite metodološku grešku – posmatrate prošlost kroz kontekst današnjeg vremena – profesionalni istoričari bi Vam jako zamjerili. Da ste napisali tekst o 15 dosovskih godina, pa zaključili kako je Milošević bio bolji, za ovom polemikom ne bi bilo potrebe. Međutim, Vi ste, (uglavnom) na osnovu lošeg učinka nasljednika, zaključili da je Milošević veliki državnik.
To što su dosovci uništili srpske resurse, ne mora da znači da ih Milošević čuvao, već, recimo, da ih je manje pljačkao i uništavao od dosovaca, zar ne?
To što smo se Vi i ja prevarili misleći da Miloševićev odlazak predstavlja prekid propasti naroda, države i društva, ne mora da znači da je Milošević trebalo da ostane, već da, recimo, Vi i ja nismo bili dovoljno pametni ili da Miloševića nije trebalo da zamijene oni, već neko drugi ili da je trebalo, osim obaranja Miloševića, učiniti i neke druge stvari (ovo je, naravno, nadam se da shvatate, samo je pokušaj da ilustrujem u čemu mislim da leži greška u Vašem pristupu, a ne da su Vaši zaključci nesporno pogrešni).
Mi nismo dobri zato što su drugi gori od nas, već zato što dobro postupamo. A da ne pričamo o tome da istorijsku dimenziju svakog čina moramo sagledavati u kontekstu vremena i prostora u kome se dešava – ako u džepu imate 5 evra pa Vam neko ukrade evro, to je veća pljačka nego ako Vam neko od 1000 ukrade 50 evra, iako je 50 mnogo veće od 1, zar ne?
S tim što moramo da, poštenja radi, ako smo već Miloševiću priznali pravo na moranje i grešku, to isto pravo priznamo i njegovim prethodnicima i nasljednicima. Ko zna šta su oni morali ili „morali“ da urade. Uostalom, nigdje više nego u politici nema neshvaćenih duša i neostvarenih potencijala, posebno u memoarima. Ko zna kako će se o dosovcima pisati za 15 godina – možda će i tu biti velikih državnika.
Da, primijetio sam da sam upotrebio sintagmu „američki čovjek“, pomalo nesrećno, priznajem, jer sadržaju onoga što je radio Slobodan Milošević više odgovara izraz „američki saveznik“, što je on uistinu i bio između 1995. i kraja 1997. godine. Naravno, to savezništo je bilo iz taktičkih razloga – Amerikancima je on bio potreban u Bosni, oni njemu u Srbiji. Tokom 1997. Zapad je Miloševića spasio u dva navrata (Gonzalesova misija i grčko-italijanska kupovina udjela u Telekomu). To savezništvo su raskinuli Amerikanci, i onda je „faktor mira i stabilnosti“ ponovo , gotovo preko noći, postao „balkanski kasapin“. Nije da mu to previše zamjeram, nije imao izbora, ali to samo ilustruje njegov makijavelizam koji mu se na kraju obio o glavu.
Konačno, da svoj pogled na Miloševića pokušam da približim jednom analogijom, pomalo nesrećnom, imajući u vidu kako je Slobodan Milošević preminuo. Dijabetes je mnogo veći faktor rizika za oboljenja srca nego, recimo, pušenje. Ali, dijabetes je sudbina, baš kao recimo, istorija srčanih oboljenja u porodici ili muški pol – na to ne možete uticati. Ali ne morate pušiti i možete se baviti fizičkom aktivnošću, možete regulisati krvni pritisak, pa da sebi povećate šanse. Ne postoji nikakva garancija, ali su vam šanse bolje.
Eto, to je nekako bio Milošević u politici – opterećen svim na šta nije mogao da utiče, propustio je da učini i ono što je mogao dok je još mogao.
Poštovani Vladimire,
Nijesam imao pretenzija da liku i djelu Slobodana Miloševića pristupam sa pozicije istorijske nauke. Za to nemam potrebnog formalnog obrazovanja, ni referenci, međutim sumnjam da postoji istoričar koji bi mogao osporiti da su u datim istorijskim okolnonostima Repubilika Srpska, očuvanje kontrole nad strateškim resursima, zadržavanje formanlnog suvereniteta nad Kosovom i Metohijom i opstanak naroda u vremenu nezapamćenih sankcija impresivni državnički poduhvati.
Cilj moje kolumne bio je pokušaj rekonstrukcije smjera kojim bi SRJ nastavila da je ishod 5.oktobra bio drugačiji, odnosno da smo izdržali još nekoliko teških godina do opravka Putinove Rusije, gradeći uporedo strateško partnerstvo sa Kinom, u godinama kada ona postaje prva svjetska ekonomska sila. Živo sam zainteresovan da li postoji i najradikalniji evro-atlantista koji bi mogao ustvrditi da je za prosječnog građanina ovo 15-to godišnje evro-atlantsko bespuće bolje od Srbije bez sankcija, okrenute ka Rusiji i Kini?
Nikako ne mogu da se složim sa stavom “Ko zna kako će se o dosovcima pisati za 15 godina – možda će i tu biti velikih državnika“ – jer da bi iko od njih bio državnik morao je da uradi nešto. Šta su oni uradili, šta su njihova dostignuća osim sterilne fraze da je “5. oktobar dokazao smjenjivost vlasti“… Mislim da se nikada neće formirati mentalno zdrava društvena grupa koja bi predaju svih resursa kongolomeratu sastavljenog od zapadnih korporacija, lokalnih hohštaplera i okorelih kriminalaca, uništenje Vojske Jugoslavije, predaju svih vojnih i državnih tajni SAD, koje su samo godinu dana ranije bombardovali zemlju, moglo tretirati kao odgovorno državničko djelo.
Ono u čemu potpuno mogu da se složim sa vama je sledeći zaključak: “Eto, to je nekako bio Milošević u politici – opterećen svim na šta nije mogao da utiče, propustio je da učini i ono što je mogao dok je još mogao.“- Da mnogo je toga predsjednik Milošević propustio da uradi, dok ovi poslije njega činjeli i trenutno čine su veliko zlo, ili kao Koštunica to što su pokušavali da urade nijesu uspijevali da medijski adekvatno predstave…
Svako dobro…
Dragi Vladimire,
Primjećujem da ste u vašem poslednjem odgovoru odustali od teze da je Slobodan Milošević bio američki čovjek. Što je dobro, međutim izgleda da ne želite da primijetite da sam ja u izvornom tekstu naveo da je nesređena Miloševićeva porodična situacije jedna od njegovih najvećih grešaka. Takođe u prethodnom odgovoru navodim se uglavnom slažem sa svim što ste napisali o toj porodici napisali.
Međutim odgovorite mi da li mislite da je Markov raskalašni život najveće zlo koje zadesilo Srbiju u poslednjih nekoliko decenija? Da li su Marku možda poklonjene vojvođanske šećerane i cementare, fabrike duvana u Vranju i Nišu plus monopol na tržištu, željezara u Smederevu? Da li je Marku polovina akcija i apsolutno upravljanje nacionalnom avio kompanijom ustupljeno za 0 evra, da li je možda neki njegov biznis dobio subvencije kao recimo Fijat u Kragujevcu? Jeli mu omogućeno da za sitan novac kupi održive fabrike i da nakon momentalnog otpuštanja radnika, prodajom nekretnina i opreme ostvari desetostruku dobit? Da li je Marko, ili Čume asfaltirao puteve po Srbiji?
Čini mu se da ne razumijete, ili ne želite razumjeti moj stav da nije bilo ozbiljnijeg kriminalnog klana koji rušio Miloševića, time nisam želio da dokažem da je Milošević bio državnik, već da on lično sa ekspanzijom kriminalom nije imao nikakve veze. Štaviše događaji jasno pokazuju da je Slobodan Milošević bio ozbiljna smetnja kriminalnim gangovima.
Možete konsultovati bilo kog vojnog i bezbjednosnog stručnjaka, da vam iznese svoj stav o Legijinim ratnim zaslugama i vojnoj osposobljenosti, te odgovori vam da li je njegov položaj bio zaslužen? Podsjetiću da je unutar francuske legije stranaca jednako bio rangiran Ante Gotovina (takođe čovjek bez formalnog vojnog obrazvanja) i da je baš on bio glavni komandant Oluje, direktno nadređen nekolicini bivših generala JNA unutar hrvatske vojske.
Završio bih da su stvaranje Republike Srpske, očuvanje kontrole nad strateškim resursima, vizionarski plan okretanja Kini – danas najmoćnijoj ekonomiji svijeta i biološki opstanak naroda u vremenu nezapamćenih sankcija. spoljnih pritisaka i ratova (za koje ste i vi saglasni da nisu plod njegove krivice) impresivni državnički rezultati Slobodana Miloševića. Zbog toga je on bio državnik dobri moj Vladimire, a svi ovi poslije njega greške bez državnika.
p.s. Kažete da upadam u zamku neobjektivnog posmatranja vremena Miloševićeve vladavine. Iskreno mogu vam reći da se u toj zamci osjećam veoma ugodno, jer mi društvo prave Mitropolit Amfilohije (sa kojim 1996. zajedno duvao u pištaljku) i Emir Kusturica, za čiji jučerašnji intervju imate link dolje…
http://web-tribune.com/tema_dana/milosevic-je-oboren-jer-je-izdrzao-10-godina-bez-zapadnih-korporacija-koje-traze-male-i-usitnjene-drzave-i-veliku-prohodnost#
KAKO SMO NEKAKO UVIJEK KRITICNI I KROZ GUSTO SITO PROTURAMO ONE KOJI SU SPREMNI NA SOPSTVENU ZRTVU U ODNOSU NA ONE KOJI BI SV E NAS ZRTVOVALI.
Ne mogu da se složim sa tezom gospodina Damjanovića da je Slobodan Milošević bio veliki državnik, iako ga danas smatram većim nego što sam ga smatrao onda, iako, možda zato što sam i sam stariji 15 godina, imam više razumijevanja čak i za njegove greške.
Na svoju i na našu štetu, Slobodan Milošević je bio veći u svojoj smrti nego u svom životu, i čistiji u svom gordom zatočeništvu nego na slobodi i vlasti. Ako se nešto može smatrati vanredno državničkim, to je samo njegova odbrana pred Haškim tribunalom, ni približno inteligentna i smišljena kao Šešeljeva, ali zato jasna i hrabra, duboko potresna baš zbog odsustva cinizma i arogancije koje su, da se ne lažemo, prilično karakterisale vlastodržački manir Slobodana Miloševića.
Ipak, ne smijemo sebi dopustiti grešku da neuspjeh petooktobarske epohe i razočarenja koju nam je donio DOS i njegovi izdanci zamagle sjećanje na vrijeme vladavine Slobodana Miloševića. Ovo kažem sa punim osjećajem odgovornosti za sopstvene iluzije – odavno znam da tada nisam bio pametan koliko sam mislio da jesam. Naprotiv, bio sam glup.
Ipak, ruku na srce, Slobodan Milošević nije bio Gandi, onda kada nam je Gandi bio potreban. Ne može se voditi siromašna, izolovana zemlja a živjeti životom otuđene, kriminalizovane, bahate i primitivne kvazielite. Mali Marko je svako malo lupao po jedan luksuzni automobil i otvarao „Madone“ dok su Markovi vršnjaci ili ginuli ili bježali iz zemlje. Sjetimo se tajkunskih ljevičara iz JUL. Sjetimo se i naših ovdašnjih tvrdih „miloševićevaca“, koji su Miloševića izdali ne zato što nije bio demokrata, već zato što mu se jasno vidio politički kraj.
Miloševićevu vladavinu su obilježili ratovi u kojima se nije znalo ko s kim ratuje a ko s kim trguje, pa su isti završili tako što smo gubili ratove a da nismo gubili bitke.
Mi ćemo ga i pamtiti po tome što je zajedničku državu Srbije i Crne Gore držao običnom fasadom, sve dok njeno jačanje nije vidio kao put da očuva svoju ličnu moć, čime je našu državu učinio taocem svoje lične vladavine, a to državnici ne rade.
Sve u svemu, Slobodan Milošević je bio tipičan predstavnik komunističke elite koja se, odvojena od srpske nacionalne i građanske tradicije i bez suštinskog znanja o njoj, utonula u marksizam i jugoslovenstvo, dobro snalazila u tehnologiji osvajanja i opstanka na vlasti, ali nikad nije shvatila šta je država, posebno šta je srpska država.
Slobodan Milošević nije bio čovjek ideje već čovjek trenutka, odličan politički taktičar, previše vlastoljubiv da bi bio državnik. Razgradnja države i sve što to sobom nosi su započeli za vrijeme njegove vladavine. Iako nije bio diktator, nije bio ni demokrata – i on je, kao i većina njegovih nasljednika, davao prednost zakonu vladavine u odnosu na vladavinu zakona.
To što je i Diznilend, zahvaljujući nasljednicima Slobodana Miloševića, danas više država u odnosu na ostatke ostataka Srbije i Crne Gore, nije razlog da Miloševića smatramo boljim nego što je bio.
Neka mu je laka crna zemlja, ali istorija će presuditi.
Čini mi se da ću se ja stidjeti pred njom, pored ostalog i zbog Miloševića.
Siguran sam da bi i njemu, da je živ, pripao dobar dio stida.
Ovako, ostaje nam jedino Božji sud – a to je jedina presuda koja se broji. Saznaću istinu onda kad budem Bogu na pomenutoj.
Iskreno se nadam da to neće biti brzo.
Poštovani Vladimire,
Saglasan sam da ne treba zaboraviti ničije greške, pa ni predsjednika Slobodana Miloševića. Slažem se u potpunosti, što navodim u tesktu na nedostojno držanje njegove porodice, loše okruženje, JUL i td…
Međutim čini mi se da vi u vašem komentaru zaboravljate okolnosti u kojima se naš narod nalazio tokom 90-tih godina. Da li su sankcije koje su praktično paralisale život u Srbiji i Crnoj Gori bile krivica predsjednika Miloševića? Mislite da je bilo lako voditi zemlju u koja ništa nije mogla izvesti i malo šta proizvesti, koja nije smjela uvesti ni repormaterijal za industriju, gdje nije bilo čak ni benzina, ljekova, hrane za bebe…
Kažete da je odgovoran za kriminalizovanje društva, a nije bilo ozbiljnijeg kriminalnog ganga koji ga nije pokušao rušiti 9. marta, ili presudno pomogao u rušenju 5 oktobra.
Mogao je Slobodan Milošević okrenuti leđa svojim sunarodnicima preko Drine i dozvoliti ponavljanje genocida, kako bi to uradile sve naredne navodno demokratske vlade. Mogao se odreći Kosova i cijelu teritoriju SRJ predati NATO paktu. Mogao je raskrčmiti i pokolniti strateške resusrse kao što su to uradili prokleta politička djeca 5. oktobra. Mogao je, ali nije zato što je za razliku od njih imao državničku viziju.
Jeste li zaboravili za njegovu posjetu Kini iz 1997, na poziv predsjednika Đijang Ce Mina? Da li se sjećate šta je tom prilikom dogovoreno i isplanirano? Sami prosudite da li bi danas bilo bolje da su Srbija i Crna Gora prvi saveznik najmoćnije svjetske ekonomije u Evropi i prvi ruski saveznik u ostatku Evrope, od aktuelnog evro-atlantskog beznađa.
Na kraju razmislite da li je u datim istorijskim okolnostima, ne zaboravljajući nikako sve greške i promašaje, bilo moguće postići više od stvaranja Republike Srpske, očuvanja biološke supstance naroda, zadržavanja formalnog suvereniteta na teritorijom Kosova i Metohije i zadržavanja kontrole nad strteškim resursima…
,,Mogao je Slobodan Milošević okrenuti leđa svojim sunarodnicima preko Drine i dozvoliti ponavljanje genocida, kako bi to uradile sve naredne navodno demokratske vlade. Mogao se odreći Kosova i cijelu teritoriju SRJ predati NATO paktu. Mogao je raskrčmiti i pokolniti strateške resusrse kao što su to uradili prokleta politička djeca 5. oktobra. Mogao je, ali nije zato što je za razliku od njih imao državničku viziju,,
Ti Damjanovicu , ili nisi živio ovdje ili nijesi normalan, kada ovo tvrdiš, jer je ta bitanga, izdala Srpsku Krajinu i dopustila da Tuđmanova ,,Oluja ,, počisti Srbe iz Hrvatske, a uvela Srbe u rat sa čitavim svijetom pa potpisla kaputulaciju nakon dva mjeseca u Kumanovu i predala Kosovo, Šiptarima! Što je ovo ljudi moji!?! Pa taj smrad je u Dejtonu podijelio Republiku Srpsku. Republiku Srpsku su stvorili Srbi preko Drine sa Radovanom i Ratkom, a Milosevic i ona njegova olos koja se krije u Moskvi, su ih nazivli nacionalistima!
Da živio sam u tom vremenu i tada mislio nešto slično što i vi… Takođe živim i u ovom vremenu i sa istorijske distance pokušavam izvući odrađene zaključke.
Shvatajući ozbiljnost situacije u Hrvatskoj predsjednik Milošević naložio je krajiškim Srbima hitno prihvatanje plana Z4, plana koji bi im garantovao autonomiju na nivou današnje Republike Srpske. Međutim tadašnji krajiški lider Milan Babić, docnije sramni haški svjedok saradnik mjesecima je odbijao da uopšte pregovara o tom planu. Da li su vam poznata desetine djestava NATO avijacije po položajima vojske RSK u prvim časovima Oluje? Da li vam je poznato da je direktno uplitanje NATO pakta presudno uticalo na slamanje morala vojske RSK i direktno ubrzalo ishod Oluje?
http://avijacija.com/?p=1068
Šta mislite kakva bi bila reakcija NATO pakta da se SRJ direktno umiješala? Mislite da bi to posmatrali skrštenih ruku, ili dobili izgovor za opštu agresiju na Srbiju i Crnu Goru? Šta bi tada bilo sa Republikom Srpskom, mislite da bi je zaobišli? Bez pretenzije da minorizujem doprinos generala Mladića i Radovana Karadžića, ne mislite valjda da bi Republika Srpska bila u stanju da opstane bez finansijske i pomoći u ratnom materijalu SRJ više od nekoliko nedelja? O tome se trenutno detaljno govori u Hagu tokom iznošenja odbrane generala Mladića i Radovana Karadžića, što očigledno ne pratite.
Da li su za vrijeme vlasti predsjednika Miloševića general Mladić i Karadžić bili apsolutno bezbjedni u Beogradu uprkos haškim optužnicama? Što ih kad je bio kak vi kažete neviđena bitanga i izdajnik nije predao haškim dželatima? Da li mislite i da je njegovo vizionarsko okretanje Kini, danas prvoj ekonomiji svijeta, takođe bio akt kriminalne izdaje?
Poštovani Igore,
Slobodan Milošević nije kriv za sankcije – kriv je što su se njegova porodica i prijatelji obogatili zahvaljujući njima. Čitav kriminalni sistem – svi oni „surčinci“ i „zemunci“ – su i nastali da bi zaštitili novonastalo bogatstvo prethodno pomenutih. To je Milošević mogao i morao da spriječi.
Iako Vuka Draškovića ne mirišem, nije on primao raport od Legije – to je činio S. Milošević. Samo je u tom sistemu jedan legionar sa podebljim dosijeom mogao postati pukovnik Službe bezbjednosti.
E sad, to što takvi ljudi nemaju baš razvijen osjećaj lojalnosti a imaju jako razvijen osjećaj kad da preskoče u pobjednički voz, nije krivica DOS-a.
Uostalom, šta je drugo mogao očekivati od ljudi koji neprijateljima prodaju municiju kojom ubijaju njihove saborce?
Vi smatrate ponašanje porodice Milošević i njihovih lopovskih prijatelja nečim uzgrednim? Ne bih se složio – ljudi se sapliću o kamenje, ne o planine. Ako Milošević nije mogao da sredi stanje u sopstvenoj porodici, kako je, zaboga, mogao i da pomisli da sređuje stanje u jednoj zemlji – i to ne u Švajcarskoj?! Ja mu to nekako najviše i zamjeram – Milošević nije mogao da utiče na politiku Vašingtona ili na odnose u svijetu, nije mogao da ima ni brojniji narod ni bogatiju zemlju ni jaču vojsku, ali je itekako mogao da podijeli kakav, figurativni ili stvarni, vaspitni šamar neposlušnoj djeci. Mogao je makar da skloni Braciku sa carine. Mogao je da folira kako dijeli sudbinu svog naroda. Mogao je makar da pokuša da spriječi bezakonje. Mogao je da pokuša da ne krade glasove i da RTS pomalo i informiše, a ne samo dezinformiše.
1997. Kina nije bila ono što je danas, a ni danas ne bi rizikovala odnose sa Zapadom zbog jedne male zemlje kakva je Srbija. Bijaše onda puno osmijeha i lijepih riječi, i barter-aranžmana koje nikad nismo iskoristili, ali mi smo se umorili od toga da na svojim leđima nosimo borbu protiv Novog svjetskog poretka, dok se Rusija i Kina lagano, bez veće žurbe, oporavljaju.
Belorusija nije primjer za poređenje – ona se graniči sa Rusijom, mi ne.
Dakle, nije kriv magarac što nije mogao da čeka zelenu travu
Milošević je pokušavao da se makijavelistički dogovara sa Zapadom i u tome je ostao kratkih rukava – dopalo mu se da bude „američki čovjek“ a zaboravio, ako je ikad i znao, onu čuvenu Kisindžerovu rečenicu o američkim prijateljima i neprijateljima. Sjetimo se kako je tužno bilo kada je između SRPSKE vlasti i SRPSKE opozicije u sporu oko SRPSKIH izbora posredovao Felipe Gonzales. Slobodan Milošević nije shvatio da kad Hagu izručiš Erdemovića 1996., u stvari izručuješ sebe 2001. jer si načinio opasan presedan. I tu finte sa 8. sjednice i mitinga na Ušću ne prolaze.
Rat 1999. okončan je nasjedanjem Miloševića na blef Martija Ahtisarija.
Mogu da zamislim da Izrael preda Jerusalim kao rezultat poraza u ratu. Ali, teško da bi to moglo da se desi bez mnogo krvi. A još teže da to jedan, recimo, Benjamin brat Jonatanov Netanijahu proglasi pobjedom.
Kad je predato Kosovo, pala je Srbija, koja danas odumire na rate (Srba je svake godine manje za 35000, samo u Srbiji) – pa je pitanje očuvanja biološke supstance takođe prisutno. Nijedan rat ne bi mogao da odnese toliko ljudi, koliko odnosi slom svih kolektivnih vrijednosti, praćen moralnom i duhovnom propašću pojedinca.
Krivica Miloševićevih nasljednika je u tome što ništa nisu učinili da taj tok preokrenu već su, naprotiv, nastavili utabanom stazom svog prethodnika.
Poštovani Vladimire,
Dobro je da slažemo se da predsjednik Milošević nije kriv za sankcije. Vjerujem i da se slažemo da je u vremenu sankcija država skromnih resusra kao što je to SRJ nekako morala funcionisati, da se nafta i druge deficitarne robe nijesu se mogle nabaviti legalnim tokovima. Ta činjenica uticala je na porast određenih oblika kriminala.
U vremenu sudbonosnih istorijskih potresa na Balkanu, kada je potreba za angažovanjem Slobodana Miloševića daleko prevazilazila granice Srbije i Crne Gore, naivno je bilo očekivati da je trebao da se lično bavi uličnim kriminalom. Slažem se da su ljudi iz određeni njegovog okruženja imali kontakte sa kriminalnim grupama, ali takođe možemo postaviti pitanje da li većina tih ljudi danas, ili recimo u dvije prethodne vlade Srbije, zauzimaju veće državne funkcije nego u vrijeme predsjednika Miloševića?
Ponovo pitam, ima li ozbiljnijeg kriminalnog beogradskog klana koji nije učestvovovao u pokušaju revolucije 9. marta i revoluciji 5. oktobra?
Složiću se i sa većinom što navodite povodom JUL-a i porodice, ali pitam zašto niko od tih strašnih kriminalaca nije uhapšen poslije 5. oktobra? Da li je glavni čovjek JUL-a Milan Beko bogatiji danas, ili u vrijeme predsjednika Miloševića?
Pominjete Legiju i njegov visok policijski čin, koji je dobio zbog impresivnih ratnih zasluga. To niko ne spori. Međutim kada pričate o primanju raporta, sjetite se na čijoj je on bio strani 5. oktobra i da je upravo Legija lično uhapsio Slobodana Miloševića.
Kažete da Bjelorusija nije primjer za poređenje jer se granični sa Rusijom, mogu samo djelimično da se složim, jer se radi o zemlji slične površine i broja stanovnika kao SRJ, Tako da tamošnja osnova u uređenju unutrašnjeg sistema itekako bila bi primjenljiva na Srbiju i Crnu Goru. Sa Rusijom se ne graniči ni Sirija, višestruko je udaljenija nego Srbija, pa ipak tamo je predsjednik Putin spriječio zapadnu agresiju u momentu kada su motori NATO bombardera bili praktično upaljeni. Još su dalje zemlje Latinske Amerike, a ruski uticaj tamo odavno je nadjačao uticaj neuporedivo bližih SAD:
Apsurdno je govoriti da je predsjednik Milošević bio ikada američki čovjek, jer da je tako zašto nije po zahtjevu Amerikanaca pustio niz vodu Republiku Srpsku i dobio momentalno ukidanje sankcija, zašto nije prepustio Kosovo i NATO dočekao sa cvijećem?
Takođe je apsurdno tvrditi da je 1999. kapitulirao na blef Marti Ahtisarija. Mislite da bi savjest NATO komandanata i zvaničnika SAD, spriječila da se Ahtisarijeve prijetnje ostvare. Deset od petnaest tona municije sa osiromašenim uranijumom, kojom je dejstvovano po teritroji SRJ tokom 77 dana agresije, istovareno je u svega nekoliko dana dok su pregovori sa Ahtisarijem trajali. Mislite da je i to bio blef?
Slažem se da je RTS dezinformisao narod, ali postojale su na desetine opozicionih TV stanica i drugih medija, finansiranih toksičnim CIA dolarima, koje su narod dezinformisali jednako kao i RTS. Da li je Olja Bećković bila nezaposleni novinar u Miloševićevo vrijeme? Postoji li danas u Srbiji ijedan uticajan medij kritičan prema vlasti?
“Slobodan Milošević je bio državnik sa greškama, a ovi posle njega su greške bez državnika… sve veća od veće greške dobri moj Vladimire…
Dragi Igore,
opet upadate u grešku pa posmatrate vrijeme Slobodana Miloševića kroz vrijeme njegovih nasljednika, ne uzimajući ga samo po sebi. Maltene kao da ste napisali:“Bravar je bio bolji“. A Bravar nije bio bolji, samo je komunizam bio crtani film u odnosu na period 90-ih.
Dakle, ako petooktobarci nisu uhapsili Legiju 5. ili 6. oktobra, to ne umanjuje krivicu S. Miloševića za Legijin visok položaj u hijerarhiji – naprotiv, samo potcrtava koliko se Miloševićevim „demokratskim“ nasljednicima ta piramida moći dopala kad im je zapalo da se i oni njome malo igraju.
Svaka politička snaga u Srbiji od 1991. je uz sebe imala kriminalce. Neki su 9.marta rušili Miloševića, neki su ga branili. Na kraju su ovi drugi pobili ove prve. Ako je prva generacija tih krminilaca i imala neku ideološku podlogu, već su „surčinci“ i „zemunci“ bili potpuno lišeni tih skrupula, pa su 2000. samo uskočili u pobjednički voz ne bi li sačuvali glave i poslove – kako su podržavali Miloševića, tako su podržavali DOS, tako bi podržali i nekog trećeg (recimo: spoljnog okupatora) od koga im pomenute dvije stavke zavise. Dakle, iz toga što su Miloševića NEKI kriminalci rušili, ne možemo zaključiti da je on bio protivnik kriminala, već, kako je jedino i logično, da je on bio protivnik TIH NEKIH kriminalaca. Baš kao što ni to da su ga NEKI DRUGI kriminalci podržali, ne znači da je Milošević apriori kriminalac, tako da tom tezom o 9. martu Vi ne dokazujete ništa, posebno ne da je Milošević državnik.
Mi se možemo baviti time koliko nas je DOS razočarao i o tome napisati kakav hoćete traktat, ali ne možemo zbog toga Miloševića proglasiti državnikom, pa još i velikim. To što je Guliver bio veći od Liliputanaca, može da zaista znači da je Guliver veliki ali će prije biti da su Liliputanci mali.
I opet se ne osvrnuste na problem porodice.
Hajde da prihvatim da Milošević nije imao vremena da vidi pa potom razriješi sav taj kriminal – bijahu ratovi, bijahu Dejtoni i tome slično – ali ne mogu da prihvatim da nije imao vremena da pita svog nezaposlenog sina otkud mu onolika diskoteka u Požarevcu, da nam nije umrla kakva tetka pa nam ostavila lovu. Ili, ako nije istu prijemitio, valjda je primijetio da mu sin lupa 3-4 automobila godišnje. Ili je možda sve to svjesno dopustio?
Čovjeku koji vodi malu, siromašnu zemlju , još u onakvim okolnostima, kredibilitet je sve. Njegov narod mu mora vjerovati – ako tražiš spremnost na žrtvu, moraš se i ti žrtvovati. Ako već moramo da jedemo korijenje, nemoj da tvoj sin paradira u najnovijem autu.
To je sudbina lidera malih zemalja. Putin, Obama i Hu Đintao mogu i da lažu i da kradu, ima se odakle, i ima se vatrene moći da se može poduprijeti svaka nepravda i svaka laž. Lideri malih zemalja nemaju ni pare, ni vojsku – nemaju, dakle, realnu moć – jedino na šta mogu računati je povjerenje i moralna premoć koja je ulog za uspjeh „dalekog nekog pokoljenja“.
To je Milošević zaboravio, ako je ikad i znao.
Da mi je neko rekao da ce Srbi pisati hvalospjeve bit…., koja je za 12 godina, unistila sve sto je prezivjelo dva svetska rata, cija je familija sklonjena uRusiju i trosi opljackane milijarde. Jedino mi je zao sto p.. nije lpusten da sa k… proseta Beogradom 6 oktobra , nego su ga isporucili onim istim ciji je pion bio da mu navodnpo sude