Potkupljivo pozorište

„I spavanje je oblik kritike, naročito u pozorištu“, DŽ. B. Šo.

Nije baš da je nepoznato kako su glumci dupeuvlakači svakoj vlasti (čast izuzecima!), da im je sasvim svejedno koga trenutno izvode na daskama, neprskane naprednjake ili isfeminizirane demokrate (tzv. građanski profilisane političare), zato su i orni svaku priredbu izvesti besprekorno, uvijek već istorijski dovoljno režirani, naučeni su da je scena ideologija par ekselans, i da se svaka vlast održava uz pomoć fantanzma nešto više nego preko transparentnog rada moći. U tom smislu, crnogorski glumci u najvećem broju jesu DPS-lude, oni koji svaku priredbu (baš kao u doba komunizma, kad je film postojao samo kako bi veličao mitskog partizana kome ni smrt ne može doakati…) iznose tako profesionalno, budući da su tu kao javna tijela, nema nikakve potrebe da se dodatno pitaju kakav to, eventualno, utisak ostavlja na gomilu koja je uvijek gladnija igara više nego hljeba.

U tom smislu, iz CNP-a, izlegli su se DPS klovnovi, neo-lelekači i oni koji svaku zgodu navode na skor vladajućem režimu. Tito je kurvinski razumio: bez filma, i njegove imago ideologije, nijedan pokret ne može nadživjeti svoje začetnike. Uostalom, Hitler kao najobični plagijator, sluđen sedmom umjetnošću, podglegao je ludilu kad je realnost zamijenio božanskom kamerom; fabrika za snove proizvodi smrt na koju je otkupila sva prava!

(U današnjoj Crnoj Gori, institucije su fantazmagorične, postoje samo ukoliko ste nagnani vjerovati u njih.)

Naprotiv, pozornica nije privid, prije je to svojevrsna – vladavina nad prividom. Tamo gdje prestaje dominacija pozornice i njene žestine s kojom razgrađuje privid, javlja se aparatura režima koja je, bezmalo, gola i svedena sama na sebe. – Moć se ne skriva, nego se otvoreno pokazuje da nikakve moći nema (jer moć nema koncept već samorušilački nagon…), da se, naprosto, mora izmišljati, nasilno postavljati i još nasilnije tjerati da se u nju povjeruje. Tako je komunizam bio privid sile, kao što je, ništa manje, bio slavljenje i veličanje pozornice. Svaka vlast nije drugo do hipnotizirajuća pozornica, pustinja praznog, udvojenog ogledala! Zato, danas najudaljeniji od Grčkog teatra, odlazimo u Pozorište i tamo osjećamo da smo, u stvari, na političkom mitingu, s tom razlikom što glumci nemaju više kojoj publici da se obrate, u prizoru gdje su svi postali glumci izmišljene politike i njene vlasti.

Svakako, pozorište je sve više političko, i sve manje umjetničko, te na tom tragu, dalo bi se reći kako vladajuća politika svoj program, upravo, kreira u pozorištu. Nigdje to nije očiglednije nego u Crnoj Gori, gdje je sve upregnuto u spasavanje „politike“ DPS-a, od karnevalske CPC do ludičkog CNP-a. Realno govoreći, tu gotovo da razlike i nema, računamo li da svako ima svoju ulogu i da svako igra kako onaj odozgo dipli.

Razumijemo se: tamo gdje nema stvarnosti, još manje ima i privida, likvidiran svepolitikom, ne preostaje mu drugo osim da snižava cijenu i da zdušno pristaje da s njim manipuliše svaki drugi glupson. Otud naša najmlađa ikona (Njegoš), zna da je – „Svijet pozorište smiješno“, kao što je u Crnoj Gori politika pretvorena u pozorište, a pozorište u politiku.

Sloboda za Čađa!