Potonji izdanci „Nove klase“

Piše: Bećir Vuković

Narod hoće promjene – ali – narod neće Staljina umjesto Lenjina.

(Paralelno našim prilikama, poslužimo se bizarnim poređenjem: onaj iz Podbišća da zamijeni onoga iz Rastoka.)

Što će reći da vladajuća partija nema zdravog tkiva. Vladajuća partija, prosto – ima samo – gušu. I onaj otvor na drugoj strani guše. Samo dvije riječi oksimoronski spajaju njihovo nebiće.

Albanci otkazuju poslušnost vladajućoj partiji. Stigao je njihov čovek iz Amerike, okupili se u kući najstarijeg Malisora, i dogovorili da otkažu podršku vlasti. Otkazan je i let Luksemburg – Tivat.

Nekad se slušao Radio Luksemburg, i Glas Amerike, i Grga Zlatopera. U selu je bio jedan tranzistor. Noću, po mećavi išlo je njih nekolicina do Janka Vukovića da slušaju Glas Amerike, nadajući se ikakvim vijestima o padu komunizma. Unutrašnje vijesti nisu ni postojale. Svuda je bio mrak koji se kalicom mogao izbacivati.

I, propagande najnižih vrsta poput današnjih: antifašizam, i četnici; a crkva puna krampova i lopata, džakova cimenta za grobnice. Pamtim, stizali su glasi preko Preprana, da je komunizam najžešći u Podbišću, u pustopoljini – između gloginja i paprati i trnjina. Podbišće se svakonoćno odricalo Đilasa. Na svakom partijskom sastanku. Kumovi su prednjačili u psovkama.

(Kad je Mijailo Vuković iz svoga takulina prekrio crkvu da se ne oburda, radi tog neprijateljskog čina, robijao je u Nikoljcu. Milovana Đilasa krstio je Mijajlo Vuković. Đilas se po drugi put krstio kad se odrekao crnogorske nacije. Krst je bio i iznad njegovog čela u ruci srpskog sveštenika, kad se prah predavao prahu. Đilasa su sahranili četnički sinovi.

Pričao nam je profesor Svetozar Koljević, zlatousti starac, kako Amerikanci nisu znali gdje je Jugoslavija (kao što ni danas ne znaju gdje je tamo neka Crna Gora), ali da su znali za „Novu klasu“ Milovana Đilasa, koju su mogli kupiti na svakoj benzinskoj pumpi u pustinjama Teksasa.

Ono što niko nije mogao ni znati ni slutiti, pa ni sami Đilas, jeste činjenica da poslednji izdanci “ Nove klase“ i danas klasaju u Podbišću. Izjava predsjednika vlade da se kuća (Crna Gora) ne može graditi na antifašizmu i na svetosavlju,  prilog je za nove priloge – nove klase. Potonja komunistička legitimacija, ipak, čuva se u Podbišću.

Iako je takva retorika, naravno, bez ikakve vrednosti, ona ponovo služi staroj svrsi,  čak i u 21. vijeku. Ono što je najstrašnije  jeste, da tako – odvaljene – izjave, nemaju u sebi nikakav ton – nesigurnosti.

Jedino komunisti i njihove „misli“ nisu imale onu prirodnu rezervu u definisanju, pa čak ni u etimologiji jedne riječi. Skoro je i direktor policije imao paralelnu izjavu. A, obojica, iz Podbišća. Da se prekrstite, šta bi drugo.

Đilas kaže: „Ka komunizmu me nisu gonili ni materijalno stanje, ni intelektualno nasleđe iz porodice, a pogotovu ne nacionalna tradicija.“ Kad bi, Crnogorci, samo jednom, shvatili ove Đilasove riječi.

*   *   *

Kad bankrotiramo, neće biti važno jeste li Crnogorac, Srbin, Bošnjak… ima li još ko…

*   *   *

Profesorica filosofije Jasminka Milošević štrajkuje glađu. Već je na izmaku fizičke snage koje nikada nije imala. Da li se duhovnom snagom može pobijediti neman vlasti. Jedino time se i pobjeđuje. Sve drugo su porazi, čak i one pobjede koje su proglasili pobjednici.

U Sartrovoj drami „Đavo i Gospod Bog“, tokom opisivanja pobjede na nekoj rijeci, u nekom klancu, nadbiskup zaustavlja glasnika, i pita ga, jednostavno: jesmo li pobijedili. Jesmo, vaše veličanstvo. Dosta si rekao sa jednom riječju. I, pomilovao je glasnika po lobanjici. Kao u svakoj priči ove vrste od Maratona do Mojkovca – glasnik pobjede – pada mrtav.

Čemu opisivanje pobjede, jer svaka dobro opisana pobjeda, nimalo se ne razlikuje od poraza.

Profesorica filosofije, sama, ruši diktatora. (Gnušamo se na bilo koji način pomenuti ministra prosvete.) Koliko u crnogorskoj prosveti ima partijskih idiota, a koliko profesorica Milošević.

Da se vrate antička vremena, profesorica Milošević imala bi lijepu – umivenu bistu – ispred Gimnazije u Podgorici. Ali, ovo je – vreme čuda.